Pregled posta

Marketing

Za božićne se i novogodišnje blagdane nikada pretjerano ne uzdam u TV program niti očekujem neku kvalitetu izbora. Međutim, ne mogu ne primijetiti kako se programska politika okreće prema vjetrovima Atlantika. I dok se do ne tako davno moglo razaznati zašto se Božić zove Božić, a ne Djedić, zadnjih godina ti starčići u crvenom odjelcetu sve više uzimaju danak. Božić postaje dan dobroćudnih starčića u poznim godinama i zavidne forme koji, iz tko zna kojih fondova, uspijevaju ispuniti želje male, pa i one nešto veće djece. Za Robina smo Hooda znali iz kojih škrinijca daje siromašnima, no za Djedicu ne znamo kako financira svoju nimalo jeftinu ulogu. No, ima tu nešto zanimljivo: taj smpatični starčić kojem biološki sat nikako ne otkucava, ispunjava samo one želje koje je moguće ostvariti posezanjem u novčanik pa osim što ne znamo odakle djedici uvijek puni džepovi (možda ima trajni stopostotni popust), još je manje poznato zašto moćni djedica, koji može napustiti i atmosferu, ne ispunjava i one želje koje nemaju cijenu. Zašto Djedica umjesto vlakića, igraće konzole ili avionskih karata ne daruje ljubav i mir? Odgovor je jednostavan: taj je Djedica moćan koliko i svaki drugi mit, egzistira dokle god ima onih koji njime nadomještaju ono što im nedostaje - istinu. Taj mit zapravo opasno manipulira onima koji ne razumiju njegovo značenje (djeca) kao i onima koji na taj način kupuju ljubav onih što ga ne razumiju (njihovi bližnji). Je li itko tim tupanima objasnio da je ljubav apstraktni pojam kojemu je nemoguće odrediti cijenu, a time i pustiti ga na tržište? Ima li itko više priseban koga taj pomalo dosadni starčić u bojama revolucije više ne zabavlja niti može predstavljati skromnost Božića?

* * *

Malo-pomalo, Djedica je zavladao i filmovima (obiteljskim) pa je i mene, nemajući pametnija posla, snašlo buljiti u glupavi film o novinarki koja pokušava otkriti Djedičin identitet. I gle čuda, Djedica nije nikakav multimijunaš nego tamnoputi djelatnik doma umirovljenika čiji su štićenici svoja nasljedstva ostavljali baš tom tajnom Djedici. Što smo saznali iz tog pomalo pljesniva filmskog uratka? Da je malom nepokretnom siročiću ostvarena najveća želja - dobiti invalidska kolica (ma tko je vidio željeti imati roditelje) a da je Djedica zapravo vodoinstalater koji uspješno popravlja porozne cijevi sustava u čijem se budžetu nikako ne može pronaći sredstava za one najpotrebitije. U kakvom to glupavom svijetu živimo kada nas zabavlja priča o starčiću kojeg ne muče ni vene ni kostobolja, odlično trči i spušta se niz dimnjake, a vid i sluh mu je bolji nego u dvadesetogodišnjaka. Djedica kojeg nam nameću nema veze sa životom, a još manje predstavlja svoje vršnjake, sebičan je i ne ispunjava želje sve jadne dječice čiji je svijet još u fetalnoj dobi načet zakonima tržišta. Već se iza prvog ugla dobiva uvid u moć tog Djedice, i to u ispruženoj ruci anonimna prosjaka koji je očito svoje želje slao na pogrešnu adresu. Djedica je zapravo obični prevarant u službi Njegova Veličanstva Novca koji je promijenio duh Božića, sveo ga na jeftini žanr, a sam postao basnoslovno skupom reprizom, smije nam se u brk dok dobro naplaćuje svoje paradiranje u kaputiću boje revolucije i prečistim čizmicama koje snijega nisu ni vidjele. Zaobići Djedicu postaje nemogućom misijom, pa se borba vodi čak i daljinskim upravljačima. Idućeg Božića možemo očekivati i da mu se pridruži i Bakica, možda i cijeli dom umirovljenika u kojemu žive besmrtni starčići s odličnim smislom za financije, ali slabim i gotovo nikakvim za ljude plitka džepa i duboke duše. Njima preostaje pisati sebi samima. A kome da ja pišem kako me nervira njegovo "postojanje"?