Ispod ovoga sam odijela samo čovjek, manufaktura prirode u najmu života i nagonski prebirem dan po dan, ali ne žalim se jer još uvijek svim čulima osjećam svoj dom: vodu, zrak i tlo. Kako da ih svedem na granice koje vide samo suženi umovi? Kako da tekućine oštricom presiječem na pola? Kako da na zraku ucrtam crvenu liniju razgraničenja i ogradim se od onih koji ih sa mnom dijele proglašavajući ih stranima, pa čak i nepoželjnima? Moj duh je slobodan, ali ne i korak, iako mi tijelo živi po zakonima prirode. Administriraju mojom sviješću i institucionaliziraju život pozivajući se na civilizaciju koja se od divljaštva razlikuje tek pismenošću i hrpom beskorisnih propisa koji hrane neupitnost njezina ega. Za nju sam tek gola statistika, kultivirani divljak u njezinoj službi koji je svaki svoj pristanak dao već unaprijed - činjenicom da postoji. Moj dom nema kvadratnih metara ni administrativnih granica i moja stopala u moru pripadaju svim morima i oceanima s kojima se povezuje, a ne onima koji i nad vodom podižu zidove režući im tekućine na pola. Tko je taj tko se usudi reći da posjeduje vodu, zrak i tlo i da do njihovih središta ne mogu bez određena pristanka? A gdje je pristanak One da smijemo činiti to što činimo: ravnamo sve po sebi i sve pred sobom. Njezina sam svojina, svojina prirode, a ne umjetnih pokušaja njezinih nadomjestaka pogubljenih u zabranama. Kažu da je naša sloboda do onih granica koje ne ugrožavaju onu tuđu, ali zar naša sloboda već odavno nije ukinuta nasilnim istrgnućem iz prirode od koje su nam ostavili samo fotografije i pogled kroz okna. Ostatak je vidna polja ispunila samodopadnost voštanih figura s prevrtljiva vrha hijerarhije. Onih figura kojima smo mi jedini legitimitet. Imam li pravo živjeti kako želim, a da mi bilo koja umjetna tvorevina ne bude tutorom? Naravno, nemam, jer moje je pravo završilo tamo gdje je i počelo, u ličinki društva. Sve što činim pod povećalom je lažna morala i uvrnute pravde u kojoj je civiliziranost tek krinka sirovu nagonu koji jače ostavlja na nogama. Ali to nije pravedna borba za opstanak jer je izmanipulirana većina goloruka, dok manipulatorska manjina upravlja strahom kroz mehanizme represije. Tako strahovladom onemogućava bezvlašće uvjeravajući nas da bezakonje vodi u nered, no njihovi zakoni vode u smrt - duševnu ili tjelesnu. Ako izustim da želim živjeti po zakonima prirode, neki će me revni dijagnostičari proglasiti društveno nepoćudnim, iako ima više reda u džungli, nego u njihovu i djelovanju zajednice kojoj pripadaju. Ali ja ću ipak izustiti da su moj dom i život svojina suvremenih neandertalaca, onih istih koji parazitiraju na našim podjelama i razlikama. Oni nas uče nekritičkom prihvaćanju skučena im svijeta, uvrnutom domoljublju koje završava na administrativnim granicama, ljubavi koja je normirana lažnim moralom, vjeri koja proganja dokaze i svako drugo učenje, poslušnosti koja obećava ispunjenje utopije o slobodi. Jeste li se ikada zapitali kako to izgleda odozgo - iz atmosfere? Zasigurno tragikomično. Posljedica ovog dobrovoljnog ropstva i potapanja individualnosti u istim posudama je zasigurno više tragična, nego komična jer čovjek koji voli samo do granica nije nikakav domoljub, već fanatik koji bi, da može, i sunce sveo na teritorijalne jedinice, a zrak i vodu dijelio u bočicama s adresom. Tako ni onaj tko voli samo svoju djecu, a diskriminira svu drugu, nije nikakav roditelj, već egoist koji kroz potomstvo produžava život svom egu, a pitanje je i koliko o ljubavi zna onaj tko drugome nameće svoje viđenje iste, istodobno izopačenom proglašavajući svaku koja nije u skladu s lažnim moralom. I oni koji priznaju samo svoje proroke i idole, a tuđe proganjaju, nisu nikakvi vjernici, već hipnotizirani statisti u službi farizeja. Svi oni imaju nešto zajedničko: sve nepoznato proglašavaju nenormalnim, sve tuđe neprijateljskim, iako je jedini uljez u njihovu umu. Imaju li te persone dom i domovinu? Ali što domovina uopće jest? Jesu li to sva ona mjesta, polja i ledine i svi oni tokovi koje nikada nećemo upoznati, ali ih smatramo svojima i dobrodošlima jer se nalaze unutar zamišljenih granica? Jesu li to svi omeđeni kutci, prepolovljena riječna korita i rasječene planine na kojima ne trebamo propusnice? Ali što ako sutradan nestanu te zamišljene granice, kako ćemo zvati svoju domovinu? Hoće li se ona prilagoditi novim linijama ili ćemo joj u posjet novim ispravama? Kakva je to domovina koju u istom trenutku jedni dobivaju, a drugi gube? Ili je tajna u tome što mi i ne razlikujemo dom od domovine? Ne znam za druge, ali znam da je moj dom čvrsto tlo nad kojim se svija propusni zrak i gdje god da krenem osjećam se dijelom nepokoriva poretka gdje je hijerarhija odavno uspostavljena i gdje je suvišna svaka intervencija loših imitatora jedine sile koje priznajem - prirodne. Maknite mi s očiju sve lažne bogove, proroke i vođe, njihova prisutnost samo osljepljuje i vratite mi kutak prirode iz kojega ste me bez pitanja iščupali nadajući se da ćete dobiti još jednog podanika.
Sve granice koje postoje su naknadne i iako vidu neuhvatljive, težak su teret umu. Naši su umovi opterećeni nepostojećim zidovima koje je zabranjeno preskočiti, linijama koje se ne smiju prijeći, iluzijama iz kojih se bojimo probuditi jer gubitak zabluda i navika, pa makar i onih pogibeljnih, za nas je još uvijek najveći krimen.