Jednom davno, toliko davno da ni moderna znanost nije točno uspjela locirati vrijeme i mjesto, živješe tri gudina (praščića, op.a.). Njihova majka guda, rukovodeći se sintagmom NOMEN EST OMEN (za koju ona, usput budi rečeno, tada nije znala ali nije ni znala da ne zna) nazvala ih je: MARLJIVKO, BESMISLAV I BEZVEZARIO i time ih obilježila za cijeli život. Tako reći determinirala ih.
Lako je pretpostaviti da je Marljivko bio uzor svojoj mlađoj braći. U prasečoj školi je imao sve petice, bio je pristojan prema starijima i uvijek bi pojeo sve želude (žirove, op.a) koje bi mu majka guda stavila u korito. S druge strane, Besmislav i Bezvezario bili su barabe, vucibatine i mislili su samo na igru. Štono bi rekao naš narod: "Nije beg onaj koji ima nego onaj koji je navik'o"…
Jednog dana odluči najstariji među braćom sagraditi kuću pred nadolazeću zimu. Budući je bio štreber, učinio je sve ono što propisi od njega nalažu. Izvadio je lokacijsku i građevnu dozvolu, naručio projekt od ovlaštenog projektantskog biroa. Čak je i imenovao nadzornog inženjera, jednu ostarjelu sovu, da vrši nadzor nad radovima koje je sam izvodio. Braća su se rugala Marljivku: "Vidi budale, koliku kuću gradi i to još od kamena? Kakvo uzaludno trošenje vremena. Ionako će u njoj samo spavati."
Međutim, Marljivko je upozoravao braću da bi i oni morali napraviti takvu kuću jer dolazi zima a to je doba kad se iz planine spušta opasni vuk. Naravno, ignorirali su ga.
Netom što će zima zakucati na vrata, Besmislav napravi sebi kuću od slame a Bezvezario odluči napraviti kuću od dasaka. Budući da i nije bio baš neki marangun, kuća je izgledala kao instalacija Brace Dimitrijevića. Čisti performans.
Ubrzo je zabijelilo, Besmislav i Bezvezario su se po cijeli dan igrali u snijegu, sve dok jednog dana nisu ugledali vuka kako se sa planine spušta u njihovu mirnu oazu.
Vidjevši da je vrag odnio šalu, Besmislav i Bezvezario, glavom bez obzira pobjegoše svaki u svoju kuću. Međutim, vuk odmoran nakon zimskog oporavka, puhne u Besmislavovu kuću a ova se uruši kao kula od karata. Besmislav trkom pobjegne do brata Bezvezarija sav protrnuo od straha, ali vuk i ovu kuću uspije srušiti s dva mavashi-geri udarca koja je naučio od starog medvjeda Atanasa. Jedini spas Besmislav i Bezverazio vidješe u kući svoga brata Marljivka te kao furije uletješe u njegovu prekrasnu dalmatinsku kuću sa krovom na dvije vode.
Marljivko nije bio osvetoljubive naravi. Nije im govorio: "Eto, vidite, što sam vam ja govorio?" nego je jednostavno bio sretan što su se mlađa braća spasila.
Vuk, dovitljiv kakvim ga majka stvori, odluči ući kroz jedini otvor na kući – dimnjak. Ali avaj, Marljivko mudar poput Ćire Blaževića, predvidio je takav korak pa je u komin brzo stavio lonac u kojem je ubrzo proključala voda.
Dogodilo se upravo ono što je Ćiro…ovaj…Marljivko predvidio. Vuk je upao u lonac i opržene guzice izjurio vanka tražeći vodu u kojoj bi ohladio svoju ispečenu guzicu.
Braća su skakala i roktala od sreće a vuk je, nakon što se malo oporavio, odlučio sići malo niže do ravnice, gdje su bile nastambine kokoši i patki.
Nekoliko je tu zaista ingenioznih pouka. Prva je: "Bolje đaba ležati nego đaba raditi jer uvijek će biti neki brat koji će ti spasiti guzicu. Druga je: "Dok se jednom ne smrkne drugom ne osvane" – (najebale su sada nevine kokoši i patke koje su se, do tada, smatrale zaštićenima)
A i brat Marljivko morao je sada cijelu zimu trpiti svoju hedonistički nastrojenu braću koji su brzo zaboravili na vuka i jopeta nastavili po starom.
A koju pouku vi možete izvući iz ovoga?
Post je objavljen 15.09.2004. u 09:50 sati.