Eto, bloger strouk je predložio Vikend akciju u kojoj će se pisati o automobilima. Pridružujem se akciji i dajem svoj skromni, nostalgični prilog ;)
Moja mater kupila je Zastavu 750 LE (popularnog "fića" – dubrovački genitiv, op.a.)1980. Nije to bilo kao danas kada se, od silnih marki, teško i odlučiti za "onaj pravi". U to doba, postojala je mogućnost kupiti fića ili stojadina a i za spomenute si se trebao naručiti i čekati mjesecima. Naravno, govorim o autima koje je kupovala radnička klasa. Odvratni kapitalisti i tada su imali načina priskrbiti si neki od ružnih, kapitalističkih proizvoda.
I danas lako odvrtim film te, "japanski-crveno-svijetle" limuzine, dok se kočoperi na priručnom parkiralištu izazivajući sveopću zavist susjedstva. Bio je to odan automobil a ne kao ovi danas, alijenirani, beskrvni, samodostatni…
Kad bi mu jalni susjedi s čavlom u ruci prišli, želeći ga zarezati, probušiti gumu ili napraviti neku sličnu nepodopštinu, samo bi upozoravajuće bljesnuo svjetlima ostavljajući teroristima da razmišljaju za što li je tek osposobljen u slučaju da ovi zaista odluče ostvariti svoj mračni naum.
Rdeči div, 776 ccm ukupne radne zapremine sa 25 galopirajućih konjskih snaga smještenih u samoj nutrini njegova bića razvijalo je nevjerojatnu brzinu od 110 km/h (iako je na kilometar satu pisalo da može do 120 km/h. Blago nezadovoljstvo prouzročila mi je tek činjenica da je mater mogla kupiti model SE umjeto LE. Taj je tek bio jurilica. Zastava 750 SE. Jebote. Tko je to auto imao mogao je pitati pošto Dubrovnik.
Uglavnom, iako maloljetan, aktivno sam sudjelovao u svemu što se ticalo ovog našeg, tada već, aktivnog člana obitelji.
- Mama, on ima 4 brzine. Nema potrebe da ga turiraš 70 km/h trećom brzinom. Prešaltaj!!!
- Šuti, izbacit ću te iz auta.
- Ali ne moraš voziti brže, samo prebaci u 4. brzinu i manje će se derati…
Dugo je ovaj ingeniozni junak kragujevačke tvornice trpio materine vozačke eskapade. Još mi je u pamćenju 1985. kada je mater prvi put, samoinicijativno, ničim izazvana, prešaltala u 4. brzinu. Nezainteresirano sam prebirao po zakučastim mislima ali sam sasvim pristojno čuo gromoglasni, metalni grohot našeg miljenika. Mater i ja samo smo se pogledali i nasmijali. Njegova sreća bila je i naša sreća.
Kako su godine odmicale a fićo stario, osmijeh mu je bio sve rjeđi da bi konačno, kada sam i ja položio vozački ispit, potpuno zgasnuo. Bilo je to doba međugasa, bespotrebnog šaltanja manja-veća, friziranja motora, spuštanja karoserije. Tih godina, nekada naš a sada samo moj fićo, saznao je da se njegova prostrana unutrašnjost može koristiti i za neke, potpuno drugačije svrhe. Mislim da mi seks u autu, na zadnjem prostranom sicu nikada nije oprostio. Mislim, vozio je on i dalje..vozio ..ali to nije bilo to.
Umro je junačkom smrću negdje nadomak Trebinja kada se moj dundo izvrnuo na sred puta precjenjujući njegovu moć brzog ulijetanja u krivine.
Točnije, nije on umro potpuno. Recimo da je to bila klinička smrt jer dio njegove supstance, koji je naknadno prodan, i danas živi u karoseriji fića – vlasnika picerije Tomato.
Nešto godina kasnije, zagrizao sam u tvrđi orah nabavivši polovnog Stojadina ali to naprosto nije bilo to. Nakon svega par godina, ostavio sam ga samoga, u bespuću. Ni osvrnuo se nisam.
A onda sam svoj vozni park zaokružio kupovinom Citroen Saxa naivno vjerujući da uz auto ide i Claudia Schiffer koja ga je reklamirala na hrvackoj dalekovidnici. Nemalo sam bio iznenađen kada mi je isporučeno prazno auto ali s vremenom sam se pomirio s bolnom istinom. Saxo me i dalje služi, ne mogu se požaliti na istog…ali ono vrijeme kada je rdeči div kružio ulicama Grada…to vrijeme nikada se neće ponoviti.