23.02.2007., petak

Blog-priče

Istrijan Davor Šišović bookaleta uputio je autorima Knjige, svojem vjernom stadu, obavijest da ista samo što nije izašla ispod čekića. O Blog-pričama toliko toga je napisano da se najava njenog pojavljivanja u (boljim) knjižarama može usporediti s legendarnom Mesićevom paštetom. Ali ja sam odlikaš, pa eto...
Cijena od 120 kn (99 u pretplati) učinila mi se prevelikom ali onda sam shvatio da ja nemam mozak izdavača. E pa pokušajmo na trenutak tako razmišljati.

Dakle, u knjizi je 50 i nešto autora što znači 50 i nešto besplatnih autorskih primjeraka. Kad uzmemo u obzir da su pisci (a "pisci" još i više) krajnje egoistična čeljad, za pretpostaviti je da će (gotovo) svaki autor naručiti primjeraka za omanju biblioteku. Toliko je rodbine, znanaca, kolega, prijatelja.... Osim toga, ajde ti ne pokloni knjigu svom mesaru, pilates treneru ili (gluho bilo) predsjedniku matičnog gradskog kotara? Bolji običaji tako nalažu.
Dakle, ako svaki autor naruči 10 primjeraka knjige (samo se vi smijte) prostom matematičkom računicom dolazimo do 500-tinjak primjeraka a već to je, za hrvatske prilike, respektabilan tiraž. Pridodamo li tome kupce iz blogosfere (upozoravam vam da nema slika, ni autora ni inače) tiraža se penje u nebeske visine.
Je li to sve - razmišljam dok mi pogled bludi prema Lokrumu i dalje, na pučinu. A onda ...BANG - prosvjetljenje. Ugledam našeg malog, običnog galeba kako se strelovito obrušava prema pobješnjelom moru i pomislim hoće li i on kupiti knjigu? Ma koji li mu je blog da mi je znati? Budući da sam ja jednostavni, mali čovjek iz naroda, razmišljam linearno i prostodušno. Ukucam http://galeb.blog.hr i naravno tamo je. Međutim, kada malo bolje pogledam, vidim da to nije ovaj moj galeb. Što je sad ovo? Pa zar je moguće da moj galeb nema blog? Kako to? I onda mi sine. Koliko god zvučalo nevjerojatno, tamo vanka, izvan blogosfere POSTOJI ŽIVOT. JEBOTE?!? Znam, znam...zvuči nevjerojatno ali ni Galileu nisu vjerovali u početku. Analogijom dolazimo do teze da ekšli postoje i ljudi koji bivstvuju izvan blogosfere. Ne morate odmah povjerovati, pustite da vam da spoznaja malo odstoji, nek malo kvasa...
Sve to dovodi do zaključka da će Blog-priče možda kupovati i takvi ...khm..ljudi. Pa što? Zašto ne?

A pazite sad ovo:
Budući je Davor najavio i mogućnost DRUGE knjige ako ova postigne uspjeh nameće mi se jedna bravorozna ideja. Zašto u knjigu staviti samo 50 i nešto autora? Što taj broj uopće predstavlja u kontekstu univerzuma? Predlažem da u sljedećoj knjizi bude 650 autora. Ne samo da će se time znatno povećati naklada (vidi računicu s početka posta, op.a.) nego će se time pružiti šansa i onim autorima koji o takvoj mogućnosti ni sanjali nisu. Eto, moja mater je svojedobno...ima tome već 60 godina, napisala najbolji sastav u razredu na temu "Kako sam provela praznike". Možda taj talenat, naknadno zapreten bolnom svakodnevicom, sada može isplivati na površinu?
Uglavnom, to je moj prijedlog.

Budući sam danas iznimno dobro raspoložen, nudim svojim poštovanim čitateljima i jednu nevjerojatnu pogodnost.
Naime, ako kliknete na link target="_blank"> src="http://img401.imageshack.us/img401/1029/blnaslovna2wk6.th.jpg"
border="0" alt="Free Image Hosting at www.ImageShack.us" />
Herostrat vam nudi popust pa će te umjesto 120 kn knjigu platiti nevjerojatnih 119,99 kn. Imagine that??!?

Ne, ne morate zahvaljivati, ja sam jednostavno...takav. ;)


- 09:41 - Razjagori se!! (23) - (U)Tiskaj - #

21.02.2007., srijeda

...pa se ti drogiraj...

...And now, something completely different…
Koliko vas je upoznato s pravom, pravosuđem, «pozitivnim pravnim propisima» u Republici Hrvatskoj? Usput budi rečeno, upitajte pravnika do sebe (Naravno da svatko ima nekog pravnika u neposrednom okruženju, kakvo je to pitanje?) kakvi su to «pozitivni pravni propisi» i znači li to da postoje i negativni? Također ih možete upitati zašto i najobičniji dopis započinju riječima «temeljem članka tog i tog zakona..bla, bla», te što bi se dogodilo kad bi, kojim slučajem, izbacili takvu formulaciju? Zbunit ćete ih zasigurno.

No, vratimo se na temu.
Naravno da o svemu ovome ne znate puno (ako ste obični, normalni «hrvacki» građanin, jel'te). O tome se doznaje kada upadnete u situaciju u kojoj se na vas počne primjenjivati jedan od članaka bezbrojnih «pozitivnih pravnih propisa» RH. Ili ako vam je to kojim slučajem struka. A statistički postoji velika vjerojatnost da je tome tako.
Prošle godine, Sabor je donio Izmjene i dopune Kaznenog zakona pa je tako, između ostalog, promijenio zapriječenu kaznu iz čl. 173. st. 2. na 3-15 godina umjesto dotadašnje 1-10 godina zatvora.

(2) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili posreduje u prodaji ili kupnji, ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama,
kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina.


Ingeniozna hrvatska vlas, u potpunost nesposobna uhvatiti se u koštac s organiziranim narko tržištem, odlučila se na drastično pooštravanje kazne metodom «gasimo vatru benzinom» jer to je odlika svih režima u kojima se donose propisi bez prethodne konzultacije sa strukom.
A što to sve u praksi znači? Da ne bi bilo previše suhoparno, evo jedne (hipotetičke pričice):

Recimo da ste 22 godišnjak (dakle, nešto malo stariji od mene) intelektualac-pripravnik koji se izgrađuje i napaja djelima lijepe književnosti. I tako do vas dospije knjige «Vrata percepcije» Aldousa Huxleya u kojoj ovaj piše o svojim eksperimentima sa kaktusom pejotlom koji sadrži halucinogen meskalin. "Eh, što nisam u Meksiku" – vaša je prva misao ali odmah potom odlučite malo modificirati pa u svoj prekrasni vrt u kojem tako uspješno rastu naranče i limuni, posadite 3 stabljike kanabisa. Nek' se nađe zlu ne trebalo.
Ali ne lezi vraže, vaš susjed s južne strane (čestica zemlje 243 k.o. Špišić Bukovica) s kojim ste već godinama na sudu zbog smetnje posjeda, iako tek priučeni stolar isto voli čitati i sasvim slučajno zna da to što raste u vašem vrtu nije čarobni grah.
Uredno vas prijavi policiji, ovi isto tako uredno obave sve što je u njihovoj nadležnosti i za neko određeno vrijeme, dobijete poziv od Županijskog suda. Kazneni postupak protiv 22-godišnjeg M.S. počinje dokaznim postupkom, staloženo započinje sudac u društvu sa još dvojicom mračnih tipova s njegove lijeve i desne strane. Vi se, naravno, tresete kao prut, nikad niste kažnjavani, pa pobogu, vi ste intelktualac – pripravnik, marihuana vam je trebala zbog viših, znanstvenih razloga.
Kako zlo ne ide nikad samo, namjerili ste se na konzervativnog suca koji ne čini razliku između marihuane i heroina (a formalno pravno ne čini to ni sam Zakon), za njega sve je to droga i nakon provedenog postupka osudi vas na kaznu zatvora od 3 godine. Pri tom, u obrazloženju napomene da je to najmanja moguća kazna, da ste ovaj put prošli dobro ali slijedeći put…
Dok preneraženi čitate presudu koja će vam zapečatiti sudbinu, sasvim bizarna misao proleti vam moždanima. «Što bi tek bilo da sam zasadio…10-ak stabljika? Jer zemlja u mom đardinu tako je dobra, šteta je to ne iskoristiti. Možda 5, 6 godina. Ili više?" I odjednom ste sretni. Sretni kao osuđenik kojeg vode na giljotinu i koji se raduje činjenici da će do stratišta okolnim putem jer se u ulici koja vodi do giljotine upravo održava omanji štrajk protiv lokalnog feudalca. To vam daje još nekoliko minuta života. Tako malo čovjeku treba da bi bio sretan.

