Jadikovka
Eto, dogodilo se i to. Pokleknuo sam pod teretom slave. Prokleta Knjiga došla mi je glave. Obvidno, onaj trenutak kad sam je primio u ruke, bio je trigger koji je aktivirao nepoznati virus i moj mozak je zatiltao. Da se razumijemo, taj moj mozak, nije to ni prije bio neki moćni Pentium s milijardama megabajta RAM-a. Ma ne, riječ je o običnom starom Celeronu iz kojeg je, međutim, crpljen maksimum. I sada taj «crv» vrluda bespućima očvrsja ne praveći pri tome vidljivu štetu ali onemogućuje proces mišljenja.A nisam pročitao niti jednu priču. Iz te Knjige. Samo bilješke o «piscima» Zanimljivo je to kako je nekim, inače duhovitim ljudima, ukoričenje uništilo zajebantski kod?!? «Pero Perić, rođen tu i tu, godina toliko i toliko, radi negdje i skuplja papirnati novac» Pa jebote čeljadi? Uglavnom, mašta je pretrpila najveću štetu. Nestala je. Pritajila se u vrletima pustopoljine. A toliko je lijepih tema koje samo čekaju da se ovaplote u beskrajnom kolopletu riječi. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe. Eno, zar i crveni čempres poviše Revelina nije krajnje inspirativan? Ali avaj. Ne ide. A Bog mi je svjedok da sam pokušao na razne načine. Tražio sam inspiraciju u knjigama koje čekaju da budu pročitane. Sabato, Paljetak, Šalković. Ništa. Ni ona vrsna heklačica stiha, sveta lucija… ni ona mi ne budi emocije. Mrtvilo. Pitam se kako se osjećao onaj mitski Herostrat kada je spalio Artemidin hram u nakani da svoje ime učini besmrtnim? Da li je i on upao u očaj kada je postigao svoj cilj? Nakon tog besprizornog čina, bila je donesena odluka da nitko od pisaca nije smio spomenuti Herostratovo ime, čak ni u dokumentu o požaru. Naravno, iluzorno je bilo očekivati da će se njegovo ime zatrti pa je, samim tim, svoj prvotni cilj ostvario. Znate li da se Aleksandar Makedonski rodio upravo te noći kad je hram spaljen? Možda se i sada, u ovom trenutku nemoći, rađa novo blogersko ime koje će svoje izgubljeno stado povesti u Virtualno Kraljevstvo? Gdje se, o nepoznati blogeru? Gdje si da ti, ovako nedostojan, razvežem remen na sandalama tvojim, da ti pripravim put… Nahrani nas crve svojom Rječju. Ali ignoriraj ovog "crva" koji mi očvrsje uništava... O Knjigo, žeže tvoja riječ I tijesno joj je međ koricam' I željna je da iskoči… A sad ćetujte, bando. Do sitosti se naćetujte. A pisci, tašti gadovi, nek' ove noći likuju uz rujno vino i vestalke na svojim uzglavljima…. |
