Može li čovjek preko noći otkazati susret sa životom na kakav se navikao, isprevrnuti ormare, odbaciti sve nosivo i nenosivo, ostaviti samo potplate i okrenuti leđa bez patetične riječi ili geste pozdrava? Do jučer to nisam vjerovao, no tako je odlučilo moje drugo ja, nametnik koji me nije parazitirao, već sam to plodonosno činio sam. Bio sam hazarder što početnički nespretno pleše sa životom na njegovoj ivici, izvana uređen, ali iznutra pomaknut, jedva sam dostizao svoje pogubljene dijelove. Znati da ćeš zaglavjeti i prestati riskirati bila su dva neuhvatljiva pojma. Gubeći vrijeme na sporedne i vozeći slijepim ulicama, život mi i nije bio toliko zakinut, ali ona kanonizirana strana podsvijesti željna opstanka bila je zaprepaštena. Brazdeći između dviju vertikala - prebrižne majke i vlastitih patronatskih misli, ponestalo je onoga što me vuklo na rubove - biti i misliti samo da bi bio i mislio. U mnoštvu popisa, neki su se smanjili, no to što se izlilo uliveno je u neke druge, stabilnije posude. Više ne nosim iste ovratnike, niti se okrećem za istim glasovima, na vremenu štedim kao da je vrijednosni papir jer ne znam hoće li sutra uistinu donijeti sutra. Ako se željezo kuje dok je vruće, onda se misli kuju u ravnodušnosti jer jedino tada nema otpora kod presuđivanja vlastitim navikama. Više ne jurim kroz život čekajući preksutra i žaleći za prekjučer, budim se da bih upoznao dan, njegove sate i minute koji više nemaju kazaljki jer sada sa sobom nosim pješčane satove koje nitko ne može navijati po želji. Sigurnosti radi, ni ja.

Prošli me mjesec, zahvaljujući lepršavom karakteru struke prema kojoj slovim kao putnik bez postaje, odveo među ljude koji nisu izgubili ono što mi mnogi jesmo - nadu u bolje sutra i kada ono ne postoji. Tako su oni prikraćeni za sutra postali njegovim najglasnijim vjesnikom. I ne samo to, oni su danas dovoljno hrabri i ispunjeni životnom snagom da budu poticaj onima koje život još nije ni načeo, a skloni su ga sažalijevati i zalijevati malodušnošću. Tko su oni? Članovi terapijske zajednice Cenacolo smještene u Vrbovcu, u dvorcu Lovrečina kojega su im na korištenje darovale časne sestre. Ta mala zajednica koja okuplja ljude različite dobi, spola i kultura, ali iste prekinute sudbine, broji devedesetak duša. U maloj Hrvatskoj ima čak osam takvih zajednica, kažem čak jer ih diljem svijeta (od SAD-a i Rusije do Poljske i Argentine) ima četrdesetak. Svim je tim zajednicama zajedničko to što uz stroge uvjete života i predanost molitvi njihovi članovi, pretežito mladi ljudi, traže svoju izgubljenu nit života. Njihov je život svakodnevna borba za opstanak u kojoj svaka izgubljena bitka znači i izgubljeni rat. Trajno emotivno obilježeni i društevno oskvrnuti, ne mogu si dopustiti luksuz i prkositi životu, ali ni prepustiti se struji jer nitko neće stati iza njih ako im smisao izgubi ravnotežu. Njihov su luksuz žuljevi i volja kojima svoj svijet održavaju budnim - svijet u kojemu je sve što postoji potpisano njihovim imenom. Kada trebamo kruh i mlijeko, prošećemo do najbliže trgovine - oni sami osiguraju svoju šalicu mlijeka i komad tople pogače; kada trebamo novine odvučemo se nekako do prvoga kioska - oni sami otiskuju svoje naslovnice; dok naše prečiste cipele miluju pore loše njegovanog asfalta - oni marširaju poljem kako ne bi preskočili faze koje mi preskačemo sve do dućanskih polica. Mi živimo usput - oni svaki milimetar. Neki će reći da su sami krivi što žive ovakvim životom, no nije li bitnije to što su oni svom životu vratili dostojanstvo koje im nitko