02.03.2006., četvrtak
Špijunska elegija u pozno ljeto
Premili, vi znate da sam ja uvjeren kako je naša cjelovita, nedjeljiva i samodostatna Domaja premrežena špijunima svakojake fele?
Evo ga opet – reći ćete vi, neopterećeni belosvetskim zavjerama a opterećeni svojim svakodnevnim, malim brigama.
E, premili – odgovorit ću Vam ja – i ja sam nekad bio normalan kao i vi. Reklo bi se gotovo čovjekolik ali onda sam počeo raditi za tog mog šefa – gospara Ambroza i tu leži korijen moje svekolike paranoje.
U početku sam ismijavao Ambrozove teze i silne intrige kojima je bio opsjednut. Međutim, on je, ne osvrćući se na moje podbadanje, nastavljao sa svojim programom a ja sam na tog žreca - Hrvata po zanimanju, malo po malo počeo gledati drugovačijim očima. Trebalo je ipak vremena da sve te silne teorije urota sjednu na svoje mjesto i da se mi se otvore neki novi horizonti, neke nove vertikale.
A šef je milozvučno vezao svoje etide i sve je u toj glazbi bio savršeno logično. I prihvatljivo. Involvirao me u svoje redove a da ni sam toga nisam bio svjestan.
Nije prošla ni godina dana od kada smo radili skupa a već sam se po Stradunu okrećao gledajući tko me prati. Nije bilo sporno je li me netko prati nego gdje se upravo skriva? Jel' to onaj simpatični starčić koji vodi prekrasnog mopsića? Ili ona žena koja se upravo okliznula na bananu kad je vidjela da je promatram?!? A opet - mislio sam - možda znatno profesionalniji? Možda je onaj Orlando što ponosno drži mač samo naizgled od kamena. A zapravo….
Posljednja barijera da bih bio bespovratno regrutiran pala je toga četvrtka dok smo nevezano pričali (čuj nevezano? Naravno da je bilo riječ o opstojnosti mile nam i drage) u iščekivanju kraja radnog vremena.
- E moj Herostrate morat ćemo se mi i s njima jednom obračunati. Jest da plaćaju naknadu za svoj rad ali brate, tko zna koliko štete naprave – započeo je šef tehnikom u matematici poznatoj kao IN MEDIAS RES-
- O kome govorite šefe? – spremno sam reternirao.
- O slikarima moj Herostrate. O tim "slikarima" - govorio je šef praveći u zraku one znakove sa prstima "wink, wink".
Zbunjeno sam ga promatrao bojeći se postaviti novo pitanje. Bilo mi je neugodno priznati da ne razumijem o čemu priča jer se šef već bio lijepo navikao da odlično reagiram na njegove paranoje.
- Bogati što se praviš mutav. Kao da i sam ne znaš da su sve to špijuni – sinkopirao je naizgled začuđeni šef.
- Ovaj…da..da..slikari. Naravno, kako ne… - pokušavao sam se izvući.
- Pazi ti to. Svake godine njih četvero istih dobijaju koncesiju da slikaju turiste po gradu. Uvijek isti. Jesi primjetio da se nikad ne bore za turista? Čak nisu ni skupi. 100 kuna za portret.
A znaš zašto nisu skupi, dragoviću? Znaš zašto?
- Paa…nisu akademski. Slabi su…? – pokušao sam nemušto
Ma jok. Nije njima važno hoće li im netko sjesti nasuprot jer oni ne žive od toga moj Herostrate. Ne žive. To su ti sve go špijun do špijuna.
Ali šefe – pokušavao sam dozvati u pamet likove četvorice jahača apokalipse – ona žena gore na Trgu boraca– mislim, zaista ne izgleda kao špijun.
- Hehehe – nadmoćno će šef. Tu sam te čekao. Pa naravno da ne izgledaju. Ruska je to škola moj Herostrate. Prvo su ih u 11. godini života regrutirali u špijune a tek poslije toga su ih obučili za neki svjetovni posao, po mogućnosti što manje sličan sa osnovnom djelatnošću kojom se bave. Zato tebi i nevičnima tako izgleda. Ali znam ja… Uostalom, nemoj se kladiti da je to uopće žena….
- Zaista ste mudri šefe – bio sam oduševljen njegovim rezonom a u glavi se već rojila ideja kako da provjerim šefovu tezu.
Tako sam jednog četvrtka predvečer, u pozno ljeto, vraćajući se s mora, zastao ispred izloženih slika špijunke sa Trga boraca. Kao, promatram, zainteresiran sam.
- Gospođo, ovaj vaš in pasto je zaista impresivan. Odaje dojam izvježbane ruke?
"Slikarica" se samo nasmijala klimajući glavom u smislu "dobro ste to primjetili mladi čovječe". Bila je očito pro. Pro-fe-sio-nalka. Nije odavala ništa.
A onda sam, iznenađen vlastitom hrabrošću nakon što sam se osvrnuo oko sebe upitao:
- Recite, progutate li poruku nakon što je dobijete od krtice?
Bile su to uobičajene špijunske metode koji je znao svaki bolji poznavatelj intriga.
- Moolim – kao iznenađeno će moja slikarica
- Hm..kažem, ovaj sfumatični prikaz izlaska sunca u praskozorje zaista je uspješan na ovoj slici ovdje. Moram vas pohvaliti.
Opet se nasmiješila ali na trenutak, samo na trenutak uočio sam neki bljesak u lijevom uglu rožnice proklete špijunke.
Pokušao sam opet.
A zašto uvijek čekate na 3. huk sove da bi krenuli? Što se dogodi ako nema sove?
- Mladiću, o čemu vi to pričate? – ponovo će nevješto "slikarica / špijunka?
Pogledao sam je još jednom. Pa bacim pogled na slike. Pa opet na nju. Ispod parea kojeg je nemarno prebacila preko lijepo izvajanog tijela, isticala se drška pištolja. Bio sam siguran u to. Krenula je rukom prema izbočini kao da će se poškakljati a ja sam se odmah okrenuo i počeo trčati. Do prve prepreke dijelilo nas je 30 metara. 30 metara strave. 30 metara i 5 najdužih sekundi u mom životu. Nije bilo nikakvog pucnja, ničega čudnog. Nisam imao namjeru okrećati se niti provjeravati. Bio sam sretan što sam sačuvao život.
Dok sam se uspinjao skalinima do moje kuće u mislima mi je bio samo jedno: Imam barem šefa koji me razumije. Neki nemaju ni to. Neki nemaju ni posao. Život je, ah…tako okrutan.
Post je objavljen 02.03.2006. u 14:26 sati.