29.03.2006., srijeda

Prvić i Drugić

Otkrio sam Drugića. Otkrio sam je nakon 5 mjeseci života. Živjela je do sada tiho u sjenci istinske zvijezde – Prvića, moje starije kćeri. Promatrala je svijet oko sebe sa čuđenjem i blagim osmijehom na licu. Nije joj smetala činjenica da su se svi sjatili oko nje samo nakon rođenja a onda su stvari sjele na svoje mjesto, sve je ušlo u uobičajenu kolotečinu. Nije bilo panike jer čitavi naramci iste potrošeni su na Prvića.

Drugić je očito sve ovo vrijeme razmišljala kako privući pažnju pored sestre koja je naučila slova sa nepune 3 godine i koristi nemoguće izraze kao "eventualno", "ni u ludilu" i "Milan Ivkošić". Kad se tome pridoda hinjena umiljatost kojom Prvić tako lako "kupuje" ljude oko sebe, Drugić nije imala puno šanse.

A onda su joj oči počele rasti. Te materine oči koje su obilježile Prvića, postajale su i Drugićev senj. Drugić nije tašta kao Prvić. Nije se zadovoljila postignutim, počela neobuzdano smijati. Ogromne oči u kombinaciji s zavodničkim osmijehom rasturaju me. Što mi to radite djecoooo?!?

Prvu godinu dana života, Prvić nije mogla zaspati nikako drugačije nego na mojim rukama. Već tada, pokazivala je stanovitu dozu, samo djeci karakterističnog, lukavstva. Nakon bezbroj puta odbrojanih 8 koraka od jednog do drugog zida moje kuhinje i natrag, Prvić bi polako počela tonuti u san a ja bih započeo s odbrojavanjem. Brojao bih u sebi do 50. Odluka je bila da je tada spustim u krevetić. Ali ona je redovno otvarala oči na 40 i provjeravala jesam li još tu. Kad bi je kao perce lagano pokušao spustiti u krevet zaorila je plačem kojeg sam se užasavao. Puštala me kad bi vidjela da sam već na kraju snaga i da sve ima svoje granice. Pa tako i njen bezobrazluk.

Zarekao sam se da drugo dijete ni u ludilu neću uspavljivati. Ni u ludilu. A onda se dogodilo to da su Drugiću počele rasti te oči a usta širiti u zarazni osmijeh. Uzeo sam tih 6.5 kila u naručje i onda poželio da ovce nikad ne prestanu preskakati….preko čega već preskaču.


Odlučio sam da će odgoj mojih kćeri krenuti putem drugačijim od zacrtanog. Ovako lijepa i umiljata, Drugić će biti mažoretkinja. Neka obrće štapić, to je profitabilno. U tom smislu, već sam poduzeo stanovite korake. U neposrednom susjedstvu, dvojica je dječaka ciljane dobi (2-4 godine) i oba imaju roditelje iz ruralnih krajeva koji, opravdano ističu "kome je škola kruha dala". Ti mali nitkovi nabijaju loptu po vasceli dan i već ih vidim na transfer listi za 15-ak godina. Takve želim za Drugića. Nogometaše. A Prvić nek' bude menadžer.
- 15:00 - Razjagori se!! (33) - (U)Tiskaj - #

23.03.2006., četvrtak

Melodija života


Na moj 28. rođendan, 12. svibnja 1999. Nikša i ja postali smo vršnjaci iako je on zapravo bio 5 godina stariji od mene. Kažu da vrijeme ustukne kad smrt nastupi na pozornicu života pa, ako je istine u tome, Nikšin životni sat zaustavio je puščani metak jednog običnog, svibanjskog popodneva. Nije bilo urara koji bi popravio takav kvar.

Neobične su bile okolnosti pod kojima smo se upoznali. Ratni vihor još uvijek je nesmiljeno harao južnim provincijama kad sam dobio poziv da se priključim jednom novoformiranom bendu. Muzicirati u vrijeme kada je urlik topova jedina muzika, zvučalo je dovoljno ludo da bi bilo intrigirajuće. Dodatni motiv predstavljao je postav benda – kongoist, klasični gitarist, flautist, kontrabasist i basist. Krajnje neobično ali takva je bila i muzika koju smo stvarali.

