In memoriam |
27.04.2006., četvrtak
Coolak Herostrat i njegovo jato
Telefon je zazvonio u gluho doba noći. Činjenica da je zazvonio mobitel a ne fiksni telefon unijela je dodatni nemir. Dašak strave protresao mi je nejako tijelo. Naime, taj turbo injekšn tajni broj zna samo nekoliko ljudi od povjerenja. Žena u mene, placebo, predsjednik gradskog kotara i Umma Thurman. Žena je ležala pored mene, znači ona nije a ovi ostali teško da bi zvali….pogledao sam na telefon…u 3 sata poslije ponoći. Second thought, za predsjednika gradskog kotara nisam mogao garantirati. Podigao sam slušalicu…ups, čekajte, pokušat ću ponovo…. Pritisnuo sam zelenu tipku na svojoj C115 Motoroli i rekao, što drugo nego: - Halo? - Uspio si Hero, stavili su te na cool listu – šaptao je glas s druge strane žice. - Halo. Tko si ti? Što je ovo? Kakva lista? Nije ti ovo Južna Amerika prokletniče – živac mi se u momentu uspalio. I kakav je ovo način – nastavio sam - buditi poštene ljude u ove ure. Sve ovo izgovorio sam u dahu a on će: - Smiri se pobogu, nije riječ o listi za odstrel. O Blogu ti pričam Hero. Uspio si, stavili su te. - …. - Šutiš? Sretan si, nije li to ono što si oduvijek že… - glas nije uspio dovršiti rečenicu jer sam prekinuo vezu, skočio sa kreveta i kao ala (zmaj, op.a.) odjurio u dnevni boravak. Upalio sam laptop – naravno to je onaj darovani lapotop o kojem pisah u prethodnom postu, spojio se na Internet, učitao Blog.hr kad tamo, moj prekrasni nick zasjao je na lijevoj – sdp-ovskoj strani kao za dišpet Invkizitoru. Preplavio me val sladostrašća, nisam mogao doći k sebi, naprosto sam se obeznanio. Odmah potom, skočio sam sa stolice i pošao natrag u sobu. - Ženo…ženo…djeco, ajmo …svi na noge, brzo, brzo…da vam tajo nešto pokaže. Žena je otvorila svoje prelijepe oči, baš onakve kakve imaju i moja djeca koja su zbog tih….no dobro, to nije tema…žena je odmah pomislila na loše, djeca nisu pomislila ništa samo su urlala tj. mlađa je urlala, starija je smisleno plakala. Nekako sam ih sve dovukao u dnevni boravak, pokazao na ekran i samo rekao: - A…a? Što kažete? Žena je gledala u nevjerici sad već potpuno razbuđena, Prvić je pogledom skakutala po ekranu a Drugić je, gotovo sa sigurnošću to mogu reći, izgovorila svoju prvu riječ – kuuul. Sa nepunih 7 mjeseci. Tako smo neko vrijeme gledali naslovnicu na kojoj se kočoperilo moje ime. Upućeniji u povijesti, znat će tko je zapravo bio antički Herostrat i što je sve bio spreman napraviti da bi bio primjećen. Zatim sam učitao neke druge stranice da bi se, vrlo brzo, ponovo vratio na Blog. I dalje sam bio tamo. Bio da ostanem. Djecu sam otpustio a ženi sam rekao: - Aj' der nareži malo pršuta i sira. Valja nam ovo proslaviti. Noć je bila na umoru a mi smo sjedili za stolom, gledali u ekran i grickali pršuti iz Muća. Bilo je idilično kao puno godina ranije kad me je zauvijek vezala poznavanjem kučka Perezvona – moje omiljene beštije iz Dostojevskog. - Nego Hero – otpočela – nemoj samo da opet bude pizdarija. Nemoj ovaj put. Nisam shvatio o čemu priča pa sam, baš zbog toga, podigao