Kaciga glavu čuva
|
Enes je imao 13 ili 14 godina kada mu se povećala glava. Dogodilo se to preko noći, iznenada. Ujutro, skupivši se na uobičajenom mjestu gdje smo igrali karte, svi smo primijetili nešto neobično u njegovoj vizuri ali, u prvom trenutku, nismo shvatili o čemu je riječ. Enes je, naravno znao da se nešto dogodilo ali je problem ignorirao tvrdeći da mu je glava malo natekla jer ga je otac, noć prije, istukao. Mislio je da će zanemarivanjem problema, isti nepovratno nestati. Iskreno govoreći, jebalo nam se za njegov problem. Ono što nas je brinulo jest činjenica da bi sada Enes, poznati luzer kad su trešeta i briškula u pitanju, mogao postati dobar igrač. Naivno smo mislili da se s obimom glave povećava i obim mozga. Srećom, to se nije dogodilo. Enes je igrao i dalje loše do bola, ