Činjenica da sam u Gradu vidio Toma Cruisa potakla je stanovito zanimanje za nastavak priče. Nisam imao takvu namjeru. Međutim, isprovociran grubim iskrivljivanjem činjenica na blogu moga prijatelja porta, odlučio sam ipak odati tajnu koja je dugo čučala zapretena i koja me tištila kao onaj kamen kojeg Zagor Te-Nej nije uspio podići a Sila Majk jest. (Međutim, Sila Majk se kasnije preplašio tigra i tako je Zagor pobijedio u ukupnom nadmetanju zbog čega je Sila Majk morao napustiti Darkwood. Mda)
Dakle, poštovana čeljadi, premili, ovo je istinita priča o tome kako sam upoznao Nicole..
Nicole Kidman upoznao sam na snimanju Dogvilla tog bisera u filmografiji istaknutog danca Larsa von Triera. Svima koji su gledali ovaj briljantan film u sjećanju nužno ostaju dvije stvari: fantastična ali i krajnje neobična scenografija te, po mom skromnom sudu, najbolja Nicolina uloga ever. Za obje stvari, kao što predmnijevate, zaslužan sam ja.
Ali, vratimo se, na trenutak, 15-ak godina unatrag kako bi cijela priča bila jasnija.
Porto i ja bili smo u to doba veliki drugari, gladni spoznaja i saznanja, velikim očima smo promatrali divrni, vrli svijet koji nam se otvarao u svoj svojoj punini. Sa današnje distance ne mogu a da ne osjetim stid zbog spoznaje, danas to znam, da je to bilo prijateljstvo iz interesa. Neka vrsta simbioze. Naime, ja sam bio svaštar, površan i nestrpljiv u svemu, naš narod lijepo kaže za takve ljude "ne drži ga mjesto" . Međutim, kako to obično biva s onima koji to ne zaslužuju, voljele su me žene. A porto, porto je već imao manire intelektualca salonskog tipa. Oooo što je taj sve znao. Kako je baš nekako u to doba otkrivao svoju religioznost, satima je mogao pričati o septuaginti, eshatologiji, uvjerljivo komentirati najveće protestantske egzegetičare Karla Rahnera, Bultmana, Kunga… I to ne samo komentirati, nego i postavljati vlastite teze. Međutim, imao je porto i dvije mane. Bio je jako sramežljiv i…. Jebiga, nije znao stati. Svojim pričama (uvjeravam vas, nije samo o teologiji znao pričati, njegov opus bio je znatno širi) mogao je zainteresirati zbilja istinske krasotice, međutim nije znao kad treba stati s intelektualizmom a započeti sa profanim J A to je moj drugar Porto učio od mene ;)
Piu Jorgensen upoznao sam 10. srpnja na dan otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara Kao i stari ljudi koji se sjećaju koliko je mlijeka davala njihova omiljena krava još tamo u djetinjstvu, tako sam i ja pamtio različite bizarnosti iz prošlosti. Bio sam, nekako tužan i osamljen u to doba unatoč činjenici da život u Gradu naprosto propupa. Međutim, moj prijatelj Porto nije bio tu. Bio je kod bake na selu. Naime, Porto je empirijski tip i spreman je čitavo ljeto provesti na selu samo da bi na jesen napisao najbolji sastavak na temu "Kako sam proveo ljeto". Nije bio svjestan da bi i bez tog iskustvenog dijela učinak bio isti.
A Pia, što da vam pričam, Pia je bila klasični nordijski tip – krasotica iz Kopenhagena, visoka, stamena vestalka. Jedna od onih tipova koje su najljepše u svojim ranim 20-im Sa 25 tragovi celulita i strija već ozbiljno nagrizaju njihovu vizuru a sa 35 samo lijepe crta lica podsjećaju na nekadašnju ljepotu.
Pia je bila 5 godina starija od mene. Naravno da sam mislio da s njom nikakve šanse nemam što je dovelo do toga da se ponašam neopterećeno, iskričavo. A upravo takav način urodio je plodom. Barem sam tako tada mislio. Danas znam da ne bi bilo problema ni da sam bio 10-ak godina mlađi ili stariji. Pia je jednostavno odlučila imati me.
Obilazili smo lokalne kafiće i terase, vodili ljubav na plažama a naučio sam je i riječi uspješnice koja se neprestano vrtila na radiju "Željo moja, tugo moja" od Doris Dragović što je izazivalo nesmiljeno oduševljenje moga društva. Bila je naprosto tip kojeg moraš voljeti.
Na odlasku je plakala obećavajući da naša veza nije samo ljetni hir, da ću na jesen doći kod nje u Dansku.
Međutim, ratni vihor nas je razdvojio i dugo se godina nismo čuli. Porto i ja smo, u međuvremenu, gradili svoje karijere. Porto je prije roka završio fakultet, bio je naprosto bravurozan i svi su mu predviđali vrhunsku karijeru.
A ja sam postavljao skele i paralelno se školovao. S vremenom, upornim radom i trudom uspio sam se zaposliti u kazalištu na mjestu scenografa. Bivao sam i ja sve uspješniji i, radeći sa istaknuti režiserima kao što su bili Joško Juvančić, Nenni Delmestre (ah ta Nenni, o tome u drugoj priči) postajao sam sve poznatiji u svojoj branši. Čak i izvan granica mile nam Domaje.
A onda je jednog dana zazvonio telefon.
Jooo? Rekao sam. Naime, tako se javljam na telefon još od vremena kad sam bio s Piom.
A bila je upravo ona – Pia. Bez puno razvlačenja, nakon par kurtoaznih rečenica, upitala me je želim li raditi na novom filmu njenog prijatelja von Triera. Kako da vam opišem sreću koju sam u tom trenutku ćutio? Mora da se tako osjećao komadant Mark kad se nakon iscrpljujuće borbe sa englezima vraćao u Fort Ontario u okrilje svoje notorne Beti…
Premili...ne mogu...savladali su me osjećaji....emocionalni stres....priču ću nastaviti....TO BE CONTINUED...(ili tako nekako)
Post je objavljen 09.09.2004. u 09:52 sati.