Pregled posta

Treba mi ...

... laptop. Naime što? Svi moji uratci nastaju za vrijeme radnog vremena, pod presingom. U hipu... Za malo ozbiljniji pristup, potrebno mi je ono vrijeme iza 9 navečer kad se ideje, do tada zapretene dnevnim grozama, počnu rojiti u želji da se "ovaplote" u slikovite rečenice. I zato meni treba laptop. Najbrži i najjednostavniji način bio bi pokupiti prvu nagradu na natječaju za Ekran_priče 4. Međutim, u procesu stvaranja, situacija se otela kontroli pa mi je priča ispala veća od onog što propozicije natječaja propisuju. Skratiti je, bio bi primjer čistog, brutalog čedomorstva. To nisam htio pa sam priču poklonio vlasniku novog časopisa Kult. Svi vi koji ne možete kupiti 2. broj spomenutog mjesečnika, podastirem ovdje svoje čedo mada, iskreno, ne vidim koji bi bili objektivni razlozi ne-kupovanja. Ne'š ti problema, skoknuti do Dubrovnika po časopis. A možda vam ga i kultpublisher pokloni. Ja sam svoj kupio. Takav sam ja "pisac"

P.S. Inače kultpublisheru, predstaviti mene kao "mladog dubrovačkog blogera" pomalo je...khm..nemušto. U kontekstu tvoje publike, nisam ja baš tako mlad (sad ovdje dolazi ono s duhom itd.) a još manje sam "dubrovački bloger": Ja sam naime pisac. A pisci nemaju prostorno određenje. NO dobro, drugi put će biti bolje.

A sad... priča:Idila

Utorak je i Ona danas izlazi. Ide u kino iako, siguran sam, izašla bi i ispred butige popiti pivo (koje, usput budi rečeno, ne voli) samo da se odmakne od kuće, obaveza, dvoje malodobne, zahtjevne djece.
Uzbuđena je, nervozna dok vrši posljednje pripreme pred odlazak. Sve dok ne zatvori vrata za sobom, nešto nepredviđeno se može dogoditi, nešto što će poremetiti planirani izlazak. Murphyjev zakon. Drugić može dobiti febru, kašalj na to ukazuje a i Prvić je još uvijek načeta zdravlja. Međutim, kada napokon izađe iz stana, prestaje njezina odgovornost i makar prividno, sve je na meni. Zato Ona i žuri uz jalov izgovor da je parking gotovo nemoguće naći. Ne krivim je. Po cijele je dane rob vlastitih potomaka, nema vremena za sebe i ovi utorci su joj jedini ispušni ventil. Ne krivim je ali joj je ne olakšavam. Ja sam jedan licemjerni gad.

- Sve ti je tu, voda za čaj, hrana, roba. Prvića večeras treba okupati i ne zaboravi sirup. Neka jede ono od ručka, ne daj joj Čokolino. Drugića obavezno okupaj, sutra ide na vježbe. Dojila sam je u 4… znači…oko 8 joj daj Bebimil – brojila je Ona a ja sam bio pribran.
- Zapiši mi sve to. Ne mogu toliko zapamtiti. Nije li dovoljno da sam ostajem s djecom. Olakšaj mi barem toliko da ne moram još razmišljati gdje mi je što.
- Ali..ali .. zakasnit ću – unezvijereno će Ona. Sve sam ti spremila. Zar ne možeš zapamtiti par jebenih…. Uostalom dobro, mogu ja ostati doma.

To bi bilo dovoljno – pomislim. Izazvao sam dovoljno ljutnje, možda čak i naramak grižnje savjesti. Sad će mi biti lakše. Ona će se cijelim putem gristi i dvojiti o ispravnosti svojih postupaka a ja ću priskrbiti još nekoliko poena na hipoteku brižnog oca koju godinama gajim. Egoistični sam gad i mila mi je smrt susjedove krave.