Što je, zapravo, bit ove priče? Pa bit je u tome da vas mladenačka lakomislenost (u slučaju ako potpadate pod ono «proizvodi, prerađuje, prodaje…) može koštati najmanje 3 godine zatvora ali možebitno i puno duže. Izvanrednim ublažavanjem kazne možete, u najboljem slučaju doći do dvije godine ili čak, ako postoje zakonom propisani uvjeti (neubrojivost itd.) do jedne godine zatvora. Ali ipak zatvora, uvjetne kazne nema. Istovremeno, zatvorski sustav puca po svim šavovima, upravitelji samo što ne mole da im ne šalju ljude ("hvala, ne treba") jer ih nemaju gdje smjestiti. Sucima su ruke vezane, nemaju druge mogućnosti.
I sve bi to bilo lijepo kada kojim slučajem ne bi živjeli u zemlji u kakvoj živimo; u zemlji u kojoj nikada nije osuđen veliki diler (zbog kojih je, u konačnici, ovaj restriktivni članak i promijenjen). Patit će i dalje mali a dileri će i biti na slobodi. Kako i ne bi kad su u sprezi sa….ma znate već s kime su u sprezi.
Da nije jedne hrabre saborske zastupnice i velike medijske pompe ni onome što je danas u pritvoru ne bi bilo ništa. A i ovako je pitanje što mu mogu dokazati osim nezakonitnog posjedovanja oružja, odupiranju pri uhićenju službenoj osobi ili slične tričarije. Tako će on dobiti recimo …2-3 godine koliko i onaj intelektualac – pripravnik s početka priča.
Zaključak je samo jedan – ako već imate žarku želju za opijatima, nemojte, pobogu biti mali obrtnik-proizvođač. Tražite poticaje od države, okružite se stručnim ljudima, preskočite skalin i odmah postanite veliki diler. Sasvim je izvjesno da vam u tom slučaju neće ništa. Naravno, ako baš niste toliko pegulani da vam je susjeda Ruža Tomašić.

- 10:52 - Razjagori se!! (28) - (U)Tiskaj - #

16.02.2007., petak

Prokletstvo

… a sve je počelo neki dan starosjediočevim postom. Znate staroga? To vam je moj drug romantičar čiji blog, slučajnošću (predmnijevam) nije postao planetarno popularan (ok, ok stari, za tebe samo 1000 ustašića za reklamu).
Na kraju predmetnog posta možete poslušati "Azru", velikog njemačkog romantičara Heinricha Heinea u obradi grupe Dertum.
A Heineove pjesme sjećam se još iz srednjoškolskih dana kada sam, kao i Branko Radičević, snatreći na prozoru zagledan u daljinu proživljavao "svjetsku bol". Duboko sam proživljavao avanture Ljermontovljevog Junaka našeg doba i istinski suosjećao sa patnjama mladog Werthera. Bilo je to doba blage sjete i plemenite tuge koja pročišćava kako reče Khalid Gibran. Nije se tada nosio "macho", bilo je to doba muškaraca koji pokazuju emocije.
Serem naravno, nisam vam ja baš tako romantičan, barem ne dok me ne gledaju dva para očiju mojih kćeri, mojih sirotih plahin lanadi. Opet ste nasjeli?

