Susjed je susjedu vuk
18.12.2008.Bahatost slovenske politike je otišla predaleko i jedino se dvoumim oko toga je li takvo ponašanje posljedica iskonskog kompleksa veće vrijednosti ili je (ne)zasluženo članstvo u europskom klubu dovelo do raspamećenosti kojom je postignut konsenzus između politike i javnosti. To i ne treba pretjerano čuditi jer narod uglavnom ima vlast kakvu zaslužuje odnosno vlast je samo zrcalna slika njegova stupnja znanja, obrazovanja, upućenosti i ideološke zatupljenosti. Mislili smo da je vrhunac te zatupljenosti u Jelinčičevoj izjavi o hrvatskoj govedarskoj politici, no tko je podrobnije pratio slovensku službenu politiku još od ranih devedesetih zna da Slovenija nikada nije bila dobar susjed i da je ono što se događa u zadnje vrijeme samo eskalacija oduvijek tinjajućeg neprijateljskog stava. Zato je i bilo naivno očekivati kako će nova slovenska vlada na čelu s Pahorom promijeniti rigidan stav po pitanju Hrvatske, a kakav je naslijedila od prethodne Janšine vlade. Zanimljiva je hrabrost jedne male državice, gotovo nevidljive na karti Europe, da optužuje onu susjednu za prejudiciranje granica dok u istoj toj državi provodi neku vrstu okupacije. Da podsjetimo:
Osobno me zanima na temelju kojih je to granica Slovenija međunarodno priznata i na temelju kojih je to granica ušla u EU i provodi Schengen. Međutim, još više zabrinjava ponašanje briselskih činovnika koji ne mogu izaći na kraj s dvije lopate zemlje. Jasno, osim prelistavanja tone papira ničim se složenijim nisu bavili pa je lopata zapravo bager koji ne znaju ni pokrenuti, a kamoli zaustaviti. Zato me s jedne strane ni ne čudi da je dijelom te čudnovate skupine, koja glumi SAD u malom, postala država koja iza sebe ima tužbu u Bruxellesu zbog kršenja ljudskih prava (slučaj izbrisanih odnosno 18.305 neslovenaca koji su preko noći izbrisani iz popisa stalnih stanovnika), zloglasnu banku koja je oštetila 300.000 štediša za nevjerojatnih 800 milijuna €, nategnuto oprošten dug suvlasniku od 200 milijuna € za neisporučenu električnu energiju, jednostrano proglašenje gospodarskoga pojasa uz istovremeno tužakanje susjedne strane koja ga je također namjeravala proglasiti, okupaciju tuđe katastarske čestice i ucjene kojima se pokušava domoći teritorija koji joj nikada nije ni pripadao. Zamislimo samo da Austrija počne tražiti svoje povijesne teritorije. Bi li Sloveniji ostala barem Ljubljana? Europa se djetinje nateže sa svojom najnestašnijom članicom, kori je, ali pazi da se ova ne uvrijedi, glumeći svoju nemoć ismijava samu sebe i sustav na kojemu navodno počiva. Ako je to model po kojemu funkcionira buduća maćeha, trebamo li je prihvatiti? Trebamo li se pošto-poto nekome priklanjati samo da budemo u zavjetrini? Zašto maćeha? Jer pojam maćehe konotira lošu zamjenu za majku, a Europa to upravo jest. Ne zavaravajmo se, nije Slovenija ni toliko bitna ni toliko hrabra, nego samo igra igru daleko većeg i moćnijeg igrača koji se skriva pod skutima te iste maćehe koja sve to blagonaklono i sa smiješkom promatra. Taj smiješak skriva istinu o utopiji koja stoljećima zaluđuje naivce: Liberté, égalité et fraternité.
Hrvatska se pak vanjska politika u svemu ovome loše snalazi, strepi pred svakim potezom alpskih liliputanaca kao da joj opstanak ovisi o njihovim vriscima i politikantskim prenemaganjima, a nimalo nije utješna činjenica da u ovim ključnim trenucima u Ljubljani nema ni veleposlanika. Sve što možemo čuti jest da je Slovenija prijatelj (da, u basni i lisac može biti prijatelj kokotu) i da ne može spriječiti Hrvatsku na njezinu putu u Europu. I onda je svizac zamotao čokoladu...
