Prošli me mjesec, zahvaljujući lepršavom karakteru struke prema kojoj slovim kao putnik bez postaje, odveo među ljude koji nisu izgubili ono što mi mnogi jesmo - nadu u bolje sutra i kada ono ne postoji. Tako su oni prikraćeni za sutra postali njegovim najglasnijim vjesnikom. I ne samo to, oni su danas dovoljno hrabri i ispunjeni životnom snagom da budu poticaj onima koje život još nije ni načeo, a skloni su ga sažalijevati i zalijevati malodušnošću. Tko su oni? Članovi terapijske zajednice Cenacolo smještene u Vrbovcu, u dvorcu Lovrečina kojega su im na korištenje darovale časne sestre. Ta mala zajednica koja okuplja ljude različite dobi, spola i kultura, ali iste prekinute sudbine, broji devedesetak duša. U maloj Hrvatskoj ima čak osam takvih zajednica, kažem čak jer ih diljem svijeta (od SAD-a i Rusije do Poljske i Argentine) ima četrdesetak. Svim je tim zajednicama zajedničko to što uz stroge uvjete života i predanost molitvi njihovi članovi, pretežito mladi ljudi, traže svoju izgubljenu nit života. Njihov je život svakodnevna borba za opstanak u kojoj svaka izgubljena bitka znači i izgubljeni rat. Trajno emotivno obilježeni i društevno oskvrnuti, ne mogu si dopustiti luksuz i prkositi životu, ali ni prepustiti se struji jer nitko neće stati iza njih ako im smisao izgubi ravnotežu. Njihov su luksuz žuljevi i volja kojima svoj svijet održavaju budnim - svijet u kojemu je sve što postoji potpisano njihovim imenom. Kada trebamo kruh i mlijeko, prošećemo do najbliže trgovine - oni sami osiguraju svoju šalicu mlijeka i komad tople pogače; kada trebamo novine odvučemo se nekako do prvoga kioska - oni sami otiskuju svoje naslovnice; dok naše prečiste cipele miluju pore loše njegovanog asfalta - oni marširaju poljem kako ne bi preskočili faze koje mi preskačemo sve do dućanskih polica. Mi živimo usput - oni svaki milimetar. Neki će reći da su sami krivi što žive ovakvim životom, no nije li bitnije to što su oni svom životu vratili dostojanstvo koje im nitko drugi nije htio ili mogao dati? Što pored svih trauma imaju volje drugima pružiti zadovoljstvo kao što su to svakogodišnje Božićne predstave pred zagrebačkom katedralom gdje ljude upućuju na povratak vrijednostima koje su zagubili u ovom vremenu vladavine konzumerizma. Pored svih životnih padina niz koje su se spotakli ili su bačeni, našli su smisao u vjeri pa su kojekakve sociološko-teološke ekspertize po pitanju smisla vjerovanja u nešto što možda (ne) postoji samo suvišne. Možda je to samo moj subjektivni osjećaj, no tijekom razgovora me lomio neki dojam o istodobnom ponosu i nelagodi: ponosu nad onime što su postigli (u što zasigurno nisu vjerovali, ali je bilo dovoljno vjere i dobrote u nekolicini drugih) i nelagodi zbog perioda koji im je oduzeo nekoliko poglavlja života. Iza ponosa i nelagode, možda se ugnijezdilo i nešto straha jer otkada su izgubili svoj smjer, na ovaj su ili onaj način lišeni udisanja života punim plućima, a što je najtragičnije, najveća im bitka tek predstoji - ona s okolinom u koju se moraju vratiti, a koja vrlo vjerojatno neće imati razumijevanja. Međutim, ima nešto pozitivno što zasjenjuje sve to - beskrajna uljudnost, dobrota i iskreni osmijeh za koje mi počesto nemamo vremena. Da, usudim se reći da pomalo patimo od viška komoditeta.
Što je poanta ovoga upisa? Da cijenite i najmanje dobro koje imate jer ono se ne grabi lopatama, već ubire sa stijenaka veličine žličica za med, da ni u slučaju najcrnjeg scenarija ili dana ne odustajete i da imate na umu kako pogrešna skretanja ne oduzimaju cilj, već ga samo usporavaju pa stoga budite božanski strpljivi i ljudski ponizni. I ono najbitnije, nikada ne odbacujte one što su pali na koljena jer možda sutra neće biti nikoga da vas podigne.