lijevu obrvu. Kao znak nerazumijevanja, jel'te. - Ma znaš o čemu pričam. One tvoje faze dr. Jackyll i mr. Hyde, Norman Bates sindrom i sl. Znaš dobro što je psihijatar rekao. Opet je proključalo u meni. - Pa jebem ti pleme (glumac Hadžihafizbegović, film Karaula, op.a.) nisam ni zasjeo na listu a ti si već počela sa sumnjama. Kao, ja sam rabijatan, a? A onda sam shvatio da je u pravu jer je trebala samo jedna mala opaska da u meni podivlja ono moje drugo, prijeteće Ja. I tada, kao neki Sauronov zov iz nepoznatih zakutaka duše, čulo se jezivo šaptanje: Osveti se Herostrate. Osveti se Anderlonu i Dariusu. Sjeti se leba, drita…sjeti se debelkurca. First blood Hero, first blood. Problijedio sam, baš sam se ..ono…prepao i odmah potom započeo sa litanijama svih svetih. To je pomagalo pri ovakvih situacijama. Na to mi je ukazao doktor whateverić. Glas se primirio ali očito, latentna opasnost da se zlo u svoj svojoj punini "ovaploti" nije bila zanemariva. Bit će to odlučna, armagedonska bita ali ja imam vjeru u Dobro – razmišljao sam dok smo se, sada već umorni i sneni, povlačili u naše odaje…. |
25.04.2006., utorak
"Neprijatelj prelazi reku"
U posljednje vrijeme, svjedoci smo neviđene produkcije "mladenačkih" blogova koji poput skakavaca nadiru i nesmiljeno pustoše zelenu blogovsku ledinu. Nemaju obzira, lijepih manira, identiteta a napasni su kao Jehovini svjedoci. "Bokič, supač ti je blogić, dođi i posjeti moj" – jedna je od najčešćih krilatica kojim se ovi "mladoturci" koriste u nakani za zavladaju virtualnim nebom. Narod koji ima ovakvu mladost ne treba brinuti za svoju budućnost – isticao je u svom antologijskom govoru "najveći sin naših naroda" ali zasigurno nije mislio na ovu i ovakvu mladost koja sadržaj Braće Karamazova smjesti u jedan troredni SMS. Ti spameri tradicionalnih vrijednosti atakiraju na sve što je sveto našem rvackem narodu i nema ti majci da'š ih se rješit'. Naravno da je riječ o nezaustavljivom procesu sa unaprijed određenim krajem. Bitka je bez sumnje izgubljena, samo je pitanje koliko se pad može prolongirati. I može li uopće? Nostalgično se prisjećam pionirskih dana kada je kvaliteta bila conditio sine qua non blogovske egzistencije. Silna produkcija prouzročila je nesrazmjer kvalitete i kvantitete, stariji blogeri se povlače na rezervne pozicije a mladi nadiru, nadiru. Čak i sami vlasnici popuštaju, rukovodeći se valjda idejama mladog kapitalizma da je dobro sve što donosi zaradu. Jer, budimo realni, želite li čitati cyn ili lucy fair uratke jednom u 10 dana i napajati se tečnošću njihovih misli (ok, ok pretjerujem malo kad je o tečnosti i cyn riječ, op.a.) ili ćete radije nazočiti najnovijim događajima 13-godišnje Marte koja se popiknula na bodlju, vrag si ga neka, jučer u 1 p.m. a već u 7 p.m. ima novi dnevnički zapis u kojem mrzi svoje roditelje koji je ne shvaćaju? - Znaš li da Kate ima blog – neki dan će meni moja 13-godišnja nećakinja sa očitom intencijom da me ismija (ne)opravdano vjerujući da sam informatički nepismen. - Kate ima blog? Stvarno? Je li barem na Almost Cool