Današnja je anketa na Radiju 101 pokazala koliko je slušateljima tog urbanog radija (inače krajnje tolerantnima prema svemu što dolazi s istoka i zapada) preko glave slovenske histerije s primjesama ucjene jer su se na pitanje Kako bi se Hrvatska trebala postaviti prema Sloveniji? s visokih 70% odlučili za odgovor da Slovencima treba blokirati imovinu i bojkotirati njihove proizvode, dok se njih 15% odlučilo za zamrzavanje svih odnosa sa Slovencima. Ako tome dodamo i sve silne grupe na Facebooku koje pozivaju na bojkot slovenskih proizvoda, možemo zaključiti da je hrvatska javnost pokazala veću političku zrelost i spretnost korištenja određenih nediplomatskih, ali daleko učinkovitijih, mehanizama kojima nisu vješti oni koji sebe nazivaju političarima i koji bi sve dali za sjedalo u EU parlamentu. Uostalom, što to znači biti diplomatičan s onima koje je zaobišla civilizacija i koji razumiju samo govor prijetnja i sile (njihov govor)? Treba li Slovenija Hrvatskoj? Ta mala balkanska zemlja koja stalno bježi od svog balkanskog smještaja i nasljeđa producirajući pritom same skandale (skandalozno predsjedanje EU-om, smijurija od vinjeta...), a koju je najmanji problem prometno zaobići i stići na bilo koji zapadnoeuropski kolosjek. Ali Sloveniji Hrvatska itekako treba, bez obzira što prosječan Slovenac mrzi svog susjeda Hrvata i obratno i što nastane skandal kada trebaju postati dijelom iste obitelji. Možda je i to razlog što taj ogranak južnih Slavena, koji stalno bježi s Balkana, osporava autohtonost slovenskih Hrvata iz vremena u kojima je Slovenija bila tek austrijsko predgrađe i što je slovenska politika upregla sve snage da Srbiju, agresora na svoju mini državu, što prije pogura na putu u europske integracije, a Hrvatsku blokira kao da joj predstavlja nuklearnu opasnost. Jedina opasnost za EU je ovakva Slovenija, samo Europa nikako da to prepozna ili se jednostavno pravi blesavom.
Dakle, od Slovenije nikakve koristi, jednako kao i od ispada Joška Jorasa, provokatora koji je gotovo nacionalni junak jer se ponaša kao glasnik slovenske politike koji do posljednjega daha i prvog kršenja zakona brani boje "ugrožene" dežele. Zbog takve nazadnjačke politike koja ne bi prolazila ni kod aboridžina, odbijam kupovati slovenske proizvode i puniti njihov proračun kako bi oni onda besplatno dijelili šamare. Šamare trebaju dijeliti jedino sebi jer zbog ovakve rigidne nacionalističke propagande koju zovu politikom i u kojoj prste imaju i sami mediji (laganjem su zgrozili i briselske činovnike), a kojoj je cilj prejudicirati ne samo granice, postaju sve manje poželjni u Hrvatskoj (ne zaboravimo da imaju preko 70.000 vikend kuća na hrvatskom dijelu Jadrana), a nadam se i Europi koja bi sve ispravila jednim elegantnim vritnjakom tamo gdje im je oduvijek i mjesto. U špiljama podno Alpa.
Prošlo je već 12 godina otkad su slovenski vojnici zauzeli vojarnu na Svetoj Geri. Bilo je to u jesen 1991.godine kad je taj objekt napustila bivša JNA iz Jastrebarskog, koja je na Svetoj Geri imala svoju posadu. Hrvatska je tad bila zauzeta organiziranjem obrane protiv velikosrpskog agresora, pa se okupaciji tog dijela hrvatskog teritorija nije pridava la veća pozornost. Zapravo, očekivalo se da će slovenska vojska uskoro napustiti to područje. Međutim, eto, još se to nije dogodilo. Zanimljivo je da nitko od relevatnih slovenskih političara i stručnjaka za granice ni danas ne osporava da vojarna na Svetoj Geri pripada Hrvatskoj. Unatoč tome, četvorica slovenskih vojnika i dalje su u tom objektu. Nedaleko od te vojarne je i odašiljač koji je svojedobno služio u vojne svrhe i s kojeg se moglo prisluškivati dobar dio Hrvatske. (Marko Barišić, Vjesnik).
