Za uspostavljanje komunikacije i neobavezno čavrljanje, nema boljeg mjesta od čekaonice Pedijatrijske ordinacije. Razgovor s nepoznatom čeljadi ne samo da je prihvatljiv nego je štoviše i preporučljiv. Bolji običaji nalažu da uvijek pitate tko je zadnji na redu. A kad ste već to i pitali red je da pohvalite žgepče ponosite matere (rjeđe oca).
- Ah, kako je lijepa mala. Koliko joj je? 2.5 godine? – dobrohotno ćete vi sveudilj se smiješeći malenoj vragolanki.
- 13 mjeseci – odriješito će mater.
U želji da popravite stvar pokušavate se izvući novim pitanjem ali samo se dublje uvlačite u blato.
- Samo 13 mjeseci? – ne možete se načuditi. Baš je napredan. Koliko ima? 17 kila?
Niste to ni izgovorili ali po kosijerima koji sjevaju iz sugovorničinih očiju vidite da bi najbolje bilo stati. Ali kurac. Vrag vam ne da mira.
- Bit će već hoda? Ima lijepe cipelice.
- Ne hoda JOŠ – mater će naglašavajući ovu posljednju riječ.
Sada već postaje napeto, nervozno se okrećete oko sebe nastojeći smiješkom zatomiti neugodu.Gledate žgepče i osjećate da vam nešto želi reći. Naprosto vidite to u njegovim očima.
- A govori li mali? – nekontrolirano vam izlijeće preko usta i već u slijedećem trenu svjesni ste pogubnosti ovakvog pitanja. Srećom, baš tada, sestra poziva gđu. Marinović koja dostojanstveno ustaje, žustrom kretnjom uzima žgepče u naručje a vas počasti pogledom u kojem su sadržane sve psovke ovog svijeta.
Zatvaranjem vrata iza gospođe Marinović nastupa bučna tišina. To su oni trenuci kada se ostala čeljad u čekaonici zagleda u svoje mobitele, novčanike, popravlja okovratnik svojem malom gadu ili pljuva u ruke u namjeri da princezi zagladi franzete a sve to samo da ne bi izgledalo da su i oni morali čuti vaše gluposti.
Neugoda traje točno do onog trenutka kada netko drugi počne pričati. Svi u čekaonici koncentrirani su na nove žrtve.
- A kako se ti zoveš, a? To je pitanje starije gospođe, vjerojatno bake šutljive djevojčice koja pokušava uspostaviti kontakt sa očito rabijatnim štrkljastim gospodičićem od svojih cca 3 godine. Gospodičić samo pilji u babu a ova, uvidjevši da ni nakon ponovljenog pitanja neće dobiti odgovor, potiče svoju unuku.
- Reci ti njemu, kako se ti zoveš. Reci dječaku?
- Peetra – sramežljivo će pristojna i mirna curica buduća knjižničarka.
Mater rabijatnog štrkljastog gospodičića, budućeg nogometaša ne može podnijeti da je netko pametniji od njenog idola.
- Ajde Ivane, reci curici ime. Ajde?
Ivan pilji u babu i unuku, ne trepće, skamenio se.
- Ajde što si se posramio? Znate, nije inače ovakav – brzo će brižna mater. Baš je živo dijete. A onda se opet okreće sinu:
- Ajde, hoćeš curici ispričati Crvenkapicu – potiče ona mališana
How yes no – pomislim a očito to pomisliše (aorist, op.a.) i ostali u čekaonici jer se svi okrenuše (aorist opet, sorry, op.a.) prema Ivanu očekujući nemoguće.
Ivan, naravno šuti i dalje. U prvi trenutak pomislio sam da podsjeća na Orlandov stup ali onda sam se sjetio da je Orlando na restauraciji što znači da su ga ipak morali pomaknuti. To ovdje nije slučaj.
Ali ni mater Ivanova ne odustaje. Pomaže.
- Kako ono Ivane? Bila jednom jedna mala crvenka…crvenka – slovka mater u nadi da će dijete nastaviti niz. Ali avaj. Ivan sveudilj šuti.
- Crvenkapica – ne da se smesti mater i odmah potom nastavlja. I kako dalje? Išla je baki odnijeti ručak i u šumi je srela…. Koga? – upita mater junošu Ivana a pri tom izbeči oči i isplazi jezik kako bi malome zorno prikazala vuka.
- Vu…Vu…Vu…-
- …
- Vu-ka. Vuka? Bravo – pohvalila ga je iako ovaj i dalje šuti. Istina, stanoviti napredak pokazao je činjenicom da je pogled svrnuo s Petre. Sada promatra svoju mater. Vjerojatno misli «koja si ti tuka jebote» ali ne govori. Ne zna.
- Onda je crvenkapica pošla do ba….ba…BAAAA???
- Uuuu….Ivan će napokon. Uuuuu…razvija Ivan i dalje dižući ruke u vis.
- Bravo, bravo Ivane. Vuka. Vuka je vidjela – oduševljeno će mater pokušavajući izmamiti ushite oduševljenja kod ostalih. Nije bitno što je vuk već bio apsolviran i što je došla do bake. Ivan se sjetio Vuka. Ivan zna Crvenkapicu.
U tom trenutku izlazi sestra i proziva. Herostrat!!
Ustajem i dok odlazim prema ordinaciji šacnem pogledom sisatu plavušu koja je došla samo po recept. Pomislih da je dobro doći u ordinaciju i bez djece. Ili, kao alibi, možete povesti neko dijete iz susjedstva, iznajmiti ga, ukrasti..votever.
Pouka priče: Kad vam kažu da im dijete priča već sa 5 mjeseci, da je prohodalo sa 6 a da pjeva sa 8 – ne vjerujte čeljadi. Ništa im ne vjerujte. Lažu. Laže žgadija.
Osim meni, meni se može vjerovati. Naime Prvić za 4.5 godine rješava integrale a Drugić za 17 mjeseci rekla je ….blog.
Post je objavljen 01.03.2007. u 14:41 sati.