...And now, something completely different…
Koliko vas je upoznato s pravom, pravosuđem, «pozitivnim pravnim propisima» u Republici Hrvatskoj? Usput budi rečeno, upitajte pravnika do sebe (Naravno da svatko ima nekog pravnika u neposrednom okruženju, kakvo je to pitanje?) kakvi su to «pozitivni pravni propisi» i znači li to da postoje i negativni? Također ih možete upitati zašto i najobičniji dopis započinju riječima «temeljem članka tog i tog zakona..bla, bla», te što bi se dogodilo kad bi, kojim slučajem, izbacili takvu formulaciju? Zbunit ćete ih zasigurno.
No, vratimo se na temu.
Naravno da o svemu ovome ne znate puno (ako ste obični, normalni «hrvacki» građanin, jel'te). O tome se doznaje kada upadnete u situaciju u kojoj se na vas počne primjenjivati jedan od članaka bezbrojnih «pozitivnih pravnih propisa» RH. Ili ako vam je to kojim slučajem struka. A statistički postoji velika vjerojatnost da je tome tako.
Prošle godine, Sabor je donio Izmjene i dopune Kaznenog zakona pa je tako, između ostalog, promijenio zapriječenu kaznu iz čl. 173. st. 2. na 3-15 godina umjesto dotadašnje 1-10 godina zatvora.
(2) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili posreduje u prodaji ili kupnji, ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama,
kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina.
Ingeniozna hrvatska vlas, u potpunost nesposobna uhvatiti se u koštac s organiziranim narko tržištem, odlučila se na drastično pooštravanje kazne metodom «gasimo vatru benzinom» jer to je odlika svih režima u kojima se donose propisi bez prethodne konzultacije sa strukom.
A što to sve u praksi znači? Da ne bi bilo previše suhoparno, evo jedne (hipotetičke pričice):
Recimo da ste 22 godišnjak (dakle, nešto malo stariji od mene) intelektualac-pripravnik koji se izgrađuje i napaja djelima lijepe književnosti. I tako do vas dospije knjige «Vrata percepcije» Aldousa Huxleya u kojoj ovaj piše o svojim eksperimentima sa kaktusom pejotlom koji sadrži halucinogen meskalin. "Eh, što nisam u Meksiku" – vaša je prva misao ali odmah potom odlučite malo modificirati pa u svoj prekrasni vrt u kojem tako uspješno rastu naranče i limuni, posadite 3 stabljike kanabisa. Nek' se nađe zlu ne trebalo.
Ali ne lezi vraže, vaš susjed s južne strane (čestica zemlje 243 k.o. Špišić Bukovica) s kojim ste već godinama na sudu zbog smetnje posjeda, iako tek priučeni stolar isto voli čitati i sasvim slučajno zna da to što raste u vašem vrtu nije čarobni grah.
Uredno vas prijavi policiji, ovi isto tako uredno obave sve što je u njihovoj nadležnosti i za neko određeno vrijeme, dobijete poziv od Županijskog suda. Kazneni postupak protiv 22-godišnjeg M.S. počinje dokaznim postupkom, staloženo započinje sudac u društvu sa još dvojicom mračnih tipova s njegove lijeve i desne strane. Vi se, naravno, tresete kao prut, nikad niste kažnjavani, pa pobogu, vi ste intelktualac – pripravnik, marihuana vam je trebala zbog viših, znanstvenih razloga.
Kako zlo ne ide nikad samo, namjerili ste se na konzervativnog suca koji ne čini razliku između marihuane i heroina (a formalno pravno ne čini to ni sam Zakon), za njega sve je to droga i nakon provedenog postupka osudi vas na kaznu zatvora od 3 godine. Pri tom, u obrazloženju napomene da je to najmanja moguća kazna, da ste ovaj put prošli dobro ali slijedeći put…
Dok preneraženi čitate presudu koja će vam zapečatiti sudbinu, sasvim bizarna misao proleti vam moždanima. «Što bi tek bilo da sam zasadio…10-ak stabljika? Jer zemlja u mom đardinu tako je dobra, šteta je to ne iskoristiti. Možda 5, 6 godina. Ili više?" I odjednom ste sretni. Sretni kao osuđenik kojeg vode na giljotinu i koji se raduje činjenici da će do stratišta okolnim putem jer se u ulici koja vodi do giljotine upravo održava omanji štrajk protiv lokalnog feudalca. To vam daje još nekoliko minuta života. Tako malo čovjeku treba da bi bio sretan.
Što je, zapravo, bit ove priče? Pa bit je u tome da vas mladenačka lakomislenost (u slučaju ako potpadate pod ono «proizvodi, prerađuje, prodaje…) može koštati najmanje 3 godine zatvora ali možebitno i puno duže. Izvanrednim ublažavanjem kazne možete, u najboljem slučaju doći do dvije godine ili čak, ako postoje zakonom propisani uvjeti (neubrojivost itd.) do jedne godine zatvora. Ali ipak zatvora, uvjetne kazne nema. Istovremeno, zatvorski sustav puca po svim šavovima, upravitelji samo što ne mole da im ne šalju ljude ("hvala, ne treba") jer ih nemaju gdje smjestiti. Sucima su ruke vezane, nemaju druge mogućnosti.
I sve bi to bilo lijepo kada kojim slučajem ne bi živjeli u zemlji u kakvoj živimo; u zemlji u kojoj nikada nije osuđen veliki diler (zbog kojih je, u konačnici, ovaj restriktivni članak i promijenjen). Patit će i dalje mali a dileri će i biti na slobodi. Kako i ne bi kad su u sprezi sa….ma znate već s kime su u sprezi.
Da nije jedne hrabre saborske zastupnice i velike medijske pompe ni onome što je danas u pritvoru ne bi bilo ništa. A i ovako je pitanje što mu mogu dokazati osim nezakonitnog posjedovanja oružja, odupiranju pri uhićenju službenoj osobi ili slične tričarije. Tako će on dobiti recimo …2-3 godine koliko i onaj intelektualac – pripravnik s početka priča.
Zaključak je samo jedan – ako već imate žarku želju za opijatima, nemojte, pobogu biti mali obrtnik-proizvođač. Tražite poticaje od države, okružite se stručnim ljudima, preskočite skalin i odmah postanite veliki diler. Sasvim je izvjesno da vam u tom slučaju neće ništa. Naravno, ako baš niste toliko pegulani da vam je susjeda Ruža Tomašić.