Visok, mršav, blago feminiziran sa debelim naočalama na vrhu nosa, Nikša je predstavljao pravi obrazac kontrabasiste. Iako je studirao muziku, Akademiju nikad nije završio. Ne može se reći da je bio virtuoz na svom instrumentu, to ne. Ali njegova svirka prštala je emocijama i energijom. Mogla se gotovo fizički osjetiti. Ne znam je li mu instrument bio kompenzacija za ženu ali činilo se tako. Postupao je prema njemu tako zaštitnički, tako pažljivo i nježno s vidljivom dozom ljubavi.
Radili smo mukotrpno i dobro ako se to sviranje uopće moglo nazvati poslom. Mogućnost vlastitih kreacija i improvizacija činile su da se osjećam sjajno u tim teškim vremenima. 2-3 minute muzike znali smo stvarati tjednima a znali smo se, isto tako, zakopati u tako kompliciranim ritmovima iz kojih smo se izvlačili tek uz pomoć kompjuterskog programa. Jedan od ključnih momenata tog zajedničkog muzičkog čeda, predstavljala je Nikšina solaža uz pratnju gitare. Bila je to krasna, prstima a ne gudalom odsvirana melodija, koja je zvučala tako poznato, gotovo da smo se čudili kako je nije već netko ranije smislio. Svirao jednom ili stoti put, Nikša ju je izvodi s uvijek istom predanošću.
Nakon otprilike pola godine, imali smo repertoar u trajanju jednog i po sata. Međutim, nije to bio klasični muzički opus, bio je to pravi performance. Soroseva donacija od 5000 dolara trebala je pridonijeti da planirani koncert pod nazivom Sinestezija postigne veliki uspjeh u učmalom, ratom narušenom Gradu.

Trebalo je, kažem, ali nije.
Ne znam što se dogodilo, čak ni danas s priličnim vremenskim odmakom, ne razumijem što je pošlo po zlu. Kad je flautist počeo izostajati s proba, još uvijek je sve bilo pod kontrolom. Međutim, kada je interes počeo gubiti i gitarist, naša muzička kula jednostavno se urušila. Kada je nestalo entuzijazma i pozitivnog naboja koji nas je tako karakterizirao, jedino što je preostalo bilo je okončati agoniju. Bend je prestao svirati, jednostavno se ugasio. Tu i tamo našli bi se i zasvirali ali povratka na staro nije bilo.
Čini se da je to najviše pogodilo Nikšu. Mi ostali, imali smo i druge životne preokupacije ali njemu je bend bio sve. Viđali smo se sve rjeđe, sretao bih ga usput, po Gradu, par kurtoaznih riječi…adio…adio.
Sjećam se kad je pošao u Zagreb na par dana a sjećam se i dana kad mi je Maro rekao da će njegov boravak potrajati. Navodno je na Zrinjevcu, u sred bijela dana, psovao državu i Tuđmana. Ironija sudbine. Da je to napravio par godina kasnije, vjerojatno bi prošao nezapamćeno. Međutim, te 1994. godine nije mogao proći nezapamćeno. Strpali su ga u pritvor a kasnije u Vrapče.

Vidio sam ga nekoliko mjeseci kasnije. Kažem vidio ali to jednostavno nije bio on. Istina, izgledao je gotovo isto ali kad je progovorio naprosto sam se skamenio. Onaj pozitivac i vječno nasmijani čovjek, sada je bio samo usporeni stroj, najvjerojatnije nakljukan velikom količinom tableta za smirenje.
Govorio je da je dobro, da ga paze u Zagrebu i kako je metropola pravi grad za muzičare. Imao je i neke planove. Upoznao je odlične muzičare, kaže, i u vidu ima neke krasne zamisli. Jedva sam susprezao suze dok sam se pozdravljao s njim poželjevši mu sve najbolje.
Nikša se ubio hitcem iz lovačke puške svoga oca jednog običnog svibanjskog popodneva. Sjedio je za stolom s roditeljima, digao se, uzeo pušku, otišao u wc i ispalio metak koji je zauvijek zaustavio njegov životni sat. Ali nije zaustavio njegovu muziku, onu prekrasnu melodiju koja je trebala biti krešendo onog davnog, nikad održanog koncerta.
Danas se melodije ne sjeća nitko osim mene a i to samo zato jer sam je kao mantru svirao sve ove godine. Tih 20-ak taktova čiste ljubavi danas čine jedinstvenu melodiju na mom mobitelu. Na motorolinom mobitelu, zapisano jezikom slova i brojeva ta melodija zvuči ovako:
*4c2*4f2*4g2*4#g2*4#a2*5c0+4#a2*5c2*4#a2*4#g2*4f0*4c2*df2*4g2*4#g2*4#a2*5c2*5#c*5c2*4#a2*5c0

Možete i zapisati, memorirati. Siguran sam da Nikša ne bi imao ništa protiv toga. Dapače.
- 09:33 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

17.03.2006., petak

Innuendo

Popio sam čaj od koke pa iako kažu da mi neće biti ništa, ja sam počeo osjećati mrave koji mi plaze po mozgu i to ne po mozgu opećenito nego onako baš ih osjećam kako mali prljavi ljigavci gmižu sa primozga na mali mozak koristeći utvrđenu rutu moje najjače mozgovne brazde...baš one gdje mi se ukorijenio špijunski špurijus pa me strah da me ne ozljede...ti mravi. Čujem male bezočnike kako pjevaju antologijskih himan "pa da mi je i dolinom suza proći...." i pitam se zašto baš u mom mozgu i zašto baš tom rutom i što je najvažnije zašto baš sada kad mi na vrata ulazi stranka ..vidim je kako se polako kreće prema meni "jeste vi onaj što je bio...." jesam, ja sam taj ..jel' ti treba para, što hoćeš..oćeš čaja...ma ne ja bi samo da mi vidite moze li se ova kuća....a oni gmižu, gmižu..ne pitaju dozvolu, ti mravi...šire se cijelim tijelom, apsorbiraju sve na svom putu...evo ih u prstima, preuzeli su kontrolu...."Ne znam gospodine, ne znam možete li ..danas to ne znam..dođite u pon..." preuzeli su potpuno kontrolu, prsti plešu...plešu po tastaturi..izlaze slova, čudna je ta veza pokreta i onog što igra na ekranu, pleše..arial ..12pts..."niste baš ljubazni gosparu.."...pleše...bez smisla i reda.."ne bi ni vi bili da ste popili čaj o koke.." ...i sve gubi na smislu, sve gubi na svrsi..sve..sve...


Pozivam sve zainteresirane krasotice na vikend druženje. Bit ću sam. Seks je isključen ali imam cijelu kutiju čaja. IMam svega. I mrave imam. Javite se. Kad su mogli za sličice. Možete i za ovo. Iskoristite me dok se ovaj tekst još vidi...vidi...
- 13:37 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

15.03.2006., srijeda

Hvala Krašu.
- 13:32 - Razjagori se!! (22) - (U)Tiskaj - #

07.03.2006., utorak

Herostrat u bobri protiv sila zla

Iako sam svjestan da blog evo već drugi dan ne radi samo zbog toga jer su se ovi iz bestselera domislili paklenskog plana kako da više i češće pišem baš za njih...dakle..unatoč svemu tome, ja ne hajem. Objavio sam za njih, objavit ću ovdje. Želim biti špijun nad špijunima. Kalif namjesto kalifa. Svojevrsni metašpijun.
P.S. A to što su mi uništili komentare, ono "nešto" meni najmilije, tek će biti predmetom oštre polemike. Međjutim pustimo to po strani.
A ovako je to bilo:


