Ogled o jeziku
Za nekoliko dana, Drugić će napuniti 18 mjeseci u životnom kalendaru i njene oratorske sposobnosti, najblaže rečeno, štekaju. Naročito ako se usporedi sa Prvićem koja je sa 19 mjeseci imala izniman vokabular (vidjeti ovdje). Prvić je u međuvremenu toliko napredovala da smo joj odlučili plaćati za malo tišine. Ali sasvim je razvidno da se tako ne bi obogatila. Uspijeva šutjeti maksimalno 2 minute a onda, kao da je neka demonska sila pritišće iznutra, iz nje prokulja bujica riječi.I Drugić je krenula dobro. S 8 mjeseci rekla je tata (a što drugo?), nešto kasnije baba a onda i mama. Nakon toga slijedi nekoliko mjeseci iskričave šutnje da bi potom naglo progovorila. Međutim, velika količinu izgovorenih slogova nikako da spoji u suvislu riječ. Svađa se, prijeti, ljuti i smije izgovarajući te nerazumljive riječi kao što su jablumikelu-mushi-leiii Nismo zabrinuti zbog toga, sve će to doći na svoje. A onda, iznenadni obrat i prosvjetljenje. U prošlu subotu, neposredno prije utakmice Hrvatska – Mađarska, Drugić je pokazivala čudnu uznemirenost. Neprestano je gledala u televiziju, pokazivala prstom i govorila nešto kao te-re-bi, te-reee-bi. Naravno da nisam tome posvetio veliku pažnju. Jednostavno sam upalio televiziju u namjeri da pogledam utakmicu. Tada ništa nisam primjetio, ali sada se domišljam da su joj, onog trenutka kad su kockasti istrčali na teren, oči čudno zasjale a na usnama zatitrao osmijeh. Ni tada nisam reagirao, nogometna utakmica iziskuju dužnu pažnju i koncentriranje svih mentalnih resursa koje posjeduje svaki čovjek, drug i starješina. Međutim, kada je De Silva postigao pobjednički gol, skočio sam sa kauča i povikao: Gooool. Drugić je ozareno gledala u mene i izvikivala nešto kao: go-ru…..gooo-ruuuu. - Goool draga, gol – pokušao sam je animirati, nastojeći da usvoji barem nogometnu terminologiju, tako potrebnu svakoj ženi koja drži do sebe. Ali ona je uporno ponavljala go-ru…go-ruuuu - Pa što, to je slično – lakonski je odgovorila žena i na tome je sve završilo. Prošlo je od tada nekoliko dana da bih jučer, sasvim slučajno dok sam čitao knjigu znamenitog japanskog filozofa-estetičara Imamičija na Finskom (nažalost, knjige ovog velikog japanskog filozofa nisu prevedene na Hrvatski jezik), detektirao riječ go-ru koja se na finskom kaže isto kao i na japanskom a znači, pazi čuda, gol??? Dodatnim istraživanjem, pronašao sam da teribi znači – televizija. Možete misliti u kakvom čudu sam bio kad sam shvatio da je Drugić, izgovarajući teribi zapravo željela da upalim televiziju ne bi li gledala utakmicu. Ljubiteljica nogometa? Pa kud ćeš veće sreće?!? U tom trenutku, nisam se mogao sjetiti i nekih drugih riječi koje je izgovarala ali sam postao svjestan da mi kći govori….japanski. Pa kako je do toga došlo? Žena istina govori urdu i manđurijski ali nemaju ti jezici baš puno sličnosti sa japanskim. Kada sam svoje sumnje iznio ženi ona ih je otklonila pripisujući to mojoj urođenoj sklonosti ka dramaturgiji. - Uostalom – rekla je gorljivo – dogovorili smo se da će Drugić biti mažoretkinja i za to joj ne treba puno priče. A i taj japanski se baš i ne nosi ovih dana u Hrvatskoj. Pravili smo je da bude ljepotica i to će i biti. Jel' jasno? Kao da sam mogao nešto reći. Međutim, vrag (koji u mojoj kući sasvim sigurno ne nosi Pradu) mi nije dao mira i odlučio sam provjeriti svoju dilemu. Jučer kad se probudila, u trenucima kad je posebno umilna, rekao sam Drugićki: - Anata wa enčo- sen no go-ru mitai ni kirei desu. (To u prijevodu sa japanskog znači: Lijepa si kao gol u produžetku, za one koji slučajno ne znaju, op.a.) Pogledala me onim svojim velikim očima, klimnula glavom i samo se obješenjački nasmijala. Istina je!! Ipak je istina. Moja kćer govori japanski ali, sada je očito, ne želi da se to zna. Naglo se okrenula i izgovorila nešto što je zvučala kao odim-ko-na lumiodjata. Nisam se trudio provjeriti značenje. Neke stvari ne treba provjeravati ali kladio bih se da je rekla: Neka to bude naša tajna. Dugo sam gledao u Drugićku, čak i onda kad je zamakla prema kuhinji i vidio je za 20 godina kako tužna napušta Domaju i svoje roditelje prateći nekog isluženog nogometaša koji je odlučio svoj kruh potražiti u…..Kyotu. |
Zvuči nevjerojatno ali istina je. 9. srpnja 2007. na plaži Jaz, na pola puta između Tivta i Budve gostovati će turbo-mega-injection-iber/iber popularni metuzalemi Rolling Stones. U Zagrebu neće. Zagreb je popušio. Hehehe.
Prvić me strašno razjarila, zbog hrane kao i obično, pa sam je pozvao na raport. Stala je u stavu mirno kako i priliči kćerima iz boljih familija. Na kamenom licu žive su bile samo oči. Kako su se te oči širile, proporcionalno je jenjavao i moj bijes, otupio mi oštricu.
Eto, dogodilo se i to. Pokleknuo sam pod teretom slave. Prokleta Knjiga došla mi je glave. Obvidno, onaj trenutak kad sam je primio u ruke, bio je trigger koji je aktivirao nepoznati virus i moj mozak je zatiltao. Da se razumijemo, taj moj mozak, nije to ni prije bio neki moćni Pentium s milijardama megabajta RAM-a. Ma ne, riječ je o običnom starom Celeronu iz kojeg je, međutim, crpljen maksimum. I sada taj «crv» vrluda bespućima očvrsja ne praveći pri tome vidljivu štetu ali onemogućuje proces mišljenja.
Za uspostavljanje komunikacije i neobavezno čavrljanje, nema boljeg mjesta od čekaonice Pedijatrijske ordinacije. Razgovor s nepoznatom čeljadi ne samo da je prihvatljiv nego je štoviše i preporučljiv. Bolji običaji nalažu da uvijek pitate tko je zadnji na redu. A kad ste već to i pitali red je da pohvalite žgepče ponosite matere (rjeđe oca).