Osobno me zanima na temelju kojih je to granica Slovenija međunarodno priznata i na temelju kojih je to granica ušla u EU i provodi Schengen. Međutim, još više zabrinjava ponašanje briselskih činovnika koji ne mogu izaći na kraj s dvije lopate zemlje. Jasno, osim prelistavanja tone papira ničim se složenijim nisu bavili pa je lopata zapravo bager koji ne znaju ni pokrenuti, a kamoli zaustaviti. Zato me s jedne strane ni ne čudi da je dijelom te čudnovate skupine, koja glumi SAD u malom, postala država koja iza sebe ima tužbu u Bruxellesu zbog kršenja ljudskih prava (slučaj izbrisanih odnosno 18.305 neslovenaca koji su preko noći izbrisani iz popisa stalnih stanovnika), zloglasnu banku koja je oštetila 300.000 štediša za nevjerojatnih 800 milijuna €, nategnuto oprošten dug suvlasniku od 200 milijuna € za neisporučenu električnu energiju, jednostrano proglašenje gospodarskoga pojasa uz istovremeno tužakanje susjedne strane koja ga je također namjeravala proglasiti, okupaciju tuđe katastarske čestice i ucjene kojima se pokušava domoći teritorija koji joj nikada nije ni pripadao. Zamislimo samo da Austrija počne tražiti svoje povijesne teritorije. Bi li Sloveniji ostala barem Ljubljana? Europa se djetinje nateže sa svojom najnestašnijom članicom, kori je, ali pazi da se ova ne uvrijedi, glumeći svoju nemoć ismijava samu sebe i sustav na kojemu navodno počiva. Ako je to model po kojemu funkcionira buduća maćeha, trebamo li je prihvatiti? Trebamo li se pošto-poto nekome priklanjati samo da budemo u zavjetrini? Zašto maćeha? Jer pojam maćehe konotira lošu zamjenu za majku, a Europa to upravo jest. Ne zavaravajmo se, nije Slovenija ni toliko bitna ni toliko hrabra, nego samo igra igru daleko većeg i moćnijeg igrača koji se skriva pod skutima te iste maćehe koja sve to blagonaklono i sa smiješkom promatra. Taj smiješak skriva istinu o utopiji koja stoljećima zaluđuje naivce: Liberté, égalité et fraternité.
Hrvatska se pak vanjska politika u svemu ovome loše snalazi, strepi pred svakim potezom alpskih liliputanaca kao da joj opstanak ovisi o njihovim vriscima i politikantskim prenemaganjima, a nimalo nije utješna činjenica da u ovim ključnim trenucima u Ljubljani nema ni veleposlanika. Sve što možemo čuti jest da je Slovenija prijatelj (da, u basni i lisac može biti prijatelj kokotu) i da ne može spriječiti Hrvatsku na njezinu putu u Europu. I onda je svizac zamotao čokoladu...