listi – upitam naizgled nezainteresirano. Na te moje riječi, nećakinja se počela snebivati a ona i crvenjeti. - Ti…ti znaš što je blog? – u nevjerici će ona? - Naravno da znam, pišem blog već dvije godine – samodopadno ću ja. - Ma daaaaj? - Ma šalim se, naravno. Ne brini, neću te kontrolirati. ;) Pa pobogu zar je došlo takvo vrijeme da se stidim svojih kasnih 20-ih?????? No dobro, ranih 30-ih. Ok..ok….srednjih. Ovaj….da. ;) Drugovi i drugarice Hrvati te vi žuti, crni i crveni vragovi, vrijeme je za odlučujući korak. Ako se i ne možemo othrvati najezdi virtualnih kineza koji se plode i množe geometrijskom progresijom, barem možemo ustati u interesu vlastitog digniteta. Ne prodajmo vlastitu kožu jeftino. Ustajte vi prezreni na svijetu, pokažite vaš celulit i strije, male penise i nerazvijene kvadricepse jer one su dio vaše osobnosti. Kao jedan od konkretnih načina borbe predlažem slijedeću metodu. Detektirajte mlade spamere a onda im u komentarima ostavljajte citate Dostojevskog, spominjite Dante i Vermeera, pozivajte se na Newtona i Boškovića, iskažite svoje divljenje Nurejevu i Pavlovoj. A onda završite s ovim: "Bokič, supač ti je blokič, posjeti i moj! U boj u boj!!!! |
18.04.2006., utorak
KRATKI URADAK O TOME KAKO SAM, MILOŠĆU SAMARITANSKI NAKLONJENE ŠTOVATELJICE MOGA BLOGOVSKOG (NE)DJELA,
...DOBIO LAPTOP NA POKLON I KOJOJ, OVOM PRILIKOM, ZAHVALJUJEM VEĆ U NASLOVU IAKO JE OVAJ TOLIKO VELIK DA NIJE CIJELI STAO ŠTO SAM TEK NAKNADNO SHVATIO Vidim ga kroz prozor. Otvara vrata i sigurnim korakom kroči u dvorište. A onda viče: - City expreeeeess Izlazim mu u susret smiješeći se. Nisam ga vidio godinama. Nekada davno, još tamo u srednjoj školi, bio je pritajeni gad. Jedan od onih koji lako postanu ratni zločinci ako se dogodi rat i pruži im šansu. Ipak, danas je drugačije. Uspješan je. Uniforma, službeni automobil, sigurna plaća u firmi za dostavu. A gdje sam bio ja?!? - Ehej stari, pa nisam ni znao da ti živiš ovdje – iskreno će iznenađen a odmah potom – evo, imam neki paket za tebe. Bogami teško nešto – reče odvagnuvši u ruci omanji paketić. - Ajde sjedi da popijemo po jednu. Kako ti? Kako djeca? – brzo ću ja. Uvijek sam žurio s kurtoaznim pitanjima kako sam ne bih bio izvrgnut ispitivanju. Nije mi trebalo još jedno podsjećanje na vlastite neuspjehe. - Djeca? O ne, nemam djece. Nemam. - Ah da, pa naravno da nemaš hehe…zapravo sam mislio na ženu – pokušavam na brzinu ispraviti svoju brzopletost. - Mislio si na moju ženu – sada će on već podozrivo – a zašto si na nju mislio? Što ti tu mene ispitivaš, a? – naizgled uzrujano odgovori moj poznanik. - Paa ovaj… - zbunio me a to mi je smetalo. Zbunjen, obično reagiram impulzivno a to u pravilu proizvodi loš učinak. - Hahaha hajde hajde, ne brini, trzam te. Uostalom, nisam ti ja oženjen. Nikako da naiđe ona prava. Znaš, posljednje dvije htjele su me samo zbog mojih novaca i društvenog statusa. Zato sam oprezan. Ne bi vjerovao kako se lijepe na uniformu.. - Mda..naravno, razumljivo – odgovorio sam lakonski. Nego, da ti ulijem jednu, a? Dobra je. Domaća. - Čuj