Nisam praznovjeran, ne vjerujem u horoskope i ne gledam sapunice, ali znam kad mi dan počne s Van Morrisonom da ću doživjeti nešto osobito.
Danas sam otišao kod svoje liječnice opće prakse zbog nabave svega onog što mi treba. Nisam bio kod nje osam mjeseci i iznenadila se kad me je vidjela. A ja sam se iznenadio kad mi je odmah rekla da sam se zanemario. Mislio sam da misli na moju neobrijanost i šaroliku odjeću, ali ona je mislila na višemjesečno nepojavljivanje. O tome sam s njom već rasčistio, pomoći mi ne može osim što će mi napisati uputnicu i za odlazak na Mjesec ako treba. Nikad me nije vidjela golog jer je osjetljiva na krv i rane, i tako dalje. Međutim, u njenu ordinaciju, kao, uostalom, i u svaku drugu dolaze ljudi i po dvaput tjedno, uglavnom zbog ničeg. Preplašeni i uglavnom nezaposleni hipohondriji koji tako ubijaju vrijeme i zbog kojih ljudi s istinskim tegobama trebaju čekati satima na red.
Zbog hidradenitis suppurative bih realno mogao dolaziti joj barem dvaput mjesečno, ali to ne činim zbog ovog najnovijeg sustava po kojem mogu nešto obaviti i telefonski. Nakon što smo obavili zadano, pitala me je kakvu podršku imam od obitelji i društva uopće. Ostala je zgranuta mojim odgovorom, osobito zato što je fakat iznimno osjetljiva osoba. Samo sam joj rekao svoju istinu i tu ne vidim ništa senzacionalno ili strašno. Još i naglašavam da mogu biti sretan jer imam svoje drage ljude koje mogu zvati za pomoć kad god mi to treba. S mislima o tim dragim ljudima napustio sam ordinaciju i počeo sretati neke ljude koje davno nisam vidio i baš svatko od njih je imao neku svoju tužnu priču. Tako se namjestilo.
Mojem prijatelju iz osnovne kojeg nisam vidio petnaestak godina umire žena od raka, Alenu iz srednje škole, s kojim sam se uvijek svađao da li je gol ili nije, kći ima leukemiju, Jošku je sina automobilska nesreća učinila invalidom. Užasno i teško, jer vidjeti te ljude nakon dugo vremena i čuti te priče nije nikako lako. I svi su govorili u svezi te podrške obitelji i prijatelja, ističući tu neizostavnu moć i ulogu novca, nažalost. Na kraju vidim i Juru, neizmjerno dragog čovjeka koji se iz jednog uvijek nasmijanog gorostasa pretvorio u skelet ugaslih očiju jer je teško obolio od nečeg sličnog miesteniji gravis, plus gastro problemi. Otišao sam na kavu s njim i slušao kako živi sa starom i bolesnom majkom sa svega 1.300 kn mjesečno.
Kad sam se vratio kući, nastavio sam slušati Van Morrisona i nisam mogao pobjeći od te riječi "Podrška".
Gdje je nestao čovjek?
Mora li netko jednostavno biti nesretan i to je to?
Imamo društvene mreže koje vrve od kojekakvih dobročinstava i ljudskosti. Emisiju "Zajedno", od Sanje i Zubera, ljudi jedva čekaju. Crkva. Udruge. Naoko imamo svega, ali baš zato, kao da nemamo ništa. Hvalim i slavim dobra djela kojih ima, ali koliko smo mi to humano društvo?
Sjetih se mog najtežeg razdoblja s hidradenitis suppurativom.U tako teškom tjelesnom stanju, ali dovoljno razborit, vidio sam tko mi je u mojem svijetu bio istinska podrška, a tko samo "netko". S mojom bolešću treba biti realan jer i sam sam dugo vremena bio zbunjen i nisam znao kako bih sebi pomogao u bilo kom smislu. Uz najbliže ljude koji su mi, svatko na svoj način, pomagali, bio sam sretan jer sam imao Dražena, prijatelja kojem mogu zahvaliti što sam živ. Sve bih dao da svatko tko je u teškoj životnoj situaciji ima nekog takvog kao što je taj čovjek. Osjećajan i velikodušan, ali i britak i praktičan, maksimalno angažiran. Takvih ljudi znam da mora postojati još. Takva podrška se osjeća i njom si osnažen.
Sve ovo pišem potaknut tim današnjim susretima, ali i osobnim stavom prema socijalnim pitanjima i položajima ljudi koji su u teškim situacijama.
Zar mi trebaju emisije s tuđim tužnim sudbinama, zar mi trebaju brojevi kojekakvih žiro računa kako bih nekome učinio nešto dobro?
Smatram kako bih sam trebao prepoznati taj trenutak, primjera za to oko sebe imam bezbroj.
To je taj moj Van Morrison, čovjek ni kriv ni dužan, ali uvijek poseban u mom životu. Sjećam se kad smo ga ritualno slušali u jednom od mojih dragih kafića, ali isključivo nedjeljom. Nadam se da ću se sutra probuditi sa Manuom Chaom kojem ne bi bilo mjesta u liftu sa mnom i Van Morrisonom!