drugi nije htio ili mogao dati? Što pored svih trauma imaju volje drugima pružiti zadovoljstvo kao što su to svakogodišnje Božićne predstave pred zagrebačkom katedralom gdje ljude upućuju na povratak vrijednostima koje su zagubili u ovom vremenu vladavine konzumerizma. Pored svih životnih padina niz koje su se spotakli ili su bačeni, našli su smisao u vjeri pa su kojekakve sociološko-teološke ekspertize po pitanju smisla vjerovanja u nešto što možda (ne) postoji samo suvišne. Možda je to samo moj subjektivni osjećaj, no tijekom razgovora me lomio neki dojam o istodobnom ponosu i nelagodi: ponosu nad onime što su postigli (u što zasigurno nisu vjerovali, ali je bilo dovoljno vjere i dobrote u nekolicini drugih) i nelagodi zbog perioda koji im je oduzeo nekoliko poglavlja života. Iza ponosa i nelagode, možda se ugnijezdilo i nešto straha jer otkada su izgubili svoj smjer, na ovaj su ili onaj način lišeni udisanja života punim plućima, a što je najtragičnije, najveća im bitka tek predstoji - ona s okolinom u koju se moraju vratiti, a koja vrlo vjerojatno neće imati razumijevanja. Međutim, ima nešto pozitivno što zasjenjuje sve to - beskrajna uljudnost, dobrota i iskreni osmijeh za koje mi počesto nemamo vremena. Da, usudim se reći da pomalo patimo od viška komoditeta.
Što je poanta ovoga upisa? Da cijenite i najmanje dobro koje imate jer ono se ne grabi lopatama, već ubire sa stijenaka veličine žličica za med, da ni u slučaju najcrnjeg scenarija ili dana ne odustajete i da imate na umu kako pogrešna skretanja ne oduzimaju cilj, već ga samo usporavaju pa stoga budite božanski strpljivi i ljudski ponizni. I ono najbitnije, nikada ne odbacujte one što su pali na koljena jer možda sutra neće biti nikoga da vas podigne.

Ispod ovoga sam odijela samo čovjek, manufaktura prirode u najmu života i nagonski prebirem dan po dan, ali ne žalim se jer još uvijek svim čulima osjećam svoj dom: vodu, zrak i tlo. Kako da ih svedem na granice koje vide samo suženi umovi? Kako da tekućine oštricom presiječem na pola? Kako da na zraku ucrtam crvenu liniju razgraničenja i ogradim se od onih koji ih sa mnom dijele proglašavajući ih stranima, pa čak i nepoželjnima? Moj duh je slobodan, ali ne i korak, iako mi tijelo živi po zakonima prirode. Administriraju mojom sviješću i institucionaliziraju život pozivajući se na civilizaciju koja se od divljaštva razlikuje tek pismenošću i hrpom beskorisnih propisa koji hrane neupitnost njezina ega. Za nju sam tek gola statistika, kultivirani divljak u njezinoj službi koji je svaki svoj pristanak dao već unaprijed - činjenicom da postoji. Moj dom nema kvadratnih metara ni administrativnih granica i moja stopala u moru pripadaju svim morima i oceanima s kojima se povezuje, a ne onima koji i nad vodom podižu zidove režući im tekućine na pola. Tko je taj tko se usudi reći da posjeduje vodu, zrak i tlo i da do njihovih središta ne mogu bez određena pristanka? A gdje je pristanak One da smijemo činiti to što činimo: ravnamo sve po sebi i sve pred sobom. Njezina sam svojina, svojina prirode, a ne umjetnih pokušaja njezinih nadomjestaka pogubljenih u zabranama. Kažu da je naša sloboda do onih granica koje ne ugrožavaju onu tuđu, ali zar naša sloboda već odavno nije ukinuta nasilnim istrgnućem iz prirode od koje su nam ostavili samo fotografije i pogled kroz okna. Ostatak je vidna polja ispunila samodopadnost voštanih figura s prevrtljiva vrha hijerarhije. Onih figura kojima smo mi jedini legitimitet. Imam li pravo živjeti kako želim, a da mi bilo koja umjetna tvorevina ne bude tutorom? Naravno, nemam, jer moje je pravo završilo tamo gdje je i počelo, u ličinki društva. Sve što činim pod povećalom je lažna morala i uvrnute pravde u kojoj je civiliziranost tek krinka sirovu nagonu koji jače ostavlja na nogama. Ali to nije pravedna borba za opstanak jer je izmanipulirana većina goloruka, dok manipulatorska manjina upravlja strahom kroz mehanizme represije. Tako strahovladom onemogućava bezvlašće uvjeravajući nas da bezakonje vodi u nered, no njihovi zakoni vode u smrt - duševnu ili tjelesnu. Ako izustim da želim živjeti po zakonima prirode, neki će me revni dijagnostičari proglasiti društveno nepoćudnim, iako ima više reda u džungli, nego u njihovu i djelovanju zajednice kojoj pripadaju. Ali ja ću ipak izustiti da su moj dom i život svojina suvremenih neandertalaca, onih istih koji parazitiraju na našim podjelama i razlikama. Oni nas uče nekritičkom prihvaćanju skučena im svijeta, uvrnutom domoljublju koje završava na administrativnim granicama, ljubavi koja je normirana lažnim moralom, vjeri koja proganja dokaze i svako drugo učenje, poslušnosti koja obećava ispunjenje utopije o slobodi. Jeste li se ikada zapitali kako to izgleda odozgo - iz atmosfere? Zasigurno tragikomično. Posljedica ovog dobrovoljnog ropstva i potapanja individualnosti u istim posudama je zasigurno više tragična, nego komična jer čovjek koji voli samo do granica nije nikakav domoljub, već fanatik koji bi, da može, i sunce sveo na teritorijalne jedinice, a zrak i vodu dijelio u bočicama s adresom. Tako ni onaj tko voli samo svoju djecu, a diskriminira svu drugu, nije nikakav roditelj, već egoist koji kroz potomstvo produžava život svom egu, a pitanje je i koliko o ljubavi zna onaj tko drugome nameće svoje viđenje iste, istodobno izopačenom proglašavajući svaku koja nije u skladu s lažnim moralom. I oni koji priznaju samo svoje proroke i idole, a tuđe proganjaju, nisu nikakvi vjernici, već hipnotizirani statisti u službi farizeja. Svi oni imaju nešto zajedničko: sve nepoznato proglašavaju nenormalnim, sve tuđe neprijateljskim, iako je jedini uljez u njihovu umu. Imaju li te persone dom i domovinu? Ali što domovina uopće jest? Jesu li to sva ona mjesta, polja i ledine i svi oni tokovi koje nikada nećemo upoznati, ali ih smatramo svojima i dobrodošlima jer se nalaze unutar zamišljenih granica? Jesu li to svi omeđeni kutci, prepolovljena riječna korita i rasječene planine na kojima ne trebamo propusnice? Ali što ako sutradan nestanu te zamišljene granice, kako ćemo zvati svoju domovinu? Hoće li se ona prilagoditi novim linijama ili ćemo joj u posjet novim ispravama? Kakva je to domovina koju u istom trenutku jedni dobivaju, a drugi gube? Ili je tajna u tome što mi i ne razlikujemo dom od domovine? Ne znam za druge, ali znam da je moj dom čvrsto tlo nad kojim se svija propusni zrak i gdje god da krenem osjećam se dijelom nepokoriva poretka gdje je hijerarhija odavno uspostavljena i gdje je suvišna svaka intervencija loših imitatora jedine sile koje priznajem - prirodne. Maknite mi s očiju sve lažne bogove, proroke i vođe, njihova prisutnost samo osljepljuje i vratite mi kutak prirode iz kojega ste me bez pitanja iščupali nadajući se da ćete dobiti još jednog podanika.
Sve granice koje postoje su naknadne i iako vidu neuhvatljive, težak su teret umu. Naši su umovi opterećeni nepostojećim zidovima koje je zabranjeno preskočiti, linijama koje se ne smiju prijeći, iluzijama iz kojih se bojimo probuditi jer gubitak zabluda i navika, pa makar i onih pogibeljnih, za nas je još uvijek najveći krimen.

Mrtvo palestinsko dijete

Jučer je prohujao još jedan svjetski dan mira - 42. po redu. Prohujalo je tako još jedno uzaludno kostimiranje dana u kojemu je još jedna papina propovijed ostala samo na riječima i u kojemu je kalendarsko paradiranje završilo na razini podatka. Kao što je to i slučaj s ostalim danima kojima se obilježava ideal koji se ne želi dostići, tako se ni ovoga puta nitko, od onih koji za to imaju moć i ovlasti, nije potrudio barem imitirati ga. Tako smo prošle godine u ovo vrijeme brojali 24 tisuće ubijenih iračkih civila, zadnjih pak dana preko 400 mrtvih palestinskih, no averzija prema istoku i istočnim civilizacijama nas je dijelom zadržala ili pak podijelila u osjećaju gađenja prema nasilju: jedni čvrsto drže stranu koja provodi legitimnu vojnu akciju uspoređujući je s onom hrvatskom iz 1995. godine, drugi brane pravo naroda na vlastitu državu bez obzira na koji je način taj isti uspostavio. Ako izuzmemo daljnja grananja rasprave u ekstremizam odnosno iskazivanje netrpeljivosti prema jednom od dva semitska naroda, ostaje pitanje: Zanimaju li ikoga djeca i njihova žrtva? S druge strane, politički su i ekonomski moćniji, gledajući osobnu korist i povlađujući raznim lobijima, vlastiti moral objesili u ormar pa umjesto osuda zla izražavaju tek mlaku zabrinutost pazeći da zlo ne nazovu pravim imenom. Izuzetno je zabrinjavajuće što istu bljutavost pokazuju i oni koji ni o čemu ne odlučuju i kojima je najveći ljudski domet da šute i da se poput bojažljive djece ne usude suprostaviti strogom roditelju dok se ovaj fanatično drži "batine koja je iizašla iz raja". Tako ti sitni i nebitni atomi kaosa prešutno daju za pravo sve zlo i naopako kojih se ovaj dosjeti. Postoji još jedna skupina povlađivača moćnima koji su tik do njihovih stopala, a koji si pomno razrađenim parazitiranjem osiguravaju svoje posebno mjesto u klubu odabrano zaštićenih. Svi oni zajedno, što pužu i nadlijeću, ni ne trepnu na činjenicu da su izrekli "sudbonosno da" krvavom ugovoru. Je li cijena tog ugovora već odavno previsoka? Cijena, ne u dolarima, ne u barelima, već u ljudskim životima. Da, život nikada manje nije vrijedio. Gotovo da bismo rekli kako je jeftiniji od jednog, ručno tkanog perzijskog ćilima.
Svaki je rat besmislen, svirep i nepovratno uništava dostojanstvo vrste koja sebe smatra posebno inteligentnom. Mit o toj posebnosti postaje sve bljeđim kada ova rušenjem jednoga kaosa izazove novi i razorniji. Svrgavanje kaosa novim kaosom, a pod krinkom uvođenja reda, nikako ne može pružiti izlaz, već samo dodatno zatrpati grobni ulaz u koji je civilizacija, željna napretka pod svaku cijenu, bezglavo uletjela. Isto tako ni svrgavanje jednog zločina ne može opravdati ustoličenje novoga, žrtvovanje tisuće nevinih u ime opće sigurnosti budući da taj netko, samoprozvani mesija, ministrant ili tek redar, sam destabilizira cijeli svjetski poredak. Ali taj se samoprozvani uvijek pojavljivao kao glasnik početka kraja, kraja jednog društva, imperija ili civilizacije. Postajemo li svjedocima sloma jednoga poretka koji je ljude promatrao kao žetone koji unovčenjem gube na vrijednosti? Koji je sva živa bića promatrao kao jedan veliki resurs koji treba eksploatirati do istrebljenja? Koji je sam sebe uništio okomivši se na svoga stvaraoca, smrtnika koji se nikada nije pomirio sa smrću.