Herostrat u bobri protiv sila zla
|
Iako sam svjestan da blog evo već drugi dan ne radi samo zbog toga jer su se ovi iz bestselera domislili paklenskog plana kako da više i češće pišem baš za njih...dakle..unatoč svemu tome, ja ne hajem. Objavio sam za njih, objavit ću ovdje. Želim biti špijun nad špijunima. Kalif namjesto kalifa. Svojevrsni metašpijun. P.S. A to što su mi uništili komentare, ono "nešto" meni najmilije, tek će biti predmetom oštre polemike. Međjutim pustimo to po strani. A ovako je to bilo: Snijeg u Gradu Bio sam konsterniran podsmijesima kojim su me obasipali svaki put kad bih upozorio na špijunsku opasnost. - Ah, ti i tvoji špijuni. U svemu vidiš urotu. Get a life čovječe – znali su mi dobronamjerno reći prijatelji. Ili točnije poznanici jer pravih prijatelja nisam imao. Stalna upozorenja na prijeteće opasnosti postigla su kontraefekt pa su oni potpuno ignorirali opasnost koja je prijetila od špijuna. Štoviše, neki od njih smatrali su da je ta kategorija ljudi zapravo plod mašte holivudske tvornice laži. Čuj?!? Grozio sam se takvih ideja. To bi bilo kao da kažeš…recimo…kao da kažeš da Sabor može funkcionirati bez Arlovića i Šeksa. Naravno da ne može… U Dubrovniku je pao snijeg. Bijeli snijeg. Naizgled prirodna pojava. Možda u Sibiru, Vladivostoku, Orahovici ali u Dubrovniku?!? Odmah mi je proradio signal za opasnost. U mislima sam se vratio u doba hladnog rata. Bilo je to zlatno doba špijunske djelatnosti. Nikad se špijunstvo nije tako nosilo kao tih dana blokovske podjele. Njihova djelatnost prvenstveno je bila usmjerena na globalno izazivanje nemira i neprijateljstva usmjerenog prema drugim narodima. I narodnostima isto. Latentna mržnja tinjala je u zraku a za sve su bili zaslužni ONI. Tih dana, družio sam se sa sinom češkog ambasadora. Lako sam se sjetio one ključne rečenice nakon koje ništa nije bilo isto. Maleni Pavel rekao mi je tog sunčanog dana: - Nećemo danas na kupanje. Nevrijeme će. Rekao je to na svom nemuštom hrvatskom ali ipak sam se nemalo iznenadio jer sunce je naprosto blistalo od sreće. Niti par sati kasnije, nad Gradom se nadvilo oluja kakva se rijetko viđa u ljetnim periodima. Bilo je lako povezati konce. Česi – ambasada (a tko tamo radi nego pripadnici tajnih službi) – sin amasadora koji se sprijateljio s čistokrvnim Hrvatom?!? Tko bi mogao i pomisliti da su toliko napredni pa mogu utjecati i na vrijeme? Ej….ljudi..na vrijeme su mogli utjecati? Odvratni snijeg prekrio je automobil. Sve je bijelo. Tu ružnu….ružnu…stvar, trebalo je maknuti sa mog metalnog konja kako bi ga osposobio za vožnju. I započnem skidati snijeg rukama ali već nakon 2 minute ruke mi promrzoše. Bijesan, osvrnem se oko sebe i u neposrednoj blizini ugledam čovjeka koji se smješkao. Nije bilo mjesta sumnji, gledao je u mene. Definitivno nije spadao u ovakvo okruženje. - Gosparu, možda vam mogu pomoći – progovori čovjek te krenu prema meni s lopaticom za snijeg u ruci. - Odakle mu lopaticu pobogu, proradi crv u meni ali brzo stresem glavom, prihvatim lopaticu, zahvalim se i počnem skidati snijeg sa auta. Ovako je bilo znatno lakše. - Baš vam hvala. Da nije vas ne znam kako bih ovo očistio. Toliko ga je napadalo. - Dragi Bog se pobrine da nam nikad teret ne bude teži od onoga što možemo podnijeti. Sve je tu na zemlji s razlogom. Čak i ovaj snijeg – reče čovjek sa zagonetnim smiješkom na licu šireći ruke prema nebu. Pogledam u njega. Bio sam zaista zbunjen. Ova rečenica nije se uklapala u kontekst snježne idile. - Bog je milostivi zato je poslao svoga sina da otkupi naše grijehe. 144.000 izabranih će Sudnjega dana….. Ostatak nisam čuo jer mi je u glavi još uvijek odzvanjala brojka tako karakteristična za Jehovine svjedoke. 144.000 spašenih. Pobogu. Još jedan Jehovin svjedok. Gdje li ih samo regrutiraju? Zar je toliko očajnika željnih blagovijesti? Što radi naša oficijelna crkva? Sve te misli protutnjale su mojom velikom glavom ali onda sam se sjetio nečega što mi je izmamilo osmijeh na lice. - Čovječe – pomislio sam – on je Jehovin svjedok. Našao se pored moga auta baš u trenutku kad mi je trebala pomoć. "Sve je tu na zemlji s razlogom. Čak i ovaj snijeg"?!? - Pa jesi li svjestan što to znači – nastavio sam svoj solilokvij. Ovaj put zaista nisu špijuni. Ovaj put su krivi Jehovini svjedoci – to mali vragolani napadnog izričaja i blagog stila? Sa smiješkom sam zahvalio gosparu odbivši najnoviji 243.523. broj Kule stražara i sjeo u auto. Čekao me je dug put do Siverića pored Drniša. Već danima nacija je brujala o signifikantnom pjesmuljku zgodnjikave pjevačice. Je li šund, turbofolk ili dio hrvatske narodne tradicije? Kao i obično, nacija se zabavljala marginalijama. Nisu shvaćali bit stvari. Nisu shvaćali ono što sam ja naslutio ali javno o tome još nisam smio pričati. Imao sam pouzdanu dojavu koja me je vodila direktno do Siverića. - Čak su i Nju uspjeli regrutirati - mislio sam dok su brisači mog automobila sklanjali posljednje ostatke bijelog praha sa šoferšajbe… |