Snijeg u Gradu

Bio sam konsterniran podsmijesima kojim su me obasipali svaki put kad bih upozorio na špijunsku opasnost.
- Ah, ti i tvoji špijuni. U svemu vidiš urotu. Get a life čovječe – znali su mi dobronamjerno reći prijatelji.
Ili točnije poznanici jer pravih prijatelja nisam imao. Stalna upozorenja na prijeteće opasnosti postigla su kontraefekt pa su oni potpuno ignorirali opasnost koja je prijetila od špijuna. Štoviše, neki od njih smatrali su da je ta kategorija ljudi zapravo plod mašte holivudske tvornice laži.
Čuj?!? Grozio sam se takvih ideja. To bi bilo kao da kažeš…recimo…kao da kažeš da Sabor može funkcionirati bez Arlovića i Šeksa. Naravno da ne može…

U Dubrovniku je pao snijeg. Bijeli snijeg. Naizgled prirodna pojava. Možda u Sibiru, Vladivostoku, Orahovici ali u Dubrovniku?!? Odmah mi je proradio signal za opasnost.
U mislima sam se vratio u doba hladnog rata. Bilo je to zlatno doba špijunske djelatnosti. Nikad se špijunstvo nije tako nosilo kao tih dana blokovske podjele. Njihova djelatnost prvenstveno je bila usmjerena na globalno izazivanje nemira i neprijateljstva usmjerenog prema drugim narodima. I narodnostima isto. Latentna mržnja tinjala je u zraku a za sve su bili zaslužni ONI.
Tih dana, družio sam se sa sinom češkog ambasadora. Lako sam se sjetio one ključne rečenice nakon koje ništa nije bilo isto. Maleni Pavel rekao mi je tog sunčanog dana:
- Nećemo danas na kupanje. Nevrijeme će.
Rekao je to na svom nemuštom hrvatskom ali ipak sam se nemalo iznenadio jer sunce je naprosto blistalo od sreće. Niti par sati kasnije, nad Gradom se nadvilo oluja kakva se rijetko viđa u ljetnim periodima.
Bilo je lako povezati konce. Česi – ambasada (a tko tamo radi nego pripadnici tajnih službi) – sin amasadora koji se sprijateljio s čistokrvnim Hrvatom?!?
Tko bi mogao i pomisliti da su toliko napredni pa mogu utjecati i na vrijeme? Ej….ljudi..na vrijeme su mogli utjecati?

Odvratni snijeg prekrio je automobil. Sve je bijelo. Tu ružnu….ružnu…stvar, trebalo je maknuti sa mog metalnog konja kako bi ga osposobio za vožnju. I započnem skidati snijeg rukama ali već nakon 2 minute ruke mi promrzoše. Bijesan, osvrnem se oko sebe i u neposrednoj blizini ugledam čovjeka koji se smješkao. Nije bilo mjesta sumnji, gledao je u mene. Definitivno nije spadao u ovakvo okruženje.

- Gosparu, možda vam mogu pomoći – progovori čovjek te krenu prema meni s lopaticom za snijeg u ruci.
- Odakle mu lopaticu pobogu, proradi crv u meni ali brzo stresem glavom, prihvatim lopaticu, zahvalim se i počnem skidati snijeg sa auta. Ovako je bilo znatno lakše.
- Baš vam hvala. Da nije vas ne znam kako bih ovo očistio. Toliko ga je napadalo.
- Dragi Bog se pobrine da nam nikad teret ne bude teži od onoga što možemo podnijeti. Sve je tu na zemlji s razlogom. Čak i ovaj snijeg – reče čovjek sa zagonetnim smiješkom na licu šireći ruke prema nebu.
Pogledam u njega. Bio sam zaista zbunjen. Ova rečenica nije se uklapala u kontekst snježne idile.
- Bog je milostivi zato je poslao svoga sina da otkupi naše grijehe. 144.000 izabranih će Sudnjega dana…..
Ostatak nisam čuo jer mi je u glavi još uvijek odzvanjala brojka tako karakteristična za Jehovine svjedoke. 144.000 spašenih. Pobogu. Još jedan Jehovin svjedok. Gdje li ih samo regrutiraju? Zar je toliko očajnika željnih blagovijesti? Što radi naša oficijelna crkva? Sve te misli protutnjale su mojom velikom glavom ali onda sam se sjetio nečega što mi je izmamilo osmijeh na lice.
- Čovječe – pomislio sam – on je Jehovin svjedok. Našao se pored moga auta baš u trenutku kad mi je trebala pomoć. "Sve je tu na zemlji s razlogom. Čak i ovaj snijeg"?!?
- Pa jesi li svjestan što to znači – nastavio sam svoj solilokvij. Ovaj put zaista nisu špijuni. Ovaj put su krivi Jehovini svjedoci – to mali vragolani napadnog izričaja i blagog stila?
Sa smiješkom sam zahvalio gosparu odbivši najnoviji 243.523. broj Kule stražara i sjeo u auto.