Današnja je anketa na Radiju 101 pokazala koliko je slušateljima tog urbanog radija (inače krajnje tolerantnima prema svemu što dolazi s istoka i zapada) preko glave slovenske histerije s primjesama ucjene jer su se na pitanje Kako bi se Hrvatska trebala postaviti prema Sloveniji? s visokih 70% odlučili za odgovor da Slovencima treba blokirati imovinu i bojkotirati njihove proizvode, dok se njih 15% odlučilo za zamrzavanje svih odnosa sa Slovencima. Ako tome dodamo i sve silne grupe na Facebooku koje pozivaju na bojkot slovenskih proizvoda, možemo zaključiti da je hrvatska javnost pokazala veću političku zrelost i spretnost korištenja određenih nediplomatskih, ali daleko učinkovitijih, mehanizama kojima nisu vješti oni koji sebe nazivaju političarima i koji bi sve dali za sjedalo u EU parlamentu. Uostalom, što to znači biti diplomatičan s onima koje je zaobišla civilizacija i koji razumiju samo govor prijetnja i sile (njihov govor)? Treba li Slovenija Hrvatskoj? Ta mala balkanska zemlja koja stalno bježi od svog balkanskog smještaja i nasljeđa producirajući pritom same skandale (skandalozno predsjedanje EU-om, smijurija od vinjeta...), a koju je najmanji problem prometno zaobići i stići na bilo koji zapadnoeuropski kolosjek. Ali Sloveniji Hrvatska itekako treba, bez obzira što prosječan Slovenac mrzi svog susjeda Hrvata i obratno i što nastane skandal kada trebaju postati dijelom iste obitelji. Možda je i to razlog što taj ogranak južnih Slavena, koji stalno bježi s Balkana, osporava autohtonost slovenskih Hrvata iz vremena u kojima je Slovenija bila tek austrijsko predgrađe i što je slovenska politika upregla sve snage da Srbiju, agresora na svoju mini državu, što prije pogura na putu u europske integracije, a Hrvatsku blokira kao da joj predstavlja nuklearnu opasnost. Jedina opasnost za EU je ovakva Slovenija, samo Europa nikako da to prepozna ili se jednostavno pravi blesavom.
Republika Hrvatska je glede vrijednosti robne razmjene u 2006. kao i 2005. bila peti po važnosti vanjskotrgovinski partner (ispred Mađarske, Ruske Federacije, Nizozemske, Španjolske i BiH te iza Francuske, Austrije, Italije i Njemačke). Posljednjih sedam godina opseg robne razmjene između država povećavao se te je prošle godine dostigao 2200 milijuna eura (u godini 2005. 1909,3 milijuna eura), odnosno 6,3% vrijednosti ukupne robne razmjene u godini 2006., što je za oko 15,2% više nego 2005. godini. Opseg uvoza 2006. godine je četvrti put uzastopce pokazao pozitivan stupanj rasta u visini 20,8% te dostigao 735,7 milijuna eura. Godine 2006. se sedmu godinu zaredom povećao slovenski izvoz u Hrvatsku (12,3-postotni rast). Vrijednost robnog izvoza iznosila je više od 1464 milijuna eura. Unatoč višim stopama rasta uvoza iz Hrvatske u odnosu na izvoz u godinama 2003., 2004., 2005. i 2006. saldo robne razmjene i dalje je u korist Slovenije te je godine 2006. dostigao 728,5 milijuna eura, odnosno 4,8% više nego godine 2005. kad je iznosio 695,3 milijuna eura. ( Četiri godine raste uvoz, dok izvoz u Sloveniju stagnira, Poslovni dnevnik, poslovni.hr, 5. rujna 2007.)
Dakle, od Slovenije nikakve koristi, jednako kao i od ispada Joška Jorasa, provokatora koji je gotovo nacionalni junak jer se ponaša kao glasnik slovenske politike koji do posljednjega daha i prvog kršenja zakona brani boje "ugrožene" dežele. Zbog takve nazadnjačke politike koja ne bi prolazila ni kod aboridžina, odbijam kupovati slovenske proizvode i puniti njihov proračun kako bi oni onda besplatno dijelili šamare. Šamare trebaju dijeliti jedino sebi jer zbog ovakve rigidne nacionalističke propagande koju zovu politikom i u kojoj prste imaju i sami mediji (laganjem su zgrozili i briselske činovnike), a kojoj je cilj prejudicirati ne samo granice, postaju sve manje poželjni u Hrvatskoj (ne zaboravimo da imaju preko 70.000 vikend kuća na hrvatskom dijelu Jadrana), a nadam se i Europi koja bi sve ispravila jednim elegantnim vritnjakom tamo gdje im je oduvijek i mjesto. U špiljama podno Alpa.
komentiraj (22) * ispiši * #