28.09.2004., utorak

Privatna duga

- A zašto se čeljad buni, protiv čega negoduju? – pitala je onomad Marija Antoaneta
- Gladni su gospo, nemaju kruha – odgovorio je pobočnik.
- Pa što ne jedu kolače – ingeniozno je dodala spomenuta krasotica.

Eto, ni bidna Marija Antoaneta nije znala da se kolači ne mogu jesti svaki dan. Ali ja to znam. Kao što znam i to da je svake duge tri dana dosta. Kakve sad duge – pitate se u čudu?!? I s pravom se pitate.
Evo ovako vam je to čeljadi moja draga:

Naime, ovo što vidite na slici je jutrošnji pogled s mog prozora. Tamo, u daljini, vidite dubrovački most i prekrasnu, ničim izazvanu dugu. Idila naizgled, zar ne? Pa tko ne bi bio oduševljen činjenicom da, netom što otvori oči, pogled mu padne na dvije krasote – jednu prirodnu a drugu kao rezultat ljudskog pregalaštva i napora (dobro, dijelom i njemačkog kredita). Znate…kako da vam ovo kažem….mene ta duga prati već četvrti dan?!? Reći ćete i razumjet ću….ma što sad ovaj sere, neki ljudi ne vide dugu ni jednom u pet godina a njega prati već četvrti dan? Ali jebiga, jednostavno je tako. A znam i povod.
Kopajući neki dan po starim papirima naišao sam na Šimunovićevu "Dugu" (znate onu ediciju mehkih korica, zajedno sa Alkarom?) i pročitao je u dahu. Djevojčica Srna želi proći ispod duge i tako se pretvoriti u muškarca…
I od tada, duga mi je za petama, prati me gdje god krenem. Ja na kupanje – duga iznad Kalamote, ja na posao – a ona gore, iznad Srđa. Neki dan je pokušala čak i u kafić ući ali se povukla (vidjevši gužvu, predmnijevam) samo u žutu i time bila samo blijeda kopija sebe…

Hodajući sa drugarom na svojoj uobičajenoj ruti od Argentine do Starog grada ugledao sam je tamo, poviše Lokruma.
- Vidi onu dugu Zabedeju – rekoh prijatelju već pomalo rezigniran tom udbaškom oholicom.
- Dugu? Gdje? – zainteresirano će moj drugar.
- Ma tamo, poviše Lokruma, vidiš?
- Ne, ne vidim….
- Kako ne vidiš pobogu? Eno je odmah iznad Portoča…
Drugar me začuđeno pogleda i ne reče ništa. Mislio je da je ovo opet neka moja začkoljica.

A onda mi u trenutku sine. To je moja, osobna duga i nije svakome dano da je vidi. Kao što, uostalom, ne zna svatko nacrtati zmijskog cara. Iznutra….

Vrijeme je kišno, teško i bremenito a ja sam sretan. Vodostaj Kupe kod Karlovca – jedan, dva, pet – 125.



- 10:03 - Razjagori se!! (6) - (U)Tiskaj - #

24.09.2004., petak

Picolov u parku

Milošću Volksbank, naša mala provincija dobila je novouređeni parkić sa taze postavljenim igračkama. Ima tu vitičastih tobogana, tankoćutnih klackalica i stamenih ljuljački a na svakoj igrački kočoperi se logo spomenute Banke. Jer nije to malo stvar, čeljadi draga, darovati 10-ak igračaka. Čak se razmatra da se cijelo to područje imenuje trgom Volksbank.
Uglavnom, naš svijet, pohotan kad su u pitanju bilo kakve novine, pohrlio je u novouređeni park a naravno da je i meni to bio signal za dejstvovanje.
Naime, poznato je kako majke s malom djecom najlakše padaju na očeve sa isto tako malom djecom. A trebalo je ispitati teren.
Kako reče jedared Kundera u odličnoj knjizi "Smiješne ljubavi", prije samog upucavanja, potrebno je snimiti situaciju a ta radnja sastoji se u kratkom kontaktu, upoznavanju i zapisivanju u svoju malu crnu knjižicu. Jer "nikad ne znaš kad će ti zatrebati"…

Moja Princeza prezire igračke, onaj je istinska kćer majke Prirode i kao takva najviše se voli zavaliti u pijesak i stvarati vlastitim rukama svoj mali svijet mašte a sve to meni znatno olakšava posao percipiranja.

I evo što sam snimio:

Odmah do mene sjedi egzemplar kojemu nije mjesto u parku. Muškarac, naime. U prvi trenutak uplašio sam se konkurencije ali onda sam, osluhnuvši na trenutak njegov razgovor sa sinom te primjećujući nemuštost u ophodnji sa žgepčetom, zaključio da je riječ o razvedenku koji sina vidi jednom mjesečno. Možda i rjeđe.

Mlada majka sa svojim dvoipogodišnjim čedom sa lijeve strane klupe objašnjava priji kako će voditi dijete u Zagreb jer ništa ne govori. Čak ne zna reći mama ni tata?!? Gospođo draga, pored takve alapače kao što ste vi, teško će progovoriti i do šeste. Jednostavno ne stigne. Ali dobro, to nije dobra lovina…idemo dalje.

Brzi, sveobuhvatni pogled po široj zoni govori mi da današnji dan neće biti naročito plodonosan. Nekoliko matera sa premalom djecom. (Te su opsjednute pričama o grčevima, papicama ovo-ono – to nije to).
Eventualno ona tamo preko puta što čita debelu knjigu. Te su uvijek bile maj kajnd. Ne izgleda mi naročito zamamno ali vot d hel…
Polako ustajem, samouvjereno krećem u njenom smjeru a onda buuum…

Iz smjera parkirališta nailazi eshatološki bljesak u vidu prekrasne mlade žene u svojim ranim 30-im. Neposredno ispred nje – djevojčica od možda godinu dana još uvijek nesigurnog hoda. Vraćam se na klupu u želji a osmotrim ovu modernu Salomu te da uočim nešto što će mi olakšati pristup. Promatram već 10-ak minuta ali dijete (naravno, dijete je medij – samo preko njega mogu djelovati, op.a.) ne pokazuje nikakve sklonosti. Jednostavno, stoji i egzistira, rekao bih… Draga curice, ne mogu toliko čekati. Ustajem i odlučim – poslužit ću se nekom od pripremljenih laži koje su, naravno ipak zasnovane na jednom aspektu istine…

Brzim korakom prilazim gospoji i njezinoj maloj, zastanem iznenađen a upravo taj pogled privuče pažnju moje buduće sugovornice.

- Gopođo draga, ovo je naprosto nevjerojatno. Promatram vas i vašu kćer tamo sa klupe i mogu vam reći da nikada takvu sličnost majke i kćeri nisam vidio. Mala vam frapantno nalikuje. Istinska je krasotica.
-Hahaha hvala vam, zaista…hvala, ali znate, ja nisam maj…..
- Kako se zove mala?
- Klara se zove. Kao što sam rekla, nisam ja Klarina majka, ja sam joj tetka.
Hinjena nevjerica na mom licu laskala je njenom egu. Ali to sam i očekivao.
- Ma čekajte gospođo, što to govorite? Vi joj niste majka nego tetka??? Ma kako to, pa koliko ja znam tetke ne rađaju djecu nego majke?
- Pa nisam je ja rodila hehe…znate…
-Oprostite na nepristojnosti, nismo se ni upoznali, ja sam Gervasius…
-Sanja, drago mi je..imate zaista neobično ime….
-Da, da….ne možete ni zamisliti koliko neobično. Naime, iza toga imena krije se jedna tajnovita priča koju ću vam rado ispricati …primjerice…tamo u kafiću. Slažete se?
- Paaa ne znam baš, moram paziti malu…znate…
- Ma ništa se vi ne brinite za malu, dovest ću ja svoju Princezu pa će se one skupa igrati. Moja vam princeza odlično pravi blato i vjerujem da će i vaša biti oduševljena…
- Paaa…dobro, ako tako mislite..hehe….no, dobro moze…idemo…

Odlazeći sa tetkom na piće u sebi samo pomislio – Bože, Bože mora li biti ovako lako. Gdje je tu izazov?!?
Sjeli smo u kafić, ona je naručila sok, izvadio sam svoju crnu knjižicu i ubilježio podatke.

- A što to pišete? Baš me zanima.
- Roman gospođo, roman pišem…
- Zaista? To je tako uzbudljivo. A o čemu je?
- Paa o krevetu i reckama, parku i banci, djeci i roditeljima…rječju, ništa što bi vas u ovom trenutku zanimalo.
- Nego, kažete vi ste tetka, zar ne.....


- 11:57 - Razjagori se!! (3) - (U)Tiskaj - #

23.09.2004., četvrtak

Mjesto radnje: parnični ured Suda.
Vrijeme radnje: početak radnog vremena.