2 minute od njenog odlaska sve je bilo mirno. A onda je započeo Velpurgin pir. Prvić, koja je do tada bila savršeno mirna, odjednom je pobjesnila i počela vaditi i bacati igračke iz kutija. Smijala se i gledala me a ja sam u tom pogledu ugledao Belzebuba samog. Testirala me i gledala dokle može ići s bezobrazlukom. Višekratna upozorenja nisu urodila plodom pa sam krenuo po odgojnu palicu….ups…naravno da se šalim hehe, ne tučem ja svoju djecu hehe… samo sam joj htio objasniti neke stvari. U jednom trenutku pri pogledu na prozor došla mi je na pamet spasonosna ideja ali ipak ne… 4. kat je previsoko. Graja, smijeh i vika probudili su Drugića kojai je iz kolica započela svoju simfoniju u D-duru. Neartikulirani plač Drugića s jedne strane te smijeh i dernjava Prvića sa druge strane tvorilo je savršenu harmoniju sretne familije. Ali svoje živce držao sam pod kontrolom. Znao sam da mi se Ona sveti preko djece. Kako li ih je samo instruirala – pitao sam se.
Nakon što sam propješačio 2-3 kilometra s 6 kila teškim Drugićem u rukama, te složio 5 paketa puzzli od 100 komada i pročitao 28 slikovnica, pao sam na kauč od umora.
- Tata, ja sam gladna – začuo sam Prvića baš kad sam otvorio novine.
- Evo, evo – umorno ću ja – samo da pročitam novine i odmah ćemo ugrijati gulaš.
- 'Oću sad, 'oću sad – inatila se Prvić.
- O Bože dragi daj mi snage – započeo sam s molitvom i krenuo prema kuhinji. 6 kila teška Drugić iz kolica mi se smijala podmuklo.
- I neću gulaš, hoću čokolino – samouvjereno će Prvić.
- A ne, ne. Večeras nema čokolino. Tako je mama rekla. Nećemo se oko toga prepirati – rezolutno ću ja glumeći autoritativnog oca.
- Oću čo-ko-linooooooooo – zaurlala je Prvić podržana u tom trenutku cijukom Drugića iz kolica. Bila je to simfonija za živce i želudac koju još nisam čuo do tada a nije bilo sumnje da će polučiti ogromni uspjeh.

Naravno da sam popustio i napravio čokolino. I naravno da nije htjela sama jesti Morao sam je "pitati". Uz 3 ispričane priče. Naravno.
Sve nakon toga išlo je kao na traci. To vam je kao sa nošenjem tereta. Kada jednom dođete u fazu da više ne osjećate ruke, sve dalje je lako.
Hranjenje Drugića. Miljenjanje pelena. Pa još jedno mijenjanje. Pa onda kupanje nakon što je povratila sve što je u nju ugurano u zadnji 2 dana. Dok sam čistio pod Prvić je za to vrijeme veselo crtala po zidu ali nisam našao za shodno da treba reagirati. Da je kojim slučajem u tom trenutku pilala namještaj, parala kauč ili bilo što slično, teško da bih reagirao. Bio sam shrvan.
Negdje oko 10 sati djeca su se resetirala i spavala snom pravednika.
Iznenada, Prvić je počela ispuštati čudne zvukove. Premro sam od straha očekujući nove probleme ali ona se samo nasmijala i zaklopila oči. Namjerno je to radila.
Bacio sam se na kauč razmišljajući pri tom ima li ikakve šanse da ih prodam, valjda bi se našao netko dovoljno očajan da ih kupi?
U tom trenutku, začuju se ulazna vrata i u stan stupi Ona.
- Ej kenova. Kakva su bila djeca – upita znatiželjno.
- A znaš naše anđele. Nikad s njima nikakvih problema nema. Milina je bila čuvati ih i gledati kako…kako …rastu – nisam joj dao gušta.
Pogledala me upitno, kao da ne vjeruje, a onda krenula prema sobi.

Svaki dobar brak počiva na dobro odmjerenim lažima – mislio sam dok sam je gledao kako zavodnički ljulja bokovima. Još uvijek je bila lijepa. Nisam je uspio uvjeriti u suprotno.



Post je objavljen 05.04.2006. u 08:28 sati.