Savršenstvo organizacije pčelinje zajednice oduvijek je fasciniralo ljudsko društvo napose ono srednjovjekovno koje mu je ponajviše nalikovalo počevši od suverena plemenita roda do marljivih, ali potlačenih temelja društva. Isti se odnos snaga nastavio i nakon stratifikacije društva u kojemu su odabrane po rođenju smijenili prilagodljivi, pa čak i beskrupulozni pojedinci, koristeći ista sredstva i metode kao i njihovi prethodnici. Jedina je razlika bila u tome što im rođenje nije zapečatilo sudbinu i što su ih ambicije, počesto lišene morala i zakonitosti, mogle dovesti na vrh piramide. I dok su znanost i tehnologija neustrašivo grabile prema naprijed, odnosi u ljudskom društvu ostali su jednako nazadni jer su pokretani osobnim ineteresima i lažnim moralom i skrivani iza teističkih metafora čija im je višestrukost značenja pružala ugodnu hladovinu za sva zastranjivanja i krivokletstva. Tako je izreka Quod licet Iovi, non licet Bovi (Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu) postala uporabivom za sve pokrete i režime na svim stranama svijeta bez obzira na stupanj upoznatosti i usklađenosti s kulturom iz koje je ista potekla. Rijetko je koja izreka tako obilježila ponašanje jedne vrste koja je sama generirala destruktivizam urušavajući se iznutra za razliku od ponašanja ostalih vrsta čije je uništenje uglavnom bila posljedica djelovanja vanjskih čimbenika.
Sve su ljudske zajednice bile i ostale podijeljene na način kako je to milijunima godina u pčela što znači da ono što za pčelinju zajednicu predstavljaju matica, radilica i trut, za onu ljudsku predstavljaju vlast, građanstvo i mafiju s tom razlikom što je u pčela primarnim bio i ostao opstanak čitave zajednice, a u ljudi samo opstanak pojedinih segmenata, i to onih s vrhova piramide. Matica, pčelinja kraljica, tek je obična ličinka koja zahvaljujući posebnom tretmanu radilica (posebnoj hrani) postaje prva i najveća među pčelama, i to nakon što je uspješno uklonila sve ostale potencijalne matice. Matica je ona koja je odabrana, iako ni do danas nije poznato koji su to mehanizmi prema kojima radilice odabiru svoju kraljicu. Promatrajući ljudsko društvo ni do danas nije posve jasno odakle se generira tolika moć manjine da vlada nad većinom jer je nemoguće da jedini uspjeh leži u represivnu aparatu i pratećem strahu i da jedino metoda Zaplaši pa vladaj! oblikuje poniznu većinu, tim više što je nevladajuća manjina svjesna koliko je kontraproduktivno biti nasuprot nevladajuće većine. Zadaća pčelinje kraljice je da stvara potomstvo nakon što je presudila onima koji će joj ga podariti. Na isti se način ljudska matica rješava onih koji joj više nisu od koristi, a ovisno o ideologiji njene su metode manje ili više nasilne. Zakonitost istih nije upitan jer je zakon drugo ime za maticu i nema tko korigirati njezino ponašanje. S druge strane, isto tako kako o pčelinjoj matici ovisi opstanak pčelinjeg društva, tako i u ljudskoj zajednici vlast svojim odlukama odlučuje o njegovoj sudbini i može ga, pa i namjerno, dovesti i do uništenja. Pčelinje i ljudske radilice to znaju pa se štite šutnjom i marljivošću kažnjavajući jedino neposlušnike iz svojih redova jer bi kazniti maticu predstavljalo suicidalan čin. Matičina je uloga beskorisna bez truta, a njihova je povezanost nalik onoj ljudskoj, zapisanoj u odnosu vlasti i mafije, gdje jedna drugoj daje manevarski prostor za produciranje štetnosti (kršenja pravila i gomilanje obmana), i gdje jedna drugu, ali i sudbinu čitave zajednice, drže u šaci. No za razliku od pčelinjih trutova, trutovi ljudske zajednice imaju žaoku i ne bivaju istjerani ukoliko ugrožavaju prezimljavanje kolektiva jer je najbitnije osigurati dug vijek ljudskoj matici. Ne čini li se, zapravo, da je jedini cilj odabranih nelegalno učiniti legalnim, a nemoralno moralnim? Dakako, samo za sebe.
Pčelinja matica luči feromone i tako potvrđuje svoju prisutnost pčelinjem puku koji zahvaljujući takvom kemijskom načinu komunikacije ostaje na okupu. Nasuprot tome, jedina se kemijska komunikacija među ljudima skriva u demagogiji pod nazivom prava i obveze, a čija se realizacija, ovisno o sustavu, uglavnom odvija jednosmjerno jer su obveze neodgodive, a prava tek načelna. Takva disharmoničnost generira nezadovoljstvo koje neprestano eruptira sve do trenutka dok se ne nakupi dovoljno energije koja poništava formalnost prethodnih prava i uspostavlja novu formalnost, stoga se jedina promjena ovog uzaludnog trošenja energije odvija na vrhu piramide. Uostalom, zato svaka revolucija i pojede vlastitu djecu.
Kao i u pčela, ljudske su radilice najbrojnije, najproduktivnije i opslužuju maticu pazeći da ova bude sigurna i da joj ništa ne nedostaje. Ali dok svi pripadnici pčelinjeg društva besprijekorno funkcioniraju po nepisanu redu i zakonu kako bi zajednica opstala, ljudskom pčelinjaku nisu dovoljni ni svi oni napisani pa se stranputičnom praksom omogućava legalnost represije matice koja rezultira još agresivnijim odgovorom radilica. Ukoliko represija ne da rezultata, radilice preuzimaju mjesto matice koristeći novu ideologiju, ali ista sredstva i metode. Nakon što između sebe izaberu vođu, uz demagoški povik kako je novoizabrani prvi među jednakima, slijede onaj isti obrazac ponašanja kakvoga su nedavno ugušili, i to iz jednostavna razloga što za bolje nisu sposobni. U suprotnom bi se primili posla, a ne demagogije koju neprestano prodaju istim naivcima. Možda je problem samo u drugačijem pakiranju. Međutim, samo naivni svaki puta povjeruju da je smjena loših potaknuta moralnim i pravičnim razlozima i da su oni koji ih smjenjuju - bolji. Bolji mogu biti jedino utoliko što su drugačiji, manje isprani i pohabani. I tako se neprestano obnavlja nova nada: podređeni vjeruju da će prestati služiti, a nadređeni da nema kraja njihovoj vladavini. U svemu tome, u toj borbi za što bolji osobni položaj, i jedni drugi su zaboravili na dobrobit kolektiva čiji su dio, a bez čije budućnosti nema ni njihove. Ne vladanja, demagogije, manipuliranja ili lopovluka, već opstanka. Ukoliko pripadnici jednoga kolektiva, jednako uključujući lažno napuhane vlastodršce i paranoičnu raju, to ne shvate na vrijeme, po prvi će se puta u rubrici Prirodni neprijatelj čovjeka upravo naći - čovjek.