ne bi smio, u službi sam – a odmah potom – ali može jedna, na brzinu. Dugo se nismo vidjeli. Može jedna za puta. Ti je praviš? - A ne, nikako. Punac. On ti je stručnjak za rakiju. Ispio ju je u trzaju, manirom iskusnog alkoholičara, onako kako to rade u hollywoodskim filmovima B produkcije. - Uuuu dooobra. Jaka ali dobra – reče moj poznanik i ustane pružajući mi neki papir. - Evo, ovdje potpiši. Da tu. Taako. Idem sad. Ajde nek' je sa srećom. Vidimo se… - Vidimo se – uzvratim ja, uzmem paket i unesem ga u kuću. Paket je bio lijepo zapakiran, sa mašnom na vrhu. Nestrpljivo sam ga razrezao škarama. Unutra je bio laptop. Sivi. Podigao sam poklopac, pritisnuo «ON» i promatrao kako se podiže sistem na ekranu. U jednom trenutku ekran su obasule na tisuće, milijuni riječi. More riječi. Navirale su niotkuda, bez reda. Bez smisla. Neke od njih bile su podebljane. Shvatio sam, bile su to ključne riječi, oko njih je trebalo graditi priče. Trebalo je dati formu nečemu što je već postojalo. Bezbrojne riječi još neispisanih priča. Krotitelj divljih priča – zvučalo je kao dobar hobi... Posvećeno donatorici woolf |
14.04.2006., petak
Ne pizdi!
Prvić nas je napustila i otišla na ladanje. Prhnula je kao čvorak i ostavila nas ucviljene. Pokušavamo se snaći, lutamo po kući, tražimo poznate situacije ali ne pomaže. Drugić je tu ali Drugić pokriva samo 20-ak posto cjelodnevnih aktivnosti. Karakterističnom mi dramaturgijom, pokušao sam inscenirati "svjetsku bol": - Ali Prviću moj, kako ću ja bez tebe, a? Kako? Pogledala me zamišljeno, nasmiješila se, raširila ruke i lakonski odgovorila: - Ali kad je tako, što možemo. Obećala sam tetki samo 5 dana. Onda ne uhvatila za ruku i dodala: - Mogu ti obećati da ću biti dobra, to ti mogu obećati. Sve to popratila je ozbiljnim klimanjem glave koje nije ostavljalo mjesta sumnji. Moja tri i po godine stara kćer upravo mi je nešto obećavala?!? Nazvao sam je sutradan uvečer, kada je opao intenzitet emocija. - Prviću, kad se vraćaš doma? - Nikad!!! - Prviću, tko ti je to rekao? - Tetka. - Sutra dolazim po tebe, jesi čula? SUTRA DOLAZIM!!! - Tata…. - Reci…? - Ne pizdi! - Mooolim? - Hehehe - Daj mi tetku, jesi čula??? Odmah mi daj tetku na telefon!!! …. - Daaa? - otegnuto će vinovnica zločina, đavolja učiteljica. - Pa dobro Marija jebemu jesi ti normalna. Kako mi to učiš malu? - Što je bilo? - Kako što je bilo? Pa jebote, govori mi da ne pizdim? Aloo, da ne pizdim?!? Pa kako ću ja graditi svoj autoritet prema djetetu koje mi već sad gov... - Hero... - Ma daj, stvarno..stvarno.. - Heroo..ne pizdi..hehe Sve je dokumentirano. Sve je pušteno na interfon. Žena je sve čula. - Lijepo ih tvoja sestra uči, bogumi lijepo. Čuda je licej od vas dvije napravio. - Hero… - Što. …što sad? Što se nerviram jel' to? Jel' se ne bi trebao nervirati, a? To ćeš mi reći? - Hero…. - Ma što je, što? - Ne pizdi. Poštovani čitatelji, želim vam svima sretan Uskrs. |
11.04.2006., utorak
Jutrašnja mudrost prije najavljenog nestanka struje: ŽIVOT JE SAMO STVARANJE BUDUĆIH SJEĆANJA |
05.04.2006., srijeda
Treba mi ...