Anivej, "Azru" sam kasnije čuo u obradi Ibrice Jusića ali ova obrada grupe Dertum naprosto ostavlja bez daha.
Konzultirao sam svemogući Internet i otkrio da je riječ o sarajevskoj grupi koja je objavila dva albuma sa obradama sevdalinki i makedonskih pjesama. Nije prošlo ni dva sata a oba albuma spržena su na, za to primjerenom, mediju.
Red sevdaha, red 7/8 makedonskog ritma – sve je to lijepo ali…ali opet ni sjena obradi Azre.
I tako mi se ta pjesma uvukla u glavu i nikako je izbaciti. Čudo jedno. Pravo prokletstvo. Stalno mi u glavi odzvanja "ja se zooveeem El Muuuuhaaamed (a ne zovem se, zaista ne iako je moje ime, iza Muhameda, najčešće ime na svijetu. Nagradno pitanje...pogađate...Koje je to ime?) iz plemena starih Azraaaa". Netko me nešto upita a ja se jedva suzdržim od poriva da zapjevam. Inficirao sam sve oko sebe. Pjesma se širi geometrijskom progresijom. Došlo je dotle da po Stradunu tražim "sultanovu kćerku milu". Probudim se u noći, čujem plač Drugića kojoj je ćuća ispala iz usta i, umjesto da joj istu vratim u usta i tako je resetiram, iz mene nekontrolirano počne: "Kazuj robe odakle si, iz plemena kojega si?" Jebote, od ćuće sam mislio da je šadrvan.
I mislim se što ću i kako ću, počnem se bombaridirati nekim drugim pjesmama ali avaj…tek malo zaboravim kad čujem ženu iz kuhinje kako prede: "…što za ljubav, glavu gube…"
Danas je već 6. dan a Azra mi ne izlazi iz glave. Tu i tamo zamijeni je "Kad ja pođoh na Bembašu" ali odmah potom vrati se i rob i sultanija. Pa da ju je barem opalio – mislim ja – možda bi i meni lakše bilo. Ovako moram misliti i na njega uzbibana od ljubavi i na nju užeglu od požude a melankolija Dertumove pjevačice mi struže po osjetljivim živcima.
I onda pomislim …starosjedioče, mislio sam da si mi prijatelj ali ovo mi napraviti? To…to se ne oprašta.
To je prva misao koja ustupa pred slijedećem: "Možda si dobro prošao Herostrate, zamisli da ti se u podsvijest ugnijezdila "minus i plus, k'o Amer i Rus". A nije da mi se i to nije znalo događati.
Uvijek može biti gore, zaključim optimistički dok pjesma odlazi u fade out "…i umiru kada ljube".

P.S. Ovdje vam je, mislim Cesarićev, prijevod pjesme a poslušati je možete ovdje.

KRAJ TANAHNA ŠADRVANA

Kraj tanahna šadrvana,
Gdje žubori voda živa,
Šetala se svakog dana,
Sultanova kcerka mila.

Svakog dana jedno ropce,
Stajalo kraj šadrvana,
Kako vr'jeme prolazilo,
Sve je blijede, blijede bilo.

Jednog dana zapita ga,
Sultanova kcerka draga:
"Kazuj, robe, odakle si,
iz plemena kojega si?"

"Ja se zovem El-Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube,
i umiru kada ljube!"
- 10:56 - Razjagori se!! (11) - (U)Tiskaj - #

10.02.2007., subota

Vikend akcija

Eto, bloger strouk je predložio Vikend akciju u kojoj će se pisati o automobilima. Pridružujem se akciji i dajem svoj skromni, nostalgični prilog ;)


Moja mater kupila je Zastavu 750 LE (popularnog "fića" – dubrovački genitiv, op.a.)1980. Nije to bilo kao danas kada se, od silnih marki, teško i odlučiti za "onaj pravi". U to doba, postojala je mogućnost kupiti fića ili stojadina a i za spomenute si se trebao naručiti i čekati mjesecima. Naravno, govorim o autima koje je kupovala radnička klasa. Odvratni kapitalisti i tada su imali načina priskrbiti si neki od ružnih, kapitalističkih proizvoda.
I danas lako odvrtim film te, "japanski-crveno-svijetle" limuzine, dok se kočoperi na priručnom parkiralištu izazivajući sveopću zavist susjedstva. Bio je to odan automobil a ne kao ovi danas, alijenirani, beskrvni, samodostatni…
Kad bi mu jalni susjedi s čavlom u ruci prišli, želeći ga zarezati, probušiti gumu ili napraviti neku sličnu nepodopštinu, samo bi upozoravajuće bljesnuo svjetlima ostavljajući teroristima da razmišljaju za što li je tek osposobljen u slučaju da ovi zaista odluče ostvariti svoj mračni naum.
Rdeči div, 776 ccm ukupne radne zapremine sa 25 galopirajućih konjskih snaga smještenih u samoj nutrini njegova bića razvijalo je nevjerojatnu brzinu od 110 km/h (iako je na kilometar satu pisalo da može do 120 km/h. Blago nezadovoljstvo prouzročila mi je tek činjenica da je mater mogla kupiti model SE umjeto LE. Taj je tek bio jurilica. Zastava 750 SE. Jebote. Tko je to auto imao mogao je pitati pošto Dubrovnik.
Uglavnom, iako maloljetan, aktivno sam sudjelovao u svemu što se ticalo ovog našeg, tada već, aktivnog člana obitelji.

