...DOBIO LAPTOP NA POKLON I KOJOJ, OVOM PRILIKOM,
ZAHVALJUJEM VEĆ U NASLOVU IAKO JE OVAJ TOLIKO VELIK DA NIJE CIJELI STAO ŠTO SAM TEK NAKNADNO SHVATIO
Vidim ga kroz prozor. Otvara vrata i sigurnim korakom kroči u dvorište. A onda viče:
- City expreeeeess
Izlazim mu u susret smiješeći se. Nisam ga vidio godinama. Nekada davno, još tamo u srednjoj školi, bio je pritajeni gad. Jedan od onih koji lako postanu ratni zločinci ako se dogodi rat i pruži im šansu.
Ipak, danas je drugačije. Uspješan je. Uniforma, službeni automobil, sigurna plaća u firmi za dostavu. A gdje sam bio ja?!?
- Ehej stari, pa nisam ni znao da ti živiš ovdje – iskreno će iznenađen a odmah potom – evo, imam neki paket za tebe. Bogami teško nešto – reče odvagnuvši u ruci omanji paketić.
- Ajde sjedi da popijemo po jednu. Kako ti? Kako djeca? – brzo ću ja. Uvijek sam žurio s kurtoaznim pitanjima kako sam ne bih bio izvrgnut ispitivanju. Nije mi trebalo još jedno podsjećanje na vlastite neuspjehe.
- Djeca? O ne, nemam djece. Nemam.
- Ah da, pa naravno da nemaš hehe…zapravo sam mislio na ženu – pokušavam na brzinu ispraviti svoju brzopletost.
- Mislio si na moju ženu – sada će on već podozrivo – a zašto si na nju mislio? Što ti tu mene ispitivaš, a? – naizgled uzrujano odgovori moj poznanik.
- Paa ovaj… - zbunio me a to mi je smetalo. Zbunjen, obično reagiram impulzivno a to u pravilu proizvodi loš učinak.
- Hahaha hajde hajde, ne brini, trzam te. Uostalom, nisam ti ja oženjen. Nikako da naiđe ona prava. Znaš, posljednje dvije htjele su me samo zbog mojih novaca i društvenog statusa. Zato sam oprezan. Ne bi vjerovao kako se lijepe na uniformu..
- Mda..naravno, razumljivo – odgovorio sam lakonski. Nego, da ti ulijem jednu, a? Dobra je. Domaća.
- Čuj ne bi smio, u službi sam – a odmah potom – ali može jedna, na brzinu. Dugo se nismo vidjeli. Može jedna za puta. Ti je praviš?
- A ne, nikako. Punac. On ti je stručnjak za rakiju.
Ispio ju je u trzaju, manirom iskusnog alkoholičara, onako kako to rade u hollywoodskim filmovima B produkcije.
- Uuuu dooobra. Jaka ali dobra – reče moj poznanik i ustane pružajući mi neki papir.
- Evo, ovdje potpiši. Da tu. Taako. Idem sad. Ajde nek' je sa srećom. Vidimo se…
- Vidimo se – uzvratim ja, uzmem paket i unesem ga u kuću.
Paket je bio lijepo zapakiran, sa mašnom na vrhu. Nestrpljivo sam ga razrezao škarama. Unutra je bio laptop. Sivi.
Podigao sam poklopac, pritisnuo «ON» i promatrao kako se podiže sistem na ekranu. U jednom trenutku ekran su obasule na tisuće, milijuni riječi. More riječi. Navirale su niotkuda, bez reda. Bez smisla. Neke od njih bile su podebljane. Shvatio sam, bile su to ključne riječi, oko njih je trebalo graditi priče. Trebalo je dati formu nečemu što je već postojalo. Bezbrojne riječi još neispisanih priča. Krotitelj divljih priča – zvučalo je kao dobar hobi...
Posvećeno donatorici woolf
Post je objavljen 18.04.2006. u 10:07 sati.