... laptop. Naime što? Svi moji uratci nastaju za vrijeme radnog vremena, pod presingom. U hipu... Za malo ozbiljniji pristup, potrebno mi je ono vrijeme iza 9 navečer kad se ideje, do tada zapretene dnevnim grozama, počnu rojiti u želji da se "ovaplote" u slikovite rečenice. I zato meni treba laptop. Najbrži i najjednostavniji način bio bi pokupiti prvu nagradu na natječaju za Ekran_priče 4. Međutim, u procesu stvaranja, situacija se otela kontroli pa mi je priča ispala veća od onog što propozicije natječaja propisuju. Skratiti je, bio bi primjer čistog, brutalog čedomorstva. To nisam htio pa sam priču poklonio vlasniku novog časopisa Kult. Svi vi koji ne možete kupiti 2. broj spomenutog mjesečnika, podastirem ovdje svoje čedo mada, iskreno, ne vidim koji bi bili objektivni razlozi ne-kupovanja. Ne'š ti problema, skoknuti do Dubrovnika po časopis. A možda vam ga i kultpublisher pokloni. Ja sam svoj kupio. Takav sam ja "pisac" P.S. Inače kultpublisheru, predstaviti mene kao "mladog dubrovačkog blogera" pomalo je...khm..nemušto. U kontekstu tvoje publike, nisam ja baš tako mlad (sad ovdje dolazi ono s duhom itd.) a još manje sam "dubrovački bloger": Ja sam naime pisac. A pisci nemaju prostorno određenje. NO dobro, drugi put će biti bolje. A sad... priča:Idila Utorak je i Ona danas izlazi. Ide u kino iako, siguran sam, izašla bi i ispred butige popiti pivo (koje, usput budi rečeno, ne voli) samo da se odmakne od kuće, obaveza, dvoje malodobne, zahtjevne djece. Uzbuđena je, nervozna dok vrši posljednje pripreme pred odlazak. Sve dok ne zatvori vrata za sobom, nešto nepredviđeno se može dogoditi, nešto što će poremetiti planirani izlazak. Murphyjev zakon. Drugić može dobiti febru, kašalj na to ukazuje a i Prvić je još uvijek načeta zdravlja. Međutim, kada napokon izađe iz stana, prestaje njezina odgovornost i makar prividno, sve je na meni. Zato Ona i žuri uz jalov izgovor da je parking gotovo nemoguće naći. Ne krivim je. Po cijele je dane rob vlastitih potomaka, nema vremena za sebe i ovi utorci su joj jedini ispušni ventil. Ne krivim je ali joj je ne olakšavam. Ja sam jedan licemjerni gad. - Sve ti je tu, voda za čaj, hrana, roba. Prvića večeras treba okupati i ne zaboravi sirup. Neka jede ono od ručka, ne daj joj Čokolino. Drugića obavezno okupaj, sutra ide na vježbe. Dojila sam je u 4… znači…oko 8 joj daj Bebimil – brojila je Ona a ja sam bio pribran. - Zapiši mi sve to. Ne mogu toliko zapamtiti. Nije li dovoljno da sam ostajem s djecom. Olakšaj mi barem toliko da ne moram još razmišljati gdje mi je što. - Ali..ali .. zakasnit ću – unezvijereno će Ona. Sve sam ti spremila. Zar ne možeš zapamtiti par jebenih…. Uostalom dobro, mogu ja ostati doma. To bi bilo dovoljno – pomislim. Izazvao sam dovoljno ljutnje, možda čak i naramak grižnje savjesti. Sad će mi biti lakše. Ona će se cijelim putem gristi i dvojiti o ispravnosti svojih postupaka a ja ću priskrbiti još nekoliko poena na hipoteku brižnog oca koju godinama gajim. Egoistični sam gad i mila mi je smrt susjedove krave. 2 minute od njenog odlaska sve je bilo mirno. A onda je započeo Velpurgin pir. Prvić, koja je do tada bila savršeno mirna, odjednom je pobjesnila i počela vaditi i bacati igračke iz kutija. Smijala se i gledala me a ja sam u tom pogledu ugledao Belzebuba samog. Testirala me i gledala dokle može ići s bezobrazlukom. Višekratna upozorenja nisu urodila plodom pa sam krenuo po odgojnu palicu….ups…naravno da se šalim hehe, ne tučem ja svoju djecu hehe… samo sam joj htio objasniti neke stvari. U jednom trenutku pri pogledu na prozor došla mi je na pamet spasonosna ideja ali ipak ne… 4. kat je previsoko. Graja, smijeh i vika probudili su Drugića kojai je iz kolica započela svoju simfoniju u D-duru. Neartikulirani plač Drugića s jedne strane te smijeh i dernjava Prvića sa druge strane tvorilo je savršenu harmoniju sretne familije. Ali svoje živce držao sam pod kontrolom. Znao sam da mi se Ona sveti preko djece. Kako li ih je samo instruirala – pitao sam se. Nakon što sam propješačio 2-3 kilometra s 6 kila teškim Drugićem u rukama, te složio 5 paketa puzzli od 100 komada i pročitao 28 slikovnica, pao sam na kauč od umora. - Tata, ja sam gladna – začuo sam Prvića baš kad sam otvorio novine. - Evo, evo – umorno ću ja – samo da pročitam novine i odmah ćemo ugrijati gulaš. - 'Oću sad, 'oću sad – inatila se Prvić. - O Bože dragi daj mi snage – započeo sam s molitvom i krenuo prema kuhinji. 6 kila teška Drugić iz kolica mi se smijala podmuklo. - I neću gulaš, hoću čokolino – samouvjereno će Prvić. - A ne, ne. Večeras nema čokolino. Tako je mama rekla. Nećemo se oko toga prepirati – rezolutno ću ja glumeći autoritativnog oca. - Oću čo-ko-linooooooooo – zaurlala je Prvić podržana u tom trenutku cijukom Drugića iz kolica. Bila je to simfonija za živce i želudac koju još nisam čuo do tada a nije bilo sumnje da će polučiti ogromni uspjeh. Naravno da sam popustio i napravio čokolino. I naravno da nije htjela sama jesti Morao sam je "pitati". Uz 3 ispričane priče. Naravno. Sve nakon toga išlo je kao na traci. To vam je kao sa nošenjem tereta. Kada jednom dođete u fazu da više ne osjećate ruke, sve dalje je lako. Hranjenje Drugića. Miljenjanje pelena. Pa još jedno mijenjanje. Pa onda kupanje nakon što je povratila sve što je u nju ugurano u zadnji 2 dana. Dok sam čistio pod Prvić je za to vrijeme veselo crtala po zidu ali nisam našao za shodno da treba reagirati. Da je kojim slučajem u tom trenutku pilala namještaj, parala kauč ili bilo što slično, teško da bih reagirao. Bio sam shrvan. Negdje oko 10 sati djeca su se resetirala i spavala snom pravednika. Iznenada, Prvić je počela ispuštati čudne zvukove. Premro sam od straha očekujući nove probleme ali ona se samo nasmijala i zaklopila oči. Namjerno je to radila. Bacio sam se na kauč razmišljajući pri tom ima li ikakve šanse da ih prodam, valjda bi se našao netko dovoljno očajan da ih kupi? U tom trenutku, začuju se ulazna vrata i u stan stupi Ona. - Ej kenova. Kakva su bila djeca – upita znatiželjno. - A znaš naše anđele. Nikad s njima nikakvih problema nema. Milina je bila čuvati ih i gledati kako…kako …rastu – nisam joj dao gušta. Pogledala me upitno, kao da ne vjeruje, a onda krenula prema sobi. Svaki dobar brak počiva na dobro odmjerenim lažima – mislio sam dok sam je gledao kako zavodnički ljulja bokovima. Još uvijek je bila lijepa. Nisam je uspio uvjeriti u suprotno. |