- Mama, on ima 4 brzine. Nema potrebe da ga turiraš 70 km/h trećom brzinom. Prešaltaj!!!
- Šuti, izbacit ću te iz auta.
- Ali ne moraš voziti brže, samo prebaci u 4. brzinu i manje će se derati…

Dugo je ovaj ingeniozni junak kragujevačke tvornice trpio materine vozačke eskapade. Još mi je u pamćenju 1985. kada je mater prvi put, samoinicijativno, ničim izazvana, prešaltala u 4. brzinu. Nezainteresirano sam prebirao po zakučastim mislima ali sam sasvim pristojno čuo gromoglasni, metalni grohot našeg miljenika. Mater i ja samo smo se pogledali i nasmijali. Njegova sreća bila je i naša sreća.
Kako su godine odmicale a fićo stario, osmijeh mu je bio sve rjeđi da bi konačno, kada sam i ja položio vozački ispit, potpuno zgasnuo. Bilo je to doba međugasa, bespotrebnog šaltanja manja-veća, friziranja motora, spuštanja karoserije. Tih godina, nekada naš a sada samo moj fićo, saznao je da se njegova prostrana unutrašnjost može koristiti i za neke, potpuno drugačije svrhe. Mislim da mi seks u autu, na zadnjem prostranom sicu nikada nije oprostio. Mislim, vozio je on i dalje..vozio ..ali to nije bilo to.
Umro je junačkom smrću negdje nadomak Trebinja kada se moj dundo izvrnuo na sred puta precjenjujući njegovu moć brzog ulijetanja u krivine.
Točnije, nije on umro potpuno. Recimo da je to bila klinička smrt jer dio njegove supstance, koji je naknadno prodan, i danas živi u karoseriji fića – vlasnika picerije Tomato.

Nešto godina kasnije, zagrizao sam u tvrđi orah nabavivši polovnog Stojadina ali to naprosto nije bilo to. Nakon svega par godina, ostavio sam ga samoga, u bespuću. Ni osvrnuo se nisam.

A onda sam svoj vozni park zaokružio kupovinom Citroen Saxa naivno vjerujući da uz auto ide i Claudia Schiffer koja ga je reklamirala na hrvackoj dalekovidnici. Nemalo sam bio iznenađen kada mi je isporučeno prazno auto ali s vremenom sam se pomirio s bolnom istinom. Saxo me i dalje služi, ne mogu se požaliti na istog…ali ono vrijeme kada je rdeči div kružio ulicama Grada…to vrijeme nikada se neće ponoviti.




- 00:45 - Razjagori se!! (25) - (U)Tiskaj - #

05.02.2007., ponedjeljak

Crtice iz dalmatinskog Maconda

Nem'reš ti to razumit ćerce i to ti je. A nije ni čudo. Takvu bijedu i siromaštvo ti danas jedva mo'š i zamislit. Jedanaestero dice u kući. Ejjj, jedanaestreo?!? I svi jedno drugom do uva. Kako je to sve preživjelo, stalo na noge, opismenilo se, to samo dragi Bog zna. A viruj da je bilo i gorih. Puuno gorih. Mi smo uglavnom imali šta 'ist pa makar i suvog kruva. Mesa veliš? A ko će ti u ono vrime dat meso ćerce. Zeru ako bi te pripalo za Uskrs i Božić. A i to samo za boljih godina.
A koliko tek zatucanosti, nepismenosti…Gospe moja. Ma jesam ti pričala onu zgodu sa strinom Šešurinkom. Ne? E sidi ćerce, sidi i slušaj vamo. 'Vako je to bilo:

