30.03.2007., petak

Ogled o jeziku

Za nekoliko dana, Drugić će napuniti 18 mjeseci u životnom kalendaru i njene oratorske sposobnosti, najblaže rečeno, štekaju. Naročito ako se usporedi sa Prvićem koja je sa 19 mjeseci imala izniman vokabular (vidjeti ovdje). Prvić je u međuvremenu toliko napredovala da smo joj odlučili plaćati za malo tišine. Ali sasvim je razvidno da se tako ne bi obogatila. Uspijeva šutjeti maksimalno 2 minute a onda, kao da je neka demonska sila pritišće iznutra, iz nje prokulja bujica riječi.
I Drugić je krenula dobro. S 8 mjeseci rekla je tata (a što drugo?), nešto kasnije baba a onda i mama. Nakon toga slijedi nekoliko mjeseci iskričave šutnje da bi potom naglo progovorila. Međutim, velika količinu izgovorenih slogova nikako da spoji u suvislu riječ. Svađa se, prijeti, ljuti i smije izgovarajući te nerazumljive riječi kao što su jablumikelu-mushi-leiii
Nismo zabrinuti zbog toga, sve će to doći na svoje.

A onda, iznenadni obrat i prosvjetljenje.
U prošlu subotu, neposredno prije utakmice Hrvatska – Mađarska, Drugić je pokazivala čudnu uznemirenost. Neprestano je gledala u televiziju, pokazivala prstom i govorila nešto kao te-re-bi, te-reee-bi.
Naravno da nisam tome posvetio veliku pažnju. Jednostavno sam upalio televiziju u namjeri da pogledam utakmicu. Tada ništa nisam primjetio, ali sada se domišljam da su joj, onog trenutka kad su kockasti istrčali na teren, oči čudno zasjale a na usnama zatitrao osmijeh. Ni tada nisam reagirao, nogometna utakmica iziskuju dužnu pažnju i koncentriranje svih mentalnih resursa koje posjeduje svaki čovjek, drug i starješina.
Međutim, kada je De Silva postigao pobjednički gol, skočio sam sa kauča i povikao: Gooool.
Drugić je ozareno gledala u mene i izvikivala nešto kao: go-ru…..gooo-ruuuu.

- Goool draga, gol – pokušao sam je animirati, nastojeći da usvoji barem nogometnu terminologiju, tako potrebnu svakoj ženi koja drži do sebe. Ali ona je uporno ponavljala go-ru…go-ruuuu
- Pa što, to je slično – lakonski je odgovorila žena i na tome je sve završilo.

Prošlo je od tada nekoliko dana da bih jučer, sasvim slučajno dok sam čitao knjigu znamenitog japanskog filozofa-estetičara Imamičija na Finskom (nažalost, knjige ovog velikog japanskog filozofa nisu prevedene na Hrvatski jezik), detektirao riječ go-ru koja se na finskom kaže isto kao i na japanskom a znači, pazi čuda, gol??? Dodatnim istraživanjem, pronašao sam da teribi znači – televizija. Možete misliti u kakvom čudu sam bio kad sam shvatio da je Drugić, izgovarajući teribi zapravo željela da upalim televiziju ne bi li gledala utakmicu. Ljubiteljica nogometa? Pa kud ćeš veće sreće?!? U tom trenutku, nisam se mogao sjetiti i nekih drugih riječi koje je izgovarala ali sam postao svjestan da mi kći govori….japanski. Pa kako je do toga došlo? Žena istina govori urdu i manđurijski ali nemaju ti jezici baš puno sličnosti sa japanskim. Kada sam svoje sumnje iznio ženi ona ih je otklonila pripisujući to mojoj urođenoj sklonosti ka dramaturgiji.

- Uostalom – rekla je gorljivo – dogovorili smo se da će Drugić biti mažoretkinja i za to joj ne treba puno priče. A i taj japanski se baš i ne nosi ovih dana u Hrvatskoj. Pravili smo je da bude ljepotica i to će i biti. Jel' jasno?
Kao da sam mogao nešto reći.
Međutim, vrag (koji u mojoj kući sasvim sigurno ne nosi Pradu) mi nije dao mira i odlučio sam provjeriti svoju dilemu.
Jučer kad se probudila, u trenucima kad je posebno umilna, rekao sam Drugićki:

- Anata wa enčo- sen no go-ru mitai ni kirei desu. (To u prijevodu sa japanskog znači: Lijepa si kao gol u produžetku, za one koji slučajno ne znaju, op.a.)
Pogledala me onim svojim velikim očima, klimnula glavom i samo se obješenjački nasmijala.
Istina je!! Ipak je istina. Moja kćer govori japanski ali, sada je očito, ne želi da se to zna.
Naglo se okrenula i izgovorila nešto što je zvučala kao odim-ko-na lumiodjata.
Nisam se trudio provjeriti značenje. Neke stvari ne treba provjeravati ali kladio bih se da je rekla: Neka to bude naša tajna.
Dugo sam gledao u Drugićku, čak i onda kad je zamakla prema kuhinji i vidio je za 20 godina kako tužna napušta Domaju i svoje roditelje prateći nekog isluženog nogometaša koji je odlučio svoj kruh potražiti u…..Kyotu.




- 09:43 - Razjagori se!! (20) - (U)Tiskaj - #

23.03.2007., petak

Rolling stones u Crnoj Gori

Zvuči nevjerojatno ali istina je. 9. srpnja 2007. na plaži Jaz, na pola puta između Tivta i Budve gostovati će turbo-mega-injection-iber/iber popularni metuzalemi Rolling Stones. U Zagrebu neće. Zagreb je popušio. Hehehe.
Eto, ovaj put se pokazalo da, živjeti na samom repu Domaje, ne mora nužno biti mana. Tih 100 kilometara do Jaza mogao bih i preplivati. Second tought, ne da bih mogao nego i hoću. To i nije tako puno a i ljeto je u pitanju.
Ali ima nešto drugo. Ova, zaista lijepa plaža, nalazi se odmah iza pitoresknog mjestašca - Grblja. "A more bit da vi ne znate Grbalj?" E vidite, u Grblju su vam nekad živjeli poljoprivrednici, za vrijeme rata poljoprivrednici su postali najžešći četnici a sada....sada se samo nadam da nisu rockeri.
Inače, iako u službenoj najavi piše da će se koncert održati na plaži Jazz - to jazz nema nikakve veze sa đezom. Vjerujte mi na riječ. ;)
- 11:57 - Razjagori se!! (34) - (U)Tiskaj - #

20.03.2007., utorak

Odgoj(ilište)

Prvić me strašno razjarila, zbog hrane kao i obično, pa sam je pozvao na raport. Stala je u stavu mirno kako i priliči kćerima iz boljih familija. Na kamenom licu žive su bile samo oči. Kako su se te oči širile, proporcionalno je jenjavao i moj bijes, otupio mi oštricu.

- Smanji te oči – povikao sam u nedostatku adekvatne prijetnje.
Nije znala što joj je činiti, počela se ogledavati a onda joj je materin grohot rekao sve. Opasnost je prošla. Smjerno je spustila pogled u stilu sicilijanske udovice a u kutu usana titrao joj je osmijeh. Sada smo se već svi smijali.
Pokušao sam povratiti izgubljeni autoritet.

- Za 5 minuta da si sve pomela sa pjata. Jel' jasno?
- Je li smanjenih očiju, Hero?

Jebem ti odgoj i onoga koji ga je smislio. A samo sam htio….eh…

- 15:34 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

15.03.2007., četvrtak

Jadikovka

Eto, dogodilo se i to. Pokleknuo sam pod teretom slave. Prokleta Knjiga došla mi je glave. Obvidno, onaj trenutak kad sam je primio u ruke, bio je trigger koji je aktivirao nepoznati virus i moj mozak je zatiltao. Da se razumijemo, taj moj mozak, nije to ni prije bio neki moćni Pentium s milijardama megabajta RAM-a. Ma ne, riječ je o običnom starom Celeronu iz kojeg je, međutim, crpljen maksimum. I sada taj «crv» vrluda bespućima očvrsja ne praveći pri tome vidljivu štetu ali onemogućuje proces mišljenja.
A nisam pročitao niti jednu priču. Iz te Knjige. Samo bilješke o «piscima» Zanimljivo je to kako je nekim, inače duhovitim ljudima, ukoričenje uništilo zajebantski kod?!?
«Pero Perić, rođen tu i tu, godina toliko i toliko, radi negdje i skuplja papirnati novac» Pa jebote čeljadi?

Uglavnom, mašta je pretrpila najveću štetu. Nestala je. Pritajila se u vrletima pustopoljine. A toliko je lijepih tema koje samo čekaju da se ovaplote u beskrajnom kolopletu riječi. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe.
Eno, zar i crveni čempres poviše Revelina nije krajnje inspirativan? Ali avaj. Ne ide.
A Bog mi je svjedok da sam pokušao na razne načine. Tražio sam inspiraciju u knjigama koje čekaju da budu pročitane. Sabato, Paljetak, Šalković. Ništa. Ni ona vrsna heklačica stiha, sveta lucija… ni ona mi ne budi emocije. Mrtvilo.

Pitam se kako se osjećao onaj mitski Herostrat kada je spalio Artemidin hram u nakani da svoje ime učini besmrtnim? Da li je i on upao u očaj kada je postigao svoj cilj? Nakon tog besprizornog čina, bila je donesena odluka da nitko od pisaca nije smio spomenuti Herostratovo ime, čak ni u dokumentu o požaru. Naravno, iluzorno je bilo očekivati da će se njegovo ime zatrti pa je, samim tim, svoj prvotni cilj ostvario.
Znate li da se Aleksandar Makedonski rodio upravo te noći kad je hram spaljen?
Možda se i sada, u ovom trenutku nemoći, rađa novo blogersko ime koje će svoje izgubljeno stado povesti u Virtualno Kraljevstvo?
Gdje se, o nepoznati blogeru? Gdje si da ti, ovako nedostojan, razvežem remen na sandalama tvojim, da ti pripravim put… Nahrani nas crve svojom Rječju. Ali ignoriraj ovog "crva" koji mi očvrsje uništava...

O Knjigo, žeže tvoja riječ
I tijesno joj je međ koricam'
I željna je da iskoči…


A sad ćetujte, bando. Do sitosti se naćetujte. A pisci, tašti gadovi, nek' ove noći likuju uz rujno vino i vestalke na svojim uzglavljima….

- 10:01 - Razjagori se!! (25) - (U)Tiskaj - #

07.03.2007., srijeda

Blog priče

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service - Click to enlarge

Eto, u južne provincije stigla je famozna zbirka priča o kojoj bruji blogosfera. Unatoč činjenici da nisam (bio) oduševljen naslovnicom, moram pohvaliti gospara Šiševića na zaista originalnom, personaliziranom pristupu svojim autorima. Naime što? Svaki od pisaca dobio je jedinstveni primjerak knjige, drugačiji od onog koji se nalazi u izlozima boljih knjižara.
Što reći nego ... čestitke na domišljatosti!
- 12:50 - Razjagori se!! (34) - (U)Tiskaj - #

01.03.2007., četvrtak

Iz čekaonice

Za uspostavljanje komunikacije i neobavezno čavrljanje, nema boljeg mjesta od čekaonice Pedijatrijske ordinacije. Razgovor s nepoznatom čeljadi ne samo da je prihvatljiv nego je štoviše i preporučljiv. Bolji običaji nalažu da uvijek pitate tko je zadnji na redu. A kad ste već to i pitali red je da pohvalite žgepče ponosite matere (rjeđe oca).

- Ah, kako je lijepa mala. Koliko joj je? 2.5 godine? – dobrohotno ćete vi sveudilj se smiješeći malenoj vragolanki.
- 13 mjeseci – odriješito će mater.
U želji da popravite stvar pokušavate se izvući novim pitanjem ali samo se dublje uvlačite u blato.
- Samo 13 mjeseci? – ne možete se načuditi. Baš je napredan. Koliko ima? 17 kila?
Niste to ni izgovorili ali po kosijerima koji sjevaju iz sugovorničinih očiju vidite da bi najbolje bilo stati. Ali kurac. Vrag vam ne da mira.
- Bit će već hoda? Ima lijepe cipelice.
- Ne hoda JOŠ – mater će naglašavajući ovu posljednju riječ.
Sada već postaje napeto, nervozno se okrećete oko sebe nastojeći smiješkom zatomiti neugodu.Gledate žgepče i osjećate da vam nešto želi reći. Naprosto vidite to u njegovim očima.

- A govori li mali? – nekontrolirano vam izlijeće preko usta i već u slijedećem trenu svjesni ste pogubnosti ovakvog pitanja. Srećom, baš tada, sestra poziva gđu. Marinović koja dostojanstveno ustaje, žustrom kretnjom uzima žgepče u naručje a vas počasti pogledom u kojem su sadržane sve psovke ovog svijeta.
Zatvaranjem vrata iza gospođe Marinović nastupa bučna tišina. To su oni trenuci kada se ostala čeljad u čekaonici zagleda u svoje mobitele, novčanike, popravlja okovratnik svojem malom gadu ili pljuva u ruke u namjeri da princezi zagladi franzete a sve to samo da ne bi izgledalo da su i oni morali čuti vaše gluposti.
Neugoda traje točno do onog trenutka kada netko drugi počne pričati. Svi u čekaonici koncentrirani su na nove žrtve.

- A kako se ti zoveš, a? To je pitanje starije gospođe, vjerojatno bake šutljive djevojčice koja pokušava uspostaviti kontakt sa očito rabijatnim štrkljastim gospodičićem od svojih cca 3 godine. Gospodičić samo pilji u babu a ova, uvidjevši da ni nakon ponovljenog pitanja neće dobiti odgovor, potiče svoju unuku.
- Reci ti njemu, kako se ti zoveš. Reci dječaku?
- Peetra – sramežljivo će pristojna i mirna curica buduća knjižničarka.
Mater rabijatnog štrkljastog gospodičića, budućeg nogometaša ne može podnijeti da je netko pametniji od njenog idola.
- Ajde Ivane, reci curici ime. Ajde?
Ivan pilji u babu i unuku, ne trepće, skamenio se.
- Ajde što si se posramio? Znate, nije inače ovakav – brzo će brižna mater. Baš je živo dijete. A onda se opet okreće sinu:
- Ajde, hoćeš curici ispričati Crvenkapicu – potiče ona mališana
How yes no – pomislim a očito to pomisliše (aorist, op.a.) i ostali u čekaonici jer se svi okrenuše (aorist opet, sorry, op.a.) prema Ivanu očekujući nemoguće.
Ivan, naravno šuti i dalje. U prvi trenutak pomislio sam da podsjeća na Orlandov stup ali onda sam se sjetio da je Orlando na restauraciji što znači da su ga ipak morali pomaknuti. To ovdje nije slučaj.
Ali ni mater Ivanova ne odustaje. Pomaže.
- Kako ono Ivane? Bila jednom jedna mala crvenka…crvenka – slovka mater u nadi da će dijete nastaviti niz. Ali avaj. Ivan sveudilj šuti.
- Crvenkapica – ne da se smesti mater i odmah potom nastavlja. I kako dalje? Išla je baki odnijeti ručak i u šumi je srela…. Koga? – upita mater junošu Ivana a pri tom izbeči oči i isplazi jezik kako bi malome zorno prikazala vuka.
- Vu…Vu…Vu…-
- …
- Vu-ka. Vuka? Bravo – pohvalila ga je iako ovaj i dalje šuti. Istina, stanoviti napredak pokazao je činjenicom da je pogled svrnuo s Petre. Sada promatra svoju mater. Vjerojatno misli «koja si ti tuka jebote» ali ne govori. Ne zna.
- Onda je crvenkapica pošla do ba….ba…BAAAA???
- Uuuu….Ivan će napokon. Uuuuu…razvija Ivan i dalje dižući ruke u vis.
- Bravo, bravo Ivane. Vuka. Vuka je vidjela – oduševljeno će mater pokušavajući izmamiti ushite oduševljenja kod ostalih. Nije bitno što je vuk već bio apsolviran i što je došla do bake. Ivan se sjetio Vuka. Ivan zna Crvenkapicu.
U tom trenutku izlazi sestra i proziva. Herostrat!!
Ustajem i dok odlazim prema ordinaciji šacnem pogledom sisatu plavušu koja je došla samo po recept. Pomislih da je dobro doći u ordinaciju i bez djece. Ili, kao alibi, možete povesti neko dijete iz susjedstva, iznajmiti ga, ukrasti..votever.

Pouka priče: Kad vam kažu da im dijete priča već sa 5 mjeseci, da je prohodalo sa 6 a da pjeva sa 8 – ne vjerujte čeljadi. Ništa im ne vjerujte. Lažu. Laže žgadija.
Osim meni, meni se može vjerovati. Naime Prvić za 4.5 godine rješava integrale a Drugić za 17 mjeseci rekla je ….blog.





- 14:41 - Razjagori se!! (25) - (U)Tiskaj - #