Pregled posta

Marketing

Već nekoliko godina ne slavim Božić jer ne želim biti dijelom slavlja reda radi To je moj tihi protest protiv vrišteća vašara u koji se godinama pretvara taj veliki kršćanski blagdan. Tko uopće doživljava Božić u onom pravom kršćanskom punoznačju? Najprije što ljude veže uz 25. prosinac jesu neradni dani: ma nije bitno koji je blagdan, samo neka se nepce nablaguje svih ovozemaljskih okusa. Čini se da Božić sve više postaje blagdanom jela i pića, točnije, sve je bliži Saturnalijama nego obilježavanju rođenja jednog djeteta u priprostim uvjetima rimske provincije koje se, barem po Svetome pismu, izdiglo iznad prizemnog sladostrašća (jedno je jesti, a nešto sasvim drugo prežderavati se, zar ne?). Jedina razlika je u tome što se ovdje klasna slika svijeta ne obrće: oni koji nemaju osjećaju se još jadnijima, a oni koji imaju, ne štede to pokazati. Božić je danas jelka koja se okićuje u pogrešno vrijeme, trpeza koja strepi od skromnosti, kreditirani blagdan koji se u većini slučajeva otplaćuje do Uskrsa stoga mi sve smislenijim postaje pitanje: Kako su ubili Božić? Bojim se da svi znamo kako - konzumerizmom. Ali zašto? Možda zato što deklarativna pripadnost bilo kojoj religiji i ne može dati drugog rezultata doli oskvrnjivanja njezine biti. Kažu mi neki mudrijaši: Za vrijeme komunizma nismo smjeli slaviti Božić. Ne znam tko je mogao zabraniti da netko unutar svoja četiri zida oživi duh Božića pa makar i uz jednu zimzelenu grančicu otrgnutu na putu kući i mnogo pozitivna duha koji ionako bez naknade izvire iz ljudske duše? Ili su tim mojim mudrijašima zapravo nedostajali neradni dani? Osobno mislim da je Božić svoju svrhu dosezao upravo u doba komunizma kada su ljudi izražavali iskrenu pripadnost kršćanstvu. Poput svoje braće u vjeri koja su se u katakombama, u zoru kršćanstva, skrivala od svojih progonitelja, i oni su na jednak način živjeli svoju vjeru, i to daleko više nego što to čini i osjeća tromilenijska generacija koja ne može zamisliti život bez optičkog miša i daljinskog upravljača. Danas kada je obilježavanje Božića dobilo status državnoga blagdana i privilegij neradnih dana, njegova veza s prošlošću i tradicijom kao da nikada nije bila tanja. Tako je božićno vrijeme iznjedrilo neku čudnovate ostarjele likove poput Djeda Mraza odnosno Djeda Božićnjaka zabundanih u revolucionarno crvene kaputiće kao da im je sam drug Lenjin bio stilist. Ali Djedice ipak drže do tradicije, osim što svojim metuzalemskim godinama povezuju prošlost i budućnost, njima ne pada na pamet bacati poklon-pakete iz airbusa, već do svakog Zemljinog kutka stižu na saonicama (priznajem, od ovoga je samo gluplja priča o rodi koja nema pametnija posla nego isporučivati djecu kao tvorničku robu). Osim što djecu zaglupljujemo besmrtnim čičicama koji se spuštaju niz dimnjake kako bi iz vreće bez dna izvukli baš ono što je zapisano u pisamcetu želja, navikavamo ih na bezrazložnu potrošnju u kojoj se kupnja ne obavlja zbog potrebe, nego ispunjenja forme. Kako ćemo djecu naučiti da išta cijene, ako blagdane dožive samo kroz odmatanje darova? Upravo u takvim trenucima djeca prestaju biti skromna, počinju shvaćati socijalne razlike i postaju okrutna i ohola prema onoj djeci koja su slabija imovna stanja. Da, tu smo im razliku mi usadili, a samo smo, kao, htjeli biti velikodušni. Čime? Ta kupovanje je ekonomska, a ne ljudska kategorija. Ljudski je darivati, a darivanje nije kupovanje mobitela ili šminke šestogodišnjemu djetetu.
Već sam odrastao čovjek i nemam posebnih želja, a i one obične mi ne može darovati smrtnik poput mene. Ali ono što želim u nekom svom skrivenom kutku ljudskosti jest da Božić postane blagdan u kojemu će glavnu ulogu imati čovjek, a ne sadržaj njegovih džepova, u kojemu nitko neće morati kilometrima pješačiti do pučke kuhinje jer će susjed s njime podijeliti svoj obrok ma koliko skroman bio, blagdan u kojemu će, barem na trenutak, čovjek čovjeku pružiti ruku bez da pomisli ima li od toga koristi i u kojemu čestitanje neće biti tek otrcana fraza koja se izgovara bez razmišljanja - gotovo automatizmom. Jednom je slavni Mahatma Ghandi izjavio:



Ne znam volim li svoje kršćane, ali, istina, više ih ne razumijem...ili barem dio njih koji je ubio Božić - malog boga. Jedno ipak znam, opće siromaštvo prema kojemu nepovratno klizimo kao civilizacija će biti jako bolan trenutak spoznaje o nemoći koju još uvijek uspješno skrivamo iza nekretnina, pokretnina i kreditnih kartica. Samo je jedna ljudska pogreška ili bijes prirode dovoljan da nas ostavi gladne, gole i bose. Bilo bi zanimljivo tada vidjeti kako bi se slavio Božić? Ali o tome ćemo razmišljati tada, zar ne?