Prvić nas je napustila i otišla na ladanje. Prhnula je kao čvorak i ostavila nas ucviljene. Pokušavamo se snaći, lutamo po kući, tražimo poznate situacije ali ne pomaže. Drugić je tu ali Drugić pokriva samo 20-ak posto cjelodnevnih aktivnosti.
Karakterističnom mi dramaturgijom, pokušao sam inscenirati "svjetsku bol":
- Ali Prviću moj, kako ću ja bez tebe, a? Kako?
Pogledala me zamišljeno, nasmiješila se, raširila ruke i lakonski odgovorila:
- Ali kad je tako, što možemo. Obećala sam tetki samo 5 dana.
Onda ne uhvatila za ruku i dodala:
- Mogu ti obećati da ću biti dobra, to ti mogu obećati. Sve to popratila je ozbiljnim klimanjem glave koje nije ostavljalo mjesta sumnji. Moja tri i po godine stara kćer upravo mi je nešto obećavala?!?
Nazvao sam je sutradan uvečer, kada je opao intenzitet emocija.
- Prviću, kad se vraćaš doma?
- Nikad!!!
- Prviću, tko ti je to rekao?
- Tetka.
- Sutra dolazim po tebe, jesi čula? SUTRA DOLAZIM!!!
- Tata….
- Reci…?
- Ne pizdi!
- Mooolim?
- Hehehe
- Daj mi tetku, jesi čula??? Odmah mi daj tetku na telefon!!!
….
- Daaa? - otegnuto će vinovnica zločina, đavolja učiteljica.
- Pa dobro Marija jebemu jesi ti normalna. Kako mi to učiš malu?
- Što je bilo?
- Kako što je bilo? Pa jebote, govori mi da ne pizdim? Aloo, da ne pizdim?!? Pa kako ću ja graditi svoj autoritet prema djetetu koje mi već sad gov...
- Hero...
- Ma daj, stvarno..stvarno..
- Heroo..ne pizdi..hehe
Sve je dokumentirano. Sve je pušteno na interfon. Žena je sve čula.
- Lijepo ih tvoja sestra uči, bogumi lijepo. Čuda je licej od vas dvije napravio.
- Hero…
- Što. …što sad? Što se nerviram jel' to? Jel' se ne bi trebao nervirati, a? To ćeš mi reći?
- Hero….
- Ma što je, što?
- Ne pizdi.