Vaik bi u proliće, u naše selo dolazili cigani. Eto ti ih đava. Ništo bi isprosili, pobožan je i bogobojazan naš svit, a oni drugi samo bi vribali priliku da nikoga privare, da nešto ukradu, iskamče. E tako ti se jednog jutra, u dvoru strine Šešurinke, zatekla ciganka. Mic po mic, ispita ti ona strinu sve. I su kim živi i koga ima i koliko blaga, kol'ko dice. Ma sve. Pa onda malo pogleda u dlan, proriče joj nikog vraga, šta ti ja znan.
A imala je strina Šešurinka tu svoju dušmanicu – nevistu. Tako ju je zvala – "moja dušmanica". Disat od nje nije mogla, toliko je pogana ta nevista bila. Sin ka sin, uvuk'o se pod ženine skute i materi jedva da išta viruje.
I tako ti strina sa cigankom počne divanit o nevisti dušmanici, ispočetka sramežljivo a onda sve otvorenije. Istresla br'te sav onaj svoj jad i žuč prid ciganku a ova, lukava kakvu je Bog stvorija, ponudi joj pomoć. Veli ti ona strini da može učiniti da dušmanica izgori. Ee, izgori, zgori dobro si čula. Ne triba ti govorit i ja sam se čudila.
Ali – reče joj ciganka – za to triba imat novaca. Puno novaca jer će ih tribat zapalit, pa kako gore novci tako će gorit i nevista. Što je više novaca, brže će i dušmanica izgorit. I k'o za vraga, par dana prije strina je prodala tele. 149 tisuća dinara ili već nečega. A nem'reš ti danas zamislit koje je to bogatstvo bilo. To ti je bilo…ma ajme tebe. Velika je strinina nevolja sa nevistom bila kad je sve pare dala ciganki a ova zapali oganj i umisto novaca zapali običan papir ali tako da strina ne vidi. I još joj kaže da četiri dana nikome ni riči ne smi reć jer u suprotnom vradžbina neće djelovati. I prođe prvi dan, ništa se ne dogodi. Drugi dan opet ništa; ne gori dušmanica ali dobro, misli strina, ima još vrimena. Ali kad je proša i treći a unda i četvrti dan, vidje i strina koja je ura i da ju je ciganka opako privarila. Nestade para a nestade i ciganke. I šta'š sad? Ajme i naopako. Nemreš nikome reć; di ćeš i govorit svoju sramotu. Ali opet, valjda da restereti dušu, ispripovida strina sve Mari Zekanuši a Mara k'o Mara pukla bi da ne proširi dalje. I tako, glas po glas nije prošlo ni dva dana cilo selo saznalo. Neko je sažali neko joj se izruga kako to već biva svugdje.
I tako, prođe lito, pa zima pa opet dođe proliće a s njima i cigani. Dolazili su i iduće godine i one posli. Nikad je bila godina da je bilo bolje, nikad gore ali jadno i siromašno vaik je bilo. A opet se živilo. Opet je bilo i pisme i radosti a priče kao ova o strini Šešurinki prinosile su se s kolina na kolino da bi uveseljavale ljude u hladnim u dugim noćima kad snijeg sa Svilaje zamete selo….


A ono, kad si sestru Martu dovela k sebi, u Grad, to mi pričaj stara….

A ništa, ja sam ti sa 13 godišta otišla od kuće. Na škole. Ma vraga su moji mislili o školovanju, bila su to jedna usta manje. Jedva su čekali da me se riješe. Eee, ne triba ti se skanjivati, takva su bremena bila. To to je bilo oman posli onog rata i sve je bilo bespatno. Tribalo je opismenit svu tu pustu sirotinju.
Sićan se kad sam prvi put došla u Grad, lito je bilo. I prolazimo ja i Mara Šantićeva kroz neki park a doli, na plazi, sve puno svita. Ki u nas za svetoga Juru. I kaže meni Mara, sve onako vragolasto se smijući, ovako ćemo i mi prijo. A ja je gledam i mislim u sebi – pa ne bi se tako skinula ispid svita za sve pare ovog svita. Već slideće lito, Mara i ja samo smo gledale kako ćemo čim prije na plažu. A tako ti je to.
Uglavnom, kad sam završila školu i počela radit, stala sam malo na noge i već se moglo nikako živjeti. I tako sam odlučila pitat ćaću da mi pusti sestru Martu da dođe živjeti k meni. A ćaća ki ćaća, sritan za jedna usta manje. Dašta neg može.
E ali nije tako bilo.
Došla ja u S. di me dočekalo pismo suside Cvije Pezminuše. Veli ćaća ne će pustit Martu ali, nastavlja Cvija, uzmi jednu moju, imam ih tri. Mislila ona jadna da meni triba sluškinja. Nije ona znala da ja želim barem jednu od sestara spasiti od bijede. A znala sam zašto ćaća ne pušta Martu. Sve je to bilo maslo one proklete maćehe, njegove žene. Nije nju bilo briga za Martu nego joj je to jedna manje za čuvanje blaga.
E ja ti onda, ni pet ni šest nego pošalji po jednoj našoj što je bila u S. novac za Martu, za prugu ali da ne govori ćaći. Tako je i bilo. Ta rečena Anica, kad je došla u selo, našla Martu i sve joj ispripovidila. I kako sam ja u S. i kako sam joj poslala pare za prugu i sve..sve.. A Marta sva sritna, dakakva će bit. Odma' ona pošla ćaći i maćehi i kaže im tako i tako...da ona ide u Grad, da je ja doli čekan. A ćaća da kakav grad, da će on njoj sve kupit da ovo-ono… sve ne bi li je odgovorio. Ali znaš kakva ti je tetka, takva je i mlada bila. Zajunila i gotovo.
Tako je i bilo. Ujutro se digla prije zore, pruga iz polja kreće u 5 obukla ono opančina na noge, pribacila priko sebe neki trljiš i pravo put polja. Vidio ju je ćaća pa viči i trči za njom. Ali đaba, ajd' je stigni brajko?!? Pobigla Marta pravo na autobus. Kad su je vidjeli 'nako šporku, mršavu i nikakvu svi su mislili da je, božemeprosti, neko ciganče. Ali dobro, sirotinje je bilo svudi tako da to i nije izgledalo tako strašno.
Di ćeš ti mala? – pitao ju oni kondukter, naš čovik iz Gornjeg Sela a ona da ide sestri u S.
14 je godina uprav bila navršila a izgledala je kao da ima jedva8. Kad sam je vidjela kako silazi s autobusa, 'nako nikakva, srce mi se stislo. Odma' u S. sam je povela kupit ništo robe, jedan žuti đemperić i sad ga se sjećam ali nikako joj naći nešto za noge. To je noga svikla samo na opanak pa smo na kraju kupili neke cipelet'ne 4 broja veća da barem nekako može hodati.
A što ću ti drugo reć, došla je k meni, polako je krenula u školu, privikavala se na Grad. Teško je bilo ispočetka, govorila mi učiteljica da nema temelja. Ali bila je uporna, malo po malo, na kraju srednje škole bila je među boljima u školi.
Ćaća se poslije pomirio sa situacijom, bilo mu i drago jer je znao da je sve to bilo za Martino dobro ali ona prokletinja maćeha, vrag da joj sriću prosti, nikad mi nije oprostila.



Truckamo se polako u džipu, penjemo se makadamskom cesto prema vrhu Svilaje. Di pokoja obnovljena kućica ali većinom izbice urušenih krovova. Nima više pastira ni blaga. Iz kazetofona buči Thompson, ništa drugo ne bi bilo primjereno. Ovdi se đez ne mere uhvatiti plodna tla. Ovdje bi i Sinatra propjevao o Čikoli….
Dolazimo na vrh, zastajemo na tren… ovdje i vjetar ima drugačiji zvuk, nekako samotan, upozoravajući, strahotan.

Eno vidiš dole, ćerce..dole su ti Trilakve, dole smo ti moje sestre i ja….


- 13:59 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv