Prokletstvo
|
… a sve je počelo neki dan starosjediočevim postom. Znate staroga? To vam je moj drug romantičar čiji blog, slučajnošću (predmnijevam) nije postao planetarno popularan (ok, ok stari, za tebe samo 1000 ustašića za reklamu). Na kraju predmetnog posta možete poslušati "Azru", velikog njemačkog romantičara Heinricha Heinea u obradi grupe Dertum. A Heineove pjesme sjećam se još iz srednjoškolskih dana kada sam, kao i Branko Radičević, snatreći na prozoru zagledan u daljinu proživljavao "svjetsku bol". Duboko sam proživljavao avanture Ljermontovljevog Junaka našeg doba i istinski suosjećao sa patnjama mladog Werthera. Bilo je to doba blage sjete i plemenite tuge koja pročišćava kako reče Khalid Gibran. Nije se tada nosio "macho", bilo je to doba muškaraca koji pokazuju emocije. Serem naravno, nisam vam ja baš tako romantičan, barem ne dok me ne gledaju dva para očiju mojih kćeri, mojih sirotih plahin lanadi. Opet ste nasjeli? Anivej, "Azru" sam kasnije čuo u obradi Ibrice Jusića ali ova obrada grupe Dertum naprosto ostavlja bez daha. Konzultirao sam svemogući Internet i otkrio da je riječ o sarajevskoj grupi koja je objavila dva albuma sa obradama sevdalinki i makedonskih pjesama. Nije prošlo ni dva sata a oba albuma spržena su na, za to primjerenom, mediju. Red sevdaha, red 7/8 makedonskog ritma – sve je to lijepo ali…ali opet ni sjena obradi Azre. I tako mi se ta pjesma uvukla u glavu i nikako je izbaciti. Čudo jedno. Pravo prokletstvo. Stalno mi u glavi odzvanja "ja se zooveeem El Muuuuhaaamed (a ne zovem se, zaista ne iako je moje ime, iza Muhameda, najčešće ime na svijetu. Nagradno pitanje...pogađate...Koje je to ime?) iz plemena starih Azraaaa". Netko me nešto upita a ja se jedva suzdržim od poriva da zapjevam. Inficirao sam sve oko sebe. Pjesma se širi geometrijskom progresijom. Došlo je dotle da po Stradunu tražim "sultanovu kćerku milu". Probudim se u noći, čujem plač Drugića kojoj je ćuća ispala iz usta i, umjesto da joj istu vratim u usta i tako je resetiram, iz mene nekontrolirano počne: "Kazuj robe odakle si, iz plemena kojega si?" Jebote, od ćuće sam mislio da je šadrvan. I mislim se što ću i kako ću, počnem se bombaridirati nekim drugim pjesmama ali avaj…tek malo zaboravim kad čujem ženu iz kuhinje kako prede: "…što za ljubav, glavu gube…" Danas je već 6. dan a Azra mi ne izlazi iz glave. Tu i tamo zamijeni je "Kad ja pođoh na Bembašu" ali odmah potom vrati se i rob i sultanija. Pa da ju je barem opalio – mislim ja – možda bi i meni lakše bilo. Ovako moram misliti i na njega uzbibana od ljubavi i na nju užeglu od požude a melankolija Dertumove pjevačice mi struže po osjetljivim živcima. I onda pomislim …starosjedioče, mislio sam da si mi prijatelj ali ovo mi napraviti? To…to se ne oprašta. To je prva misao koja ustupa pred slijedećem: "Možda si dobro prošao Herostrate, zamisli da ti se u podsvijest ugnijezdila "minus i plus, k'o Amer i Rus". A nije da mi se i to nije znalo događati. Uvijek može biti gore, zaključim optimistički dok pjesma odlazi u fade out "…i umiru kada ljube". P.S. Ovdje vam je, mislim Cesarićev, prijevod pjesme a poslušati je možete ovdje. KRAJ TANAHNA ŠADRVANA Kraj tanahna šadrvana, Gdje žubori voda živa, Šetala se svakog dana, Sultanova kcerka mila. Svakog dana jedno ropce, Stajalo kraj šadrvana, Kako vr'jeme prolazilo, Sve je blijede, blijede bilo. Jednog dana zapita ga, Sultanova kcerka draga: "Kazuj, robe, odakle si, iz plemena kojega si?" "Ja se zovem El-Muhammed, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube, i umiru kada ljube!" |
