Život kao žeton
02.01.2009. Mrtvo palestinsko dijete
Jučer je prohujao još jedan svjetski dan mira - 42. po redu. Prohujalo je tako još jedno uzaludno kostimiranje dana u kojemu je još jedna papina propovijed ostala samo na riječima i u kojemu je kalendarsko paradiranje završilo na razini podatka. Kao što je to i slučaj s ostalim danima kojima se obilježava ideal koji se ne želi dostići, tako se ni ovoga puta nitko, od onih koji za to imaju moć i ovlasti, nije potrudio barem imitirati ga. Tako smo prošle godine u ovo vrijeme brojali 24 tisuće ubijenih iračkih civila, zadnjih pak dana preko 400 mrtvih palestinskih, no averzija prema istoku i istočnim civilizacijama nas je dijelom zadržala ili pak podijelila u osjećaju gađenja prema nasilju: jedni čvrsto drže stranu koja provodi legitimnu vojnu akciju uspoređujući je s onom hrvatskom iz 1995. godine, drugi brane pravo naroda na vlastitu državu bez obzira na koji je način taj isti uspostavio. Ako izuzmemo daljnja grananja rasprave u ekstremizam odnosno iskazivanje netrpeljivosti prema jednom od dva semitska naroda, ostaje pitanje: Zanimaju li ikoga djeca i njihova žrtva? S druge strane, politički su i ekonomski moćniji, gledajući osobnu korist i povlađujući raznim lobijima, vlastiti moral objesili u ormar pa umjesto osuda zla izražavaju tek mlaku zabrinutost pazeći da zlo ne nazovu pravim imenom. Izuzetno je zabrinjavajuće što istu bljutavost pokazuju i oni koji ni o čemu ne odlučuju i kojima je najveći ljudski domet da šute i da se poput bojažljive djece ne usude suprostaviti strogom roditelju dok se ovaj fanatično drži "batine koja je iizašla iz raja". Tako ti sitni i nebitni atomi kaosa prešutno daju za pravo sve zlo i naopako kojih se ovaj dosjeti. Postoji još jedna skupina povlađivača moćnima koji su tik do njihovih stopala, a koji si pomno razrađenim parazitiranjem osiguravaju svoje posebno mjesto u klubu odabrano zaštićenih. Svi oni zajedno, što pužu i nadlijeću, ni ne trepnu na činjenicu da su izrekli "sudbonosno da" krvavom ugovoru. Je li cijena tog ugovora već odavno previsoka? Cijena, ne u dolarima, ne u barelima, već u ljudskim životima. Da, život nikada manje nije vrijedio. Gotovo da bismo rekli kako je jeftiniji od jednog, ručno tkanog perzijskog ćilima.
Svaki je rat besmislen, svirep i nepovratno uništava dostojanstvo vrste koja sebe smatra posebno inteligentnom. Mit o toj posebnosti postaje sve bljeđim kada ova rušenjem jednoga kaosa izazove novi i razorniji. Svrgavanje kaosa novim kaosom, a pod krinkom uvođenja reda, nikako ne može pružiti izlaz, već samo dodatno zatrpati grobni ulaz u koji je civilizacija, željna napretka pod svaku cijenu, bezglavo uletjela. Isto tako ni svrgavanje jednog zločina ne može opravdati ustoličenje novoga, žrtvovanje tisuće nevinih u ime opće sigurnosti budući da taj netko, samoprozvani mesija, ministrant ili tek redar, sam destabilizira cijeli svjetski poredak. Ali taj se samoprozvani uvijek pojavljivao kao glasnik početka kraja, kraja jednog društva, imperija ili civilizacije. Postajemo li svjedocima sloma jednoga poretka koji je ljude promatrao kao žetone koji unovčenjem gube na vrijednosti? Koji je sva živa bića promatrao kao jedan veliki resurs koji treba eksploatirati do istrebljenja? Koji je sam sebe uništio okomivši se na svoga stvaraoca, smrtnika koji se nikada nije pomirio sa smrću.
Jučer je prohujao još jedan svjetski dan mira - 42. po redu. Prohujalo je tako još jedno uzaludno kostimiranje dana u kojemu je još jedna papina propovijed ostala samo na riječima i u kojemu je kalendarsko paradiranje završilo na razini podatka. Kao što je to i slučaj s ostalim danima kojima se obilježava ideal koji se ne želi dostići, tako se ni ovoga puta nitko, od onih koji za to imaju moć i ovlasti, nije potrudio barem imitirati ga. Tako smo prošle godine u ovo vrijeme brojali 24 tisuće ubijenih iračkih civila, zadnjih pak dana preko 400 mrtvih palestinskih, no averzija prema istoku i istočnim civilizacijama nas je dijelom zadržala ili pak podijelila u osjećaju gađenja prema nasilju: jedni čvrsto drže stranu koja provodi legitimnu vojnu akciju uspoređujući je s onom hrvatskom iz 1995. godine, drugi brane pravo naroda na vlastitu državu bez obzira na koji je način taj isti uspostavio. Ako izuzmemo daljnja grananja rasprave u ekstremizam odnosno iskazivanje netrpeljivosti prema jednom od dva semitska naroda, ostaje pitanje: Zanimaju li ikoga djeca i njihova žrtva? S druge strane, politički su i ekonomski moćniji, gledajući osobnu korist i povlađujući raznim lobijima, vlastiti moral objesili u ormar pa umjesto osuda zla izražavaju tek mlaku zabrinutost pazeći da zlo ne nazovu pravim imenom. Izuzetno je zabrinjavajuće što istu bljutavost pokazuju i oni koji ni o čemu ne odlučuju i kojima je najveći ljudski domet da šute i da se poput bojažljive djece ne usude suprostaviti strogom roditelju dok se ovaj fanatično drži "batine koja je iizašla iz raja". Tako ti sitni i nebitni atomi kaosa prešutno daju za pravo sve zlo i naopako kojih se ovaj dosjeti. Postoji još jedna skupina povlađivača moćnima koji su tik do njihovih stopala, a koji si pomno razrađenim parazitiranjem osiguravaju svoje posebno mjesto u klubu odabrano zaštićenih. Svi oni zajedno, što pužu i nadlijeću, ni ne trepnu na činjenicu da su izrekli "sudbonosno da" krvavom ugovoru. Je li cijena tog ugovora već odavno previsoka? Cijena, ne u dolarima, ne u barelima, već u ljudskim životima. Da, život nikada manje nije vrijedio. Gotovo da bismo rekli kako je jeftiniji od jednog, ručno tkanog perzijskog ćilima.
Svaki je rat besmislen, svirep i nepovratno uništava dostojanstvo vrste koja sebe smatra posebno inteligentnom. Mit o toj posebnosti postaje sve bljeđim kada ova rušenjem jednoga kaosa izazove novi i razorniji. Svrgavanje kaosa novim kaosom, a pod krinkom uvođenja reda, nikako ne može pružiti izlaz, već samo dodatno zatrpati grobni ulaz u koji je civilizacija, željna napretka pod svaku cijenu, bezglavo uletjela. Isto tako ni svrgavanje jednog zločina ne može opravdati ustoličenje novoga, žrtvovanje tisuće nevinih u ime opće sigurnosti budući da taj netko, samoprozvani mesija, ministrant ili tek redar, sam destabilizira cijeli svjetski poredak. Ali taj se samoprozvani uvijek pojavljivao kao glasnik početka kraja, kraja jednog društva, imperija ili civilizacije. Postajemo li svjedocima sloma jednoga poretka koji je ljude promatrao kao žetone koji unovčenjem gube na vrijednosti? Koji je sva živa bića promatrao kao jedan veliki resurs koji treba eksploatirati do istrebljenja? Koji je sam sebe uništio okomivši se na svoga stvaraoca, smrtnika koji se nikada nije pomirio sa smrću.
komentiraj (2) * ispiši * #