Kažu, Franjo, da si bio autokrat, tiranin koji je sve osigurao sebi i dvjesta bogatih obitelji, da si zemlju doveo u izolaciju i da se nitko od velikih s nama nije htio družiti, te da si koketirao s neoustaštvom. Ali gdje smo danas, Franjo? U općem rasulu. Oni koji ti zamjeraju dvjesta bogatih obitelji ne znaju ni definirati pojam obitelj pa su još brže odustali od ikakvih parlamentarnih rasprava; oni koji ti na dušu stavljaju privatizaciju jednako su brzo, po dolasku na vlast, utvrdili da je ista bila zakonita i da nije moguća revizija; oni koji tvrde da si zemlju doveo u izolaciju su ništa drugo doli sluge pokorni kojima sudbu određuje jedna mrvica zvana Slovenija; oni koji ti zamjeraju naginjanje NDH su svoju epizodu karaoka ustaških pjesmuljaka ostavili trajno ubilježenu na videozapisu i nisu se nimalo zacrvenili, a nedajbože odstupili. Da, to su oni, Franjo, oni koji su protestno napustili mjesto proglašenja države čije su kormilo kasnije, bez imalo nelagode, pristali prihvatiti.
Preživjeli smo rat, Franjo. Neprijateljska je mašinerija gazila zid po zid, selo po selo, grad po grad, ali plaće nisu kasnile i industrija nije bila pred slomom. Nametnuli su nam embargo, ali obrana nije stala jer svi smo disali za isti cilj. Danas ga više nemamo i razjedinjeni smo kao i prije šezdeset godina. Franjo, opet smo svi na ratnoj nozi i opet se svi preziremo, a naš je bijes još jači jer smo siromašniji i jer su skoro sve, osim nas, rasprodali. U tom bijesu smo postali iracionalni i taj naš gubitak razuma koriste neke interesne skupine pa namjerno izvlače kosti iz ormara, stvaraju opću histerija i malo tko je uistinu spreman zasukati rukave i raditi za dobrobit zajednice. Zar uopće postoji ikakva zajednica? Vidiš, Franjo, njima su počele kasniti i plaće, tvojim nasljednicima koje si ti ustoličio i povjerio im najviše funkcije, čak više od tebe, oni te danas ocrnjuju, optužuju za salvete i dijeljenje teritorija kojeg su podijelili oni koji su činili etnička čišćenja i genocide. A što su oni spretnoga učinili, Franjo? Davali potpise na parafe koji su drugima postali argument za naše potonuće. Oni te optužuju za agresiju na susjednu državu, oni koji su u parlamentu predsjedali i dizali ruke za slanje vojnih snaga u tu istu, a danas se od toga ograđuju i prstom u tebe upiru. A što si ti činio, Franjo? U naše si ime, pod prisilom međunarodnih politikanata s pedigreom, oprostio teroristima koji su rušili poredak i prouzročili ogromne ljudske i materijalne gubitke. Ti politikanti s pedigreom danas se, u svojim državama, na najsuroviji način obračunavaju s terorizmom i nikome ne praštaju.
Optužuju te, Franjo, da nisi bio iskren oko ušteđevine u jednoj banci, a osobu koja je prekršila zakon, ne tvoj, Franjo, nego naš i zakon svake normalne države, su proglasili mučenikom i junakom. Prešutjeli su, Franjo, da bi u svakoj normalnoj državi takav zaposlenik promptno bio izbačen s posla jer je odao poslovnu tajnu. Tako je bilo onda, tako bi bilo i danas u svakom kutku civilizirana svijeta. Ali ovo mjesto, Franjo, odavno nema veze s civilizacijom. Znaš, ti koji su tog istog službenika uzvisivali, ti moralisti čijim imovinama ne znamo podrijetlo, nisu dotičnog zbrinuli, već su ga ostavili na rubu siromaštva. Toliko o njihovim namjerama. Mnogi od njih, Franjo, imaju daleko više od onoga što si ti imao, ali njih nitko ne pita odakle im sve to s čime se hvale. Ta instant elita raznih profila danas presuđuje tvojoj ulozi, huška javnost pseudočinjenicama koje su nastale u priručnim kuhinjama. Što misliš, Franjo, kako bi se oni snašli 91-e? Reći ću ti: elegantnim uzdizanjem ruku na predaju. To je njihova sposobnost. Ne idu li i danas linijom manjega otpora?
Kažu, Franjo, da nisu imali slobodu govora, a dovoljno se sjetiti morbidnih naslovnica jednog tjednika koji je na kraju propao jer ga nije imao tko čitati, i to daleko nakon tvoga preminuća. Ne, ni tzv. humor na tvoj račun im nije pomogao. Onaj drugi medij koji se danas hvali neovisnošću, a čija koncesija nije produžena, ne zbog tebe, Franjo, nego zbog pravnih razloga, njeguje čudnovatu demokraciju izbacivanjem neistomišljenika iz etera. To su, Franjo, ti demokrati kojima je smetala tvoja vladavina. Već te devet godina nema, a oni istu pokvarenu ploču vrte: Franjo je za sve kriv. Što su radili ovih zadnjih devet godina osim što su rasprodavali, zadužili se i pokazali se nesposobnjakovićima kojima je demokracija tlaka. Danas smo, Franjo, dužni kao Grčka, ako ne bankrotiramo, bit će to zbog milosti moćnijih, a ne sposobnosti nas na izmaku snaga. Umjesto da nađu izlaz iz beznađa, uprežu nas u jaram neke čudnovate zajednice u kojoj ćemo opet biti samo bezglava radna snaga s izgubljenog tržišta. Što će veliki s nama sirotanima, nego manipulirati još žešće? Znaš, Franjo, njima je samo do još boljeg zbrinjavanja sebe samih, judini škudi su postali euri i opet narod treba zbrinuti nekolicinu odabranih. Na žalost, narod bez vođe je kao rijeka bez korita, svugdje se izlijeva i sve poplavljuje dok napokon ne presuši i ne prestaje postojati. Tako ćemo i mi, ako nas ne dostigne bijela kuga.
E, moj Franjo, gdje si ih samo našao? Toliko čudnovatih ljudi koji su se nakon tvoga preminuća pograbili poput pohlepnih sinova oko imanja i nakon što su ga zapili odlučili su zagrabiti put većih daljina. Je li im Strassbourg dovoljno dalek? Znaš, postali smo raspamećena rulja kojoj ništa nije sveto, nepismena horda koja živi od skandala i jeftinih tračeva iz medijskog žutila i koja uzrok svih svojih problema vidi u tebi iako te nema već devet ljeta. Jedino što su od tebe prihvatili jest ona tvoja povijesna koju su ipak prilagodili svojim mentalnim dosezima: Sve za sebe, sebe ni za što. Svaki grm se osjeća pozvanim analizirati tvoje političko djelovanje, iako mu je najveći domet struganje kartica iz nagradnih igara i ispijanje Coca-Cole sa sniženja; svaki se tzv. intelektualac smatra prozvanim dati povijesnu ocjenu tvoga lika i djela, iako nikada nije pročitao ništa složenije od dječje lektire. Ako si ti, Franjo, bio tako loš, zašto smo pali još niže? Uostalom, tko kaže da si bio loš? Oni koji pate od pomanjkanja elementarne kulture i koji se ne mogu udostojiti zapaliti svijeću na tvom posljednjem počivalištu, ali strašno paze da se poštuje njihova institucija? Možeš biti ponosan, Franjo, jer takvi neće ništa ostaviti za sobom, osim ispraznih govora i loših viceva koji su već ionako otišli u vjetar. I to ih vjerojatno frustrira i zato te ne poštuju. jer si ti dobio svoje mjesto u povijesti, a oni samo u novinama. Ali znaš da se ovdje na Balkanu ne poštuju živi, a kamoli mrtvi i da se radije prihvaća jaram, nego sloboda. E tu si, moj Franjo, jedino pogriješio. Donio si slobodu onima koji više vole biti robljem. Pa neka onda robljem i budu.