Plavokosa službenica u kasnim 40-im godinama, ležerno ispija svoju prvu jutarnju kavu uz nezaobilazno pripadajuću cigaretu marke Ronhill light.
8.20 – netko kuca na vrata.
Po zvuku kucanja, službenica nepogrješivo ocjenjuje da je riječ o stranci pa nastavlja ispijati kavu i bludno upijati nikotinski dim.
Tišina 20-ak sekundi a onda opet kucanje.
Uđite, uđite – službenica će, već pomalo nervozna što je se ometa u njezinom svakodnevnom ritualu.
Na vrata ulazi starčić, svojih 60-ak i koju godinu, prestrašeno se osvrćući čime je već počinio prvu grešku – ušao je sa manjkom samopouzdanja i neophodno potrebne "drčnosti".
Službenica šuti, otpija gutljaj kave a onda podiže pogled:
- Što vam treba?
- Oprostite ali meni mi trebala kopija presu…
- Koji broj? – prekida ga, sada već vidno nervozna službenica?
- Molim? – starac će već vidno isprepadan nastupom ove moderne rospije
-Koji broj gosparu, koji broj? Kako ću ja naći to što vam treba ako ne znam broj?
- Mislite na broj presude? – odgovara starčić nastojeći ne reći ništa što bi isprovociralo harnu službenicu…
-Eee. Broj presude, nego čega? Presuda vam treba, zar ne?
- Da, da presuda, dobrohotno će starčić.
- Pa što ne kažete odmah, ne mogu ja gatati što vama treba.
-Paa rekli ste mi neki broj….pa nisam stigao reći što mi tr….
-Dobro, dobro – prekida ga službenica – je li imate taj broj ili nemate? Nemam ja ovdje vremena s vama se raspravljati. Znate li vi koliko još mene stranka čeka danas?
-Oprostite gospođo. Izvolite gospođo, to vam je broj…

Zvoni telefon. Službenica podiže slušalicu i u trenutku mijenja izraz lica.
-E sine, ti si. Kad si se digao? … Tako rano? Pa nisi morao žuriti. Tamo, na špaheru ti je mama ostavila snicele… Ma ne, ne moraš ih ti prigati, već je napravljano samo moraš podgrij…. Dobro, dobro onda naruči pizzzu…ma razumijem..u redu…Aha, dobro sine, dobro. Ajde, čujemo se. Adio, adio…
-Presuda dakle, gosparu? [I]Da vidimo….gleda broj koji joj je dao starčić. [/I]
-Mooolim?? Pa ovo vam je iz 1987. godine???? – uzrujano će – pa zar vi mislite da ću ja sada ići kopati po arhivu za neku presudu? A gdje vam je vaš primjerak?
-Pa znate….izgubio sam ga…Odnosno, nisam izgubio nego se unuka igrala pa ispara….
-Isparala kažete? I sad bih ja zbog vaše unuke trebala ići kopati po arhivu za neku tamo presudu koja ko zna je li uopće tamo?!?
- Paaa, ako možete bio bih vam jako zahvalan.
- Eee moj gosparu, što ja sve moram raditi za ovu plaću…Ajde izađite vanka i dođite za 2 sata?
-Za 2 sata kažete?
-Eeee za 2 sata, jeste li gluhi?
-Dobro, oprostite. Onda se vidimo za dva sata….

Starac izlazi a ulazi renomirani sudac – jedan od autoriteta na polju kaznenog prava.

Marija, dajte mi pogledajte u presudi je li…
- Nema problema gospar sudac, odmah ću – spremno će službenica.
- Što ćete odmah?
- Paaa napraviti to što tražite od mene.
- Pa nisam vam rekao što tražim?
- Oprostite gospar sudac. Ispričavam se.
Dakle, nađite mi presudu Babić protiv Marketa iz 1825 i pogledajte ima li zarez između riječi "odmah" i "nakon čega"
- Odmah gospar sudac, odmah ću ja to. Ne trebate vi silaziti, donijet ću to ja vama gore, u ured.
Trčećim korakom ide u arhivu, vraća se za 20 minuta.
U ured je upravo ušla i mlađa kolegica, malo je zakasnila jer je morala u trgovinu kupiti neke sitnice. 9 je sati i 20 minuta.
- Onda Marija, ima li kakvih problema, jel' me netko tražio?
- Nije nitko – Marija će – ali da vidiš posla jutros. Neki starac došao pa traži kopiju presude, pa ne zna broj, pa još iz 198. i neke…pa telefoni….ma što da ti pričam, ludnica od posla.
- Eh, kao da ne znam – suosjećajno će kolegica – a oni gore (pokaziva prema uredima sudaca) oni svaki mjesec u džep 10.000,00 kuna a ti Mare tegli.
- A jebiga moja Lucija
-E, jebiga, jebiga…ko ti je kriv kad nemaš vakultet. Tja