Čekao me je dug put do Siverića pored Drniša. Već danima nacija je brujala o signifikantnom pjesmuljku zgodnjikave pjevačice. Je li šund, turbofolk ili dio hrvatske narodne tradicije? Kao i obično, nacija se zabavljala marginalijama. Nisu shvaćali bit stvari. Nisu shvaćali ono što sam ja naslutio ali javno o tome još nisam smio pričati. Imao sam pouzdanu dojavu koja me je vodila direktno do Siverića.

- Čak su i Nju uspjeli regrutirati - mislio sam dok su brisači mog automobila sklanjali posljednje ostatke bijelog praha sa šoferšajbe…
- 14:34 - Razjagori se!! (38) - (U)Tiskaj - #

02.03.2006., četvrtak

Špijunska elegija u pozno ljeto


02.03.2006., četvrtak
Špijunska elegija u pozno ljeto
Premili, vi znate da sam ja uvjeren kako je naša cjelovita, nedjeljiva i samodostatna Domaja premrežena špijunima svakojake fele?
Evo ga opet – reći ćete vi, neopterećeni belosvetskim zavjerama a opterećeni svojim svakodnevnim, malim brigama.
E, premili – odgovorit ću Vam ja – i ja sam nekad bio normalan kao i vi. Reklo bi se gotovo čovjekolik ali onda sam počeo raditi za tog mog šefa – gospara Ambroza i tu leži korijen moje svekolike paranoje.
U početku sam ismijavao Ambrozove teze i silne intrige kojima je bio opsjednut. Međutim, on je, ne osvrćući se na moje podbadanje, nastavljao sa svojim programom a ja sam na tog žreca - Hrvata po zanimanju, malo po malo počeo gledati drugovačijim očima. Trebalo je ipak vremena da sve te silne teorije urota sjednu na svoje mjesto i da se mi se otvore neki novi horizonti, neke nove vertikale.
A šef je milozvučno vezao svoje etide i sve je u toj glazbi bio savršeno logično. I prihvatljivo. Involvirao me u svoje redove a da ni sam toga nisam bio svjestan.

Nije prošla ni godina dana od kada smo radili skupa a već sam se po Stradunu okrećao gledajući tko me prati. Nije bilo sporno je li me netko prati nego gdje se upravo skriva? Jel' to onaj simpatični starčić koji vodi prekrasnog mopsića? Ili ona žena koja se upravo okliznula na bananu kad je vidjela da je promatram?!? A opet - mislio sam - možda znatno profesionalniji? Možda je onaj Orlando što ponosno drži mač samo naizgled od kamena. A zapravo….

Posljednja barijera da bih bio bespovratno regrutiran pala je toga četvrtka dok smo nevezano pričali (čuj nevezano? Naravno da je bilo riječ o opstojnosti mile nam i drage) u iščekivanju kraja radnog vremena.

