Prvić me strašno razjarila, zbog hrane kao i obično, pa sam je pozvao na raport. Stala je u stavu mirno kako i priliči kćerima iz boljih familija. Na kamenom licu žive su bile samo oči. Kako su se te oči širile, proporcionalno je jenjavao i moj bijes, otupio mi oštricu.
- Smanji te oči – povikao sam u nedostatku adekvatne prijetnje.
Nije znala što joj je činiti, počela se ogledavati a onda joj je materin grohot rekao sve. Opasnost je prošla. Smjerno je spustila pogled u stilu sicilijanske udovice a u kutu usana titrao joj je osmijeh. Sada smo se već svi smijali.
Pokušao sam povratiti izgubljeni autoritet.
- Za 5 minuta da si sve pomela sa pjata. Jel' jasno?
- Je li smanjenih očiju, Hero?
Jebem ti odgoj i onoga koji ga je smislio. A samo sam htio….eh…
Post je objavljen 20.03.2007. u 15:34 sati.