- 14:00 - Razjagori se!! (8) - (U)Tiskaj - #

20.09.2004., ponedjeljak

Pravne začkoljice u priči "Ivica i Marica"

Naravno da znate priču o Ivici i Marici, uz Crvenkapicu sigurno najpoznatiju i najprepričavaniju bajku. Riječ je o klasičnom, armagedonskom sukobu dobra i zla gdje se isticanjem zla glorificira dobro. A mora li uvijek tako? Mora li dobro doći do izražaja samo u konfrontaciji sa zlom? Može li dobro egzistirati kao "sebedovoljan" element? Očito ne.
U priči o Tri praščića bilo je, očito neophodno, da vuk sruši dvije kuće da bi u trećoj naletio na kotao s vrućom vodom. U Crvenkapici ista biva pojedena da bi spasitelj lovac Luka došao do izražaja u svojoj zaštitničkoj ulozi. Palčić nudi još drastičniji primjer – strašni div greškom pojede svojih sedam kćeri (sic!) a onda, na kraju, još upada i u provaliju?!? Kakve pouke dajemo ovakvim pričama nevinoj dječici ;)
A kako to izgleda sa pravnog aspekta u priči o Ivici i Marici?
Već u samom početku postoje možebitni elementi utuživosti. Naime, roditelji Ivicu i Maricu puštaju da idu brati gljive u šumu iz koje se sami ne znaju vratiti doma? Ne implicira li ova činjenica zanemarivanje od strane roditelja te, samim time i nužnost djelovanja socijalne službe? Hm, možda. Ali krenimo dalje…
Do vještičine kuće Ivicu i Maricu dovodi, navodno mudra, sova. Međutim, sova kao starosjedilac u šumi, zasigurno zna da u spomenutoj kući živi vještica. Pomaganje u izvršenju kaznenog djela? Vrlo vjerojatno…
Vještica, nakon što nahrani dječicu, pokazuje svoje pravo lice. Ivicu strpa u kavez a Maricu prisili da rad u kući. Ovdje je definitivno riječ o protupravnosti ili točnije, pokušaju ubojstva s namjerom. Štoviše, može se reći da je riječ o teškom kaznenom djelu za koji je predviđena kazna dugotrajnog zatvora a sve to proizlazi iz činjenice da je, osim namjere, ovdje uključen i robovski rad – koji je, kao takav, kažnjiv u svim pozitivnim pravnim sustavima. Dakle, ovdje je situacija čista u pogledu protupravnosti.
Situacija u kojoj je Marica vješticu gurnula u vatru može se okarakterizirati kao nužna obrana, mada malo nategnuta…

A onda dolazimo na sporni dio čitave priče.

Naime, nakon što su vješticu gurnuli u vatru, Ivica i Marica ispod kreveta nalaze njezino blago i odnose ga sa sobom, ukrcavaju se na dva labuda i sretni vraćaju se svojim roditeljima. Roditelji, inače sirotanovići koji jedva krpaju kraj s krajem, obradovali su se, ne samo svojoj dječici već i blagu koje će im omogućiti kupnju stana u gradu a samim tim i bijeg sa perferije šume. Neki će reći da je to pravična naknada za pretrpljeni strah. Međutim, imamo li pravo sami određivati cijenu vlastite duševne boli? Nije li to ipak posao suda?
U svakom slučaju, mislim da je nužno revidirati neke od temeljnih istina u ovoj i drugim sličnim pričama…

- 09:47 - Razjagori se!! (9) - (U)Tiskaj - #

15.09.2004., srijeda

Priče za laku noć: Tri gudina

Jednom davno, toliko davno da ni moderna znanost nije točno uspjela locirati vrijeme i mjesto, živješe tri gudina (praščića, op.a.). Njihova majka guda, rukovodeći se sintagmom NOMEN EST OMEN (za koju ona, usput budi rečeno, tada nije znala ali nije ni znala da ne zna) nazvala ih je: MARLJIVKO, BESMISLAV I BEZVEZARIO i time ih obilježila za cijeli život. Tako reći determinirala ih.
Lako je pretpostaviti da je Marljivko bio uzor svojoj mlađoj braći. U prasečoj školi je imao sve petice, bio je pristojan prema starijima i uvijek bi pojeo sve želude (žirove, op.a) koje bi mu majka guda stavila u korito. S druge strane, Besmislav i Bezvezario bili su barabe, vucibatine i mislili su samo na igru. Štono bi rekao naš narod: "Nije beg onaj koji ima nego onaj koji je navik'o"…
Jednog dana odluči najstariji među braćom sagraditi kuću pred nadolazeću zimu. Budući je bio štreber, učinio je sve ono što propisi od njega nalažu. Izvadio je lokacijsku i građevnu dozvolu, naručio projekt od ovlaštenog projektantskog biroa. Čak je i imenovao nadzornog inženjera, jednu ostarjelu sovu, da vrši nadzor nad radovima koje je sam izvodio. Braća su se rugala Marljivku: "Vidi budale, koliku kuću gradi i to još od kamena? Kakvo uzaludno trošenje vremena. Ionako će u njoj samo spavati."
Međutim, Marljivko je upozoravao braću da bi i oni morali napraviti takvu kuću jer dolazi zima a to je doba kad se iz planine spušta opasni vuk. Naravno, ignorirali su ga.
Netom što će zima zakucati na vrata, Besmislav napravi sebi kuću od slame a Bezvezario odluči napraviti kuću od dasaka. Budući da i nije bio baš neki marangun, kuća je izgledala kao instalacija Brace Dimitrijevića. Čisti performans.
Ubrzo je zabijelilo, Besmislav i Bezvezario su se po cijeli dan igrali u snijegu, sve dok jednog dana nisu ugledali vuka kako se sa planine spušta u njihovu mirnu oazu.
Vidjevši da je vrag odnio šalu, Besmislav i Bezvezario, glavom bez obzira pobjegoše svaki u svoju kuću. Međutim, vuk odmoran nakon zimskog oporavka, puhne u Besmislavovu kuću a ova se uruši kao kula od karata. Besmislav trkom pobjegne do brata Bezvezarija sav protrnuo od straha, ali vuk i ovu kuću uspije srušiti s dva mavashi-geri udarca koja je naučio od starog medvjeda Atanasa. Jedini spas Besmislav i Bezverazio vidješe u kući svoga brata Marljivka te kao furije uletješe u njegovu prekrasnu dalmatinsku kuću sa krovom na dvije vode.
Marljivko nije bio osvetoljubive naravi. Nije im govorio: "Eto, vidite, što sam vam ja govorio?" nego je jednostavno bio sretan što su se mlađa braća spasila.
Vuk, dovitljiv kakvim ga majka stvori, odluči ući kroz jedini otvor na kući – dimnjak. Ali avaj, Marljivko mudar poput Ćire Blaževića, predvidio je takav korak pa je u komin brzo stavio lonac u kojem je ubrzo proključala voda.
Dogodilo se upravo ono što je Ćiro…ovaj…Marljivko predvidio. Vuk je upao u lonac i opržene guzice izjurio vanka tražeći vodu u kojoj bi ohladio svoju ispečenu guzicu.
Braća su skakala i roktala od sreće a vuk je, nakon što se malo oporavio, odlučio sići malo niže do ravnice, gdje su bile nastambine kokoši i patki.

Nekoliko je tu zaista ingenioznih pouka. Prva je: "Bolje đaba ležati nego đaba raditi jer uvijek će biti neki brat koji će ti spasiti guzicu. Druga je: "Dok se jednom ne smrkne drugom ne osvane" – (najebale su sada nevine kokoši i patke koje su se, do tada, smatrale zaštićenima)
A i brat Marljivko morao je sada cijelu zimu trpiti svoju hedonistički nastrojenu braću koji su brzo zaboravili na vuka i jopeta nastavili po starom.

A koju pouku vi možete izvući iz ovoga?



- 09:50 - Razjagori se!! (4) - (U)Tiskaj - #

14.09.2004., utorak

Dubrovčani pohrlili u kina

U četvrtak, 09. rujna dogodila se ....situacija. Dubrovčani pohrlili u kino na premijeru srbijanskog filma "Mali svijet", dobitnika nagrade stručnog žirija na Sarajevskom festivalu.
Bilo nas je 7 (ja i još tri para).
Netom prije ovog neočekivanog događaja, Uprava Dubrovačkih kina, razmatrala je ideju da, zbog loše posjećenosti, kino kartu sa 20 poveća na 250 kn. Predmnijevam da se to sada neće dogoditi.
I još nešto. Mislim da je ovo prvi put nakon rata da sam se u kinu zatekao u društvu koje je brojilo više od 5 ljudi a da je bilo više srba nego hrvata (ako pretpostavimo da su ovih 6 gledatelja hrvati).
Bio je tu i Lazar Ristovski i Bogdan Diklić ... i ostali.
Eksces ili naznaka budućeg trenda.
Ostavimo to budućnosti. Glavno je da kino produkcija pokazuje bitan uzlazni trend. Hvala.
- 11:16 - Razjagori se!! (6) - (U)Tiskaj - #

09.09.2004., četvrtak

Kako sam upoznao Nicole Kidman (nastavak priče "Tom Cruise u Gradu)

Činjenica da sam u Gradu vidio Toma Cruisa potakla je stanovito zanimanje za nastavak priče. Nisam imao takvu namjeru. Međutim, isprovociran grubim iskrivljivanjem činjenica na blogu moga prijatelja porta, odlučio sam ipak odati tajnu koja je dugo čučala zapretena i koja me tištila kao onaj kamen kojeg Zagor Te-Nej nije uspio podići a Sila Majk jest. (Međutim, Sila Majk se kasnije preplašio tigra i tako je Zagor pobijedio u ukupnom nadmetanju zbog čega je Sila Majk morao napustiti Darkwood. Mda)

Dakle, poštovana čeljadi, premili, ovo je istinita priča o tome kako sam upoznao Nicole..

Nicole Kidman upoznao sam na snimanju Dogvilla tog bisera u filmografiji istaknutog danca Larsa von Triera. Svima koji su gledali ovaj briljantan film u sjećanju nužno ostaju dvije stvari: fantastična ali i krajnje neobična scenografija te, po mom skromnom sudu, najbolja Nicolina uloga ever. Za obje stvari, kao što predmnijevate, zaslužan sam ja.

Ali, vratimo se, na trenutak, 15-ak godina unatrag kako bi cijela priča bila jasnija.

Porto i ja bili smo u to doba veliki drugari, gladni spoznaja i saznanja, velikim očima smo promatrali divrni, vrli svijet koji nam se otvarao u svoj svojoj punini. Sa današnje distance ne mogu a da ne osjetim stid zbog spoznaje, danas to znam, da je to bilo prijateljstvo iz interesa. Neka vrsta simbioze. Naime, ja sam bio svaštar, površan i nestrpljiv u svemu, naš narod lijepo kaže za takve ljude "ne drži ga mjesto" . Međutim, kako to obično biva s onima koji to ne zaslužuju, voljele su me žene. A porto, porto je već imao manire intelektualca salonskog tipa. Oooo što je taj sve znao. Kako je baš nekako u to doba otkrivao svoju religioznost, satima je mogao pričati o septuaginti, eshatologiji, uvjerljivo komentirati najveće protestantske egzegetičare Karla Rahnera, Bultmana, Kunga… I to ne samo komentirati, nego i postavljati vlastite teze. Međutim, imao je porto i dvije mane. Bio je jako sramežljiv i…. Jebiga, nije znao stati. Svojim pričama (uvjeravam vas, nije samo o teologiji znao pričati, njegov opus bio je znatno širi) mogao je zainteresirati zbilja istinske krasotice, međutim nije znao kad treba stati s intelektualizmom a započeti sa profanim J A to je moj drugar Porto učio od mene ;)

Piu Jorgensen upoznao sam 10. srpnja na dan otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara Kao i stari ljudi koji se sjećaju koliko je mlijeka davala njihova omiljena krava još tamo u djetinjstvu, tako sam i ja pamtio različite bizarnosti iz prošlosti. Bio sam, nekako tužan i osamljen u to doba unatoč činjenici da život u Gradu naprosto propupa. Međutim, moj prijatelj Porto nije bio tu. Bio je kod bake na selu. Naime, Porto je empirijski tip i spreman je čitavo ljeto provesti na selu samo da bi na jesen napisao najbolji sastavak na temu "Kako sam proveo ljeto". Nije bio svjestan da bi i bez tog iskustvenog dijela učinak bio isti.

A Pia, što da vam pričam, Pia je bila klasični nordijski tip – krasotica iz Kopenhagena, visoka, stamena vestalka. Jedna od onih tipova koje su najljepše u svojim ranim 20-im Sa 25 tragovi celulita i strija već ozbiljno nagrizaju njihovu vizuru a sa 35 samo lijepe crta lica podsjećaju na nekadašnju ljepotu.
Pia je bila 5 godina starija od mene. Naravno da sam mislio da s njom nikakve šanse nemam što je dovelo do toga da se ponašam neopterećeno, iskričavo. A upravo takav način urodio je plodom. Barem sam tako tada mislio. Danas znam da ne bi bilo problema ni da sam bio 10-ak godina mlađi ili stariji. Pia je jednostavno odlučila imati me.
Obilazili smo lokalne kafiće i terase, vodili ljubav na plažama a naučio sam je i riječi uspješnice koja se neprestano vrtila na radiju "Željo moja, tugo moja" od Doris Dragović što je izazivalo nesmiljeno oduševljenje moga društva. Bila je naprosto tip kojeg moraš voljeti.
Na odlasku je plakala obećavajući da naša veza nije samo ljetni hir, da ću na jesen doći kod nje u Dansku.
Međutim, ratni vihor nas je razdvojio i dugo se godina nismo čuli. Porto i ja smo, u međuvremenu, gradili svoje karijere. Porto je prije roka završio fakultet, bio je naprosto bravurozan i svi su mu predviđali vrhunsku karijeru.
A ja sam postavljao skele i paralelno se školovao. S vremenom, upornim radom i trudom uspio sam se zaposliti u kazalištu na mjestu scenografa. Bivao sam i ja sve uspješniji i, radeći sa istaknuti režiserima kao što su bili Joško Juvančić, Nenni Delmestre (ah ta Nenni, o tome u drugoj priči) postajao sam sve poznatiji u svojoj branši. Čak i izvan granica mile nam Domaje.

A onda je jednog dana zazvonio telefon.

Jooo? Rekao sam. Naime, tako se javljam na telefon još od vremena kad sam bio s Piom.
A bila je upravo ona – Pia. Bez puno razvlačenja, nakon par kurtoaznih rečenica, upitala me je želim li raditi na novom filmu njenog prijatelja von Triera. Kako da vam opišem sreću koju sam u tom trenutku ćutio? Mora da se tako osjećao komadant Mark kad se nakon iscrpljujuće borbe sa englezima vraćao u Fort Ontario u okrilje svoje notorne Beti…

Premili...ne mogu...savladali su me osjećaji....emocionalni stres....priču ću nastaviti....TO BE CONTINUED...(ili tako nekako)

- 09:52 - Razjagori se!! (7) - (U)Tiskaj - #

08.09.2004., srijeda

Tom Cruise u Gradu

Sigurno ste čuli da je Roman Abramović doplovio u Dubrovnik na svojoj velebnoj turbo-mega-mega injection jahti? Nesumnjivo znate i to da mu se na par dana pridružio i holivudski glumac Tom Cruise?
Čudni su ti bogataši, na raspolaganju im je "svo blago svijeta" al' oni se ipak dosađuju. Pa onda zovu raznorazne zvijezde ne bi li unijeli malo živosti u taj turobni, bogataški život. A zvijezde, te vrhunaravne prostitutke, pristaju osvježiti svoj bankovni račun sa par stotina tisuća dolara pravdajući se pri tom da su oduvijek željeli upoznati BAŠ TOG BOGATAŠA. Učinilo im se da imaju slične sklonosti i interese u životu.
E sad, kad je već takva stvar, zašto Roman ne pozove neku koku a ne muškarca? To je ipak predmet jedne druge, fenomenološke analize ;)

Uglavnom, naš Tomo iskrcao se s jahte i spustio na Stradun bez 20-orice ormarastih tjelohranitelja, očito dobro obaviješten o našoj situaciji.
Meditirao sam na skalinima kad sam ugledao Toma kako prolazi preko place i sjeda u podnožju Gundulićeva spomenika. Sasvim sam, nesputan i neometan od bilo koga. Mogla se primijetiti stanovita nervoza u njegovim pokretima. Čovjek nije navikao biti slobodan. Al' takvi su naši ljudi, onih par domaćih što su ga i primijetili brzo su se počeli osvrtati da ih slučajno netko od poznatih ne bi vidio kako gledaju Toma. Tu bi bilo materijala za zajebanciju barem 10 dana.
Ne voli se naš svijet poznatima klanjati. Uostalom, bili su tu i Žužul i Vice Vukojević i nitko ih nije pozdravljao. Osim dotura Vranu. Njega nismo samo pozdravljali njemu smo i pljeskali dok mu se helikopter spuštao na nogometno igralište a specijalci osiguravali odstupnicu na 200-tinjak kilometra udaljenosti. A tko i ne bi pljeskao kad te prostrijeli onaj pogled mudre sove. Mda…

Tomo se polako opustio i uživio u promatranje golubova. "I gleda Tom golubove. I gleda gdje se golubovi njemu penju…" Čak se lagano i smješkao. (Već vidim kako nekretnine sljedećeg godine rastu na 10.000 eura po metru kvadratnom) Lijepi su ti naši golubovi. Lijepi. Činjenicu da je svaki treći degeneriran a da svakom petom fali prst na nozi ne moramo baš na sva zvona objavljivati. Promatra Tomo i poznati "restoran" sa lijeve strane – "Kamenica". Promatra i stolove i stolice preostale iz Jajca sa 2. zasjedanja AVNOJ-a i sigurno misli kako je to cool. Već razmišlja da sličnog interijeristu angažira sa uređenje svoje okućnice. Jes' moj Tomo, cool je. Cool. Dok ne sjedneš.
Uglavnom, kontemplativno stanje našega Toma potrajalo je 15-ak minuta a onda ga je primijetila grupa turista. A gdje je 10 turista tu je i jedan paparazzo. A gdje je paparazzo tu nije Tomo.
Brzo je promaknuo pokraj mene klimnuvši mi pri tom i lagano se osmijehnuvši. Ipak me se sjećao iz doba kad sam mu bio kaskader u Top Gun-u.

Tomo je nestao kako je i došao a moja srce bilo je ispunjeno činjenicom da me se sjetio.
Naš Tomo – dečko iz susjedstva.

- 09:26 - Razjagori se!! (22) - (U)Tiskaj - #

06.09.2004., ponedjeljak

E da...

Evo, ovako to nekako izgleda iz moje perspektive ;)
- 14:57 - Razjagori se!! (8) - (U)Tiskaj - #

Ljeto nam se vratilo u-ououooo...

Ovako, kao slici, izgledalo je jučer u našim južnim provincijama. Ljeto je počelo ili točnije, ljeto se nastavlja. Krumpirove zlatice lagano se povlače na kontinent. Jenjavaju nesnosne vrućine a more je i dalje toplo. Istinski moreljupci ovo, tzv. "bablje ljeto", smatraju najljepšim dijelom godine. A ja sam, naravno, jedan od spomenutih.
Nema cike djece (osim vlastitog :), nema pomadora i nema "Omere-dođi-da-te-maaajka-naulji".
Ali ima mira i tišine, poneki samozatajni kupač, svaki na 20 m2 sa svojim Murakamijima i Hornbyjima. Ima i kristalno čistog mora (koliko god otrcano zvučala ta, ipak istinita, fraza). I mirisi, oni nepatvoreni mirisi prirode su intenzivniji. I sjeta je jača.

Čitam u nekoj opskurnoj tiskovini da je žvakača guma Britney Spears na aukciji dostigla cijenu od 3 milijuna dolara?!? Nekada sam se ljutio na ovakve novosti. Danas se smiješim, ni površinski me ne diraju. Ako žvakača guma sa otiskom zubi jedne provincijske debiluše toliko "vrijedi", koliko onda vrijedi ovaj mir, ovaj gušt, ovo polurajsko ozračje?!?
Srećom, premili, puno, puuuno manje. U suprotnom... ni ja ne bih bio ovdje. MOje mjesto bilo bi rezervirano za nekog Abramoviča koji upravo krstari po južnim provincijama u "jednoj od 10 svjetski najljepših mega jahti".
Čuvamo ove komadiće raja ali ne sustavnom brigom nego nemarom, slučajnošću. A ja se ne bunim. O ne!
- 09:35 - Razjagori se!! (3) - (U)Tiskaj - #

03.09.2004., petak

Mariola

Vidio sam je. PONOVO SAM JE VIDIO. Riječ je, pogađate naravno, o Marioli Milardović Perić - toj krasotici srednjedalmatinskih provincija. Malo se promijenila od našeg prethodnog viđenja. Možda je poravnala kosu, promijenila frizuru..nešto, nešto... ne znam.
Ali znam da i dalje izgleda odlično. Decentno.
Mariola srećo, ako ovo čitaš, a znam da jednom oćeš. Taština ti nalaže da barem nekad svoje ime upišeš u google-ovu tražilu, znaj da sam ja vatreni obožavatelj tvoga lika i djela.
Da ponovim još jednom onu krilaticu: MARIOLA, MARIOLA - VOLIM TE DO BOLA.

P.S. Molim gospara Vojkyja da mi još jednom ispriča kako ju je gledao ;)
- 13:13 - Razjagori se!! (10) - (U)Tiskaj - #