- E moj Herostrate morat ćemo se mi i s njima jednom obračunati. Jest da plaćaju naknadu za svoj rad ali brate, tko zna koliko štete naprave – započeo je šef tehnikom u matematici poznatoj kao IN MEDIAS RES-
- O kome govorite šefe? – spremno sam reternirao.
- O slikarima moj Herostrate. O tim "slikarima" - govorio je šef praveći u zraku one znakove sa prstima "wink, wink".
Zbunjeno sam ga promatrao bojeći se postaviti novo pitanje. Bilo mi je neugodno priznati da ne razumijem o čemu priča jer se šef već bio lijepo navikao da odlično reagiram na njegove paranoje.
- Bogati što se praviš mutav. Kao da i sam ne znaš da su sve to špijuni – sinkopirao je naizgled začuđeni šef.
- Ovaj…da..da..slikari. Naravno, kako ne… - pokušavao sam se izvući.
- Pazi ti to. Svake godine njih četvero istih dobijaju koncesiju da slikaju turiste po gradu. Uvijek isti. Jesi primjetio da se nikad ne bore za turista? Čak nisu ni skupi. 100 kuna za portret.
A znaš zašto nisu skupi, dragoviću? Znaš zašto?
- Paa…nisu akademski. Slabi su…? – pokušao sam nemušto
Ma jok. Nije njima važno hoće li im netko sjesti nasuprot jer oni ne žive od toga moj Herostrate. Ne žive. To su ti sve go špijun do špijuna.
Ali šefe – pokušavao sam dozvati u pamet likove četvorice jahača apokalipse – ona žena gore na Trgu boraca– mislim, zaista ne izgleda kao špijun.
- Hehehe – nadmoćno će šef. Tu sam te čekao. Pa naravno da ne izgledaju. Ruska je to škola moj Herostrate. Prvo su ih u 11. godini života regrutirali u špijune a tek poslije toga su ih obučili za neki svjetovni posao, po mogućnosti što manje sličan sa osnovnom djelatnošću kojom se bave. Zato tebi i nevičnima tako izgleda. Ali znam ja… Uostalom, nemoj se kladiti da je to uopće žena….
- Zaista ste mudri šefe – bio sam oduševljen njegovim rezonom a u glavi se već rojila ideja kako da provjerim šefovu tezu.

Tako sam jednog četvrtka predvečer, u pozno ljeto, vraćajući se s mora, zastao ispred izloženih slika špijunke sa Trga boraca. Kao, promatram, zainteresiran sam.

- Gospođo, ovaj vaš in pasto je zaista impresivan. Odaje dojam izvježbane ruke?
"Slikarica" se samo nasmijala klimajući glavom u smislu "dobro ste to primjetili mladi čovječe". Bila je očito pro. Pro-fe-sio-nalka. Nije odavala ništa.
A onda sam, iznenađen vlastitom hrabrošću nakon što sam se osvrnuo oko sebe upitao:
- Recite, progutate li poruku nakon što je dobijete od krtice?
Bile su to uobičajene špijunske metode koji je znao svaki bolji poznavatelj intriga.
- Moolim – kao iznenađeno će moja slikarica
- Hm..kažem, ovaj sfumatični prikaz izlaska sunca u praskozorje zaista je uspješan na ovoj slici ovdje. Moram vas pohvaliti.
Opet se nasmiješila ali na trenutak, samo na trenutak uočio sam neki bljesak u lijevom uglu rožnice proklete špijunke.
Pokušao sam opet.
A zašto uvijek čekate na 3. huk sove da bi krenuli? Što se dogodi ako nema sove?
- Mladiću, o čemu vi to pričate? – ponovo će nevješto "slikarica / špijunka?

Pogledao sam je još jednom. Pa bacim pogled na slike. Pa opet na nju. Ispod parea kojeg je nemarno prebacila preko lijepo izvajanog tijela, isticala se drška pištolja. Bio sam siguran u to. Krenula je rukom prema izbočini kao da će se poškakljati a ja sam se odmah okrenuo i počeo trčati. Do prve prepreke dijelilo nas je 30 metara. 30 metara strave. 30 metara i 5 najdužih sekundi u mom životu. Nije bilo nikakvog pucnja, ničega čudnog. Nisam imao namjeru okrećati se niti provjeravati. Bio sam sretan što sam sačuvao život.

Dok sam se uspinjao skalinima do moje kuće u mislima mi je bio samo jedno: Imam barem šefa koji me razumije. Neki nemaju ni to. Neki nemaju ni posao. Život je, ah…tako okrutan.


- 14:26 - Razjagori se!! (1) - (U)Tiskaj - #