Milošću Volksbank, naša mala provincija dobila je novouređeni parkić sa taze postavljenim igračkama. Ima tu vitičastih tobogana, tankoćutnih klackalica i stamenih ljuljački a na svakoj igrački kočoperi se logo spomenute Banke. Jer nije to malo stvar, čeljadi draga, darovati 10-ak igračaka. Čak se razmatra da se cijelo to područje imenuje trgom Volksbank.
Uglavnom, naš svijet, pohotan kad su u pitanju bilo kakve novine, pohrlio je u novouređeni park a naravno da je i meni to bio signal za dejstvovanje.
Naime, poznato je kako majke s malom djecom najlakše padaju na očeve sa isto tako malom djecom. A trebalo je ispitati teren.
Kako reče jedared Kundera u odličnoj knjizi "Smiješne ljubavi", prije samog upucavanja, potrebno je snimiti situaciju a ta radnja sastoji se u kratkom kontaktu, upoznavanju i zapisivanju u svoju malu crnu knjižicu. Jer "nikad ne znaš kad će ti zatrebati"…
Moja Princeza prezire igračke, onaj je istinska kćer majke Prirode i kao takva najviše se voli zavaliti u pijesak i stvarati vlastitim rukama svoj mali svijet mašte a sve to meni znatno olakšava posao percipiranja.
I evo što sam snimio:
Odmah do mene sjedi egzemplar kojemu nije mjesto u parku. Muškarac, naime. U prvi trenutak uplašio sam se konkurencije ali onda sam, osluhnuvši na trenutak njegov razgovor sa sinom te primjećujući nemuštost u ophodnji sa žgepčetom, zaključio da je riječ o razvedenku koji sina vidi jednom mjesečno. Možda i rjeđe.
Mlada majka sa svojim dvoipogodišnjim čedom sa lijeve strane klupe objašnjava priji kako će voditi dijete u Zagreb jer ništa ne govori. Čak ne zna reći mama ni tata?!? Gospođo draga, pored takve alapače kao što ste vi, teško će progovoriti i do šeste. Jednostavno ne stigne. Ali dobro, to nije dobra lovina…idemo dalje.
Brzi, sveobuhvatni pogled po široj zoni govori mi da današnji dan neće biti naročito plodonosan. Nekoliko matera sa premalom djecom. (Te su opsjednute pričama o grčevima, papicama ovo-ono – to nije to).
Eventualno ona tamo preko puta što čita debelu knjigu. Te su uvijek bile maj kajnd. Ne izgleda mi naročito zamamno ali vot d hel…
Polako ustajem, samouvjereno krećem u njenom smjeru a onda buuum…
Iz smjera parkirališta nailazi eshatološki bljesak u vidu prekrasne mlade žene u svojim ranim 30-im. Neposredno ispred nje – djevojčica od možda godinu dana još uvijek nesigurnog hoda. Vraćam se na klupu u želji a osmotrim ovu modernu Salomu te da uočim nešto što će mi olakšati pristup. Promatram već 10-ak minuta ali dijete (naravno, dijete je medij – samo preko njega mogu djelovati, op.a.) ne pokazuje nikakve sklonosti. Jednostavno, stoji i egzistira, rekao bih… Draga curice, ne mogu toliko čekati. Ustajem i odlučim – poslužit ću se nekom od pripremljenih laži koje su, naravno ipak zasnovane na jednom aspektu istine…
Brzim korakom prilazim gospoji i njezinoj maloj, zastanem iznenađen a upravo taj pogled privuče pažnju moje buduće sugovornice.
- Gopođo draga, ovo je naprosto nevjerojatno. Promatram vas i vašu kćer tamo sa klupe i mogu vam reći da nikada takvu sličnost majke i kćeri nisam vidio. Mala vam frapantno nalikuje. Istinska je krasotica.
-Hahaha hvala vam, zaista…hvala, ali znate, ja nisam maj…..
- Kako se zove mala?
- Klara se zove. Kao što sam rekla, nisam ja Klarina majka, ja sam joj tetka.
Hinjena nevjerica na mom licu laskala je njenom egu. Ali to sam i očekivao.
- Ma čekajte gospođo, što to govorite? Vi joj niste majka nego tetka??? Ma kako to, pa koliko ja znam tetke ne rađaju djecu nego majke?
- Pa nisam je ja rodila hehe…znate…
-Oprostite na nepristojnosti, nismo se ni upoznali, ja sam Gervasius…
-Sanja, drago mi je..imate zaista neobično ime….
-Da, da….ne možete ni zamisliti koliko neobično. Naime, iza toga imena krije se jedna tajnovita priča koju ću vam rado ispricati …primjerice…tamo u kafiću. Slažete se?
- Paaa ne znam baš, moram paziti malu…znate…
- Ma ništa se vi ne brinite za malu, dovest ću ja svoju Princezu pa će se one skupa igrati. Moja vam princeza odlično pravi blato i vjerujem da će i vaša biti oduševljena…
- Paaa…dobro, ako tako mislite..hehe….no, dobro moze…idemo…
Odlazeći sa tetkom na piće u sebi samo pomislio – Bože, Bože mora li biti ovako lako. Gdje je tu izazov?!?
Sjeli smo u kafić, ona je naručila sok, izvadio sam svoju crnu knjižicu i ubilježio podatke.
- A što to pišete? Baš me zanima.
- Roman gospođo, roman pišem…
- Zaista? To je tako uzbudljivo. A o čemu je?
- Paa o krevetu i reckama, parku i banci, djeci i roditeljima…rječju, ništa što bi vas u ovom trenutku zanimalo.
- Nego, kažete vi ste tetka, zar ne.....
Post je objavljen 24.09.2004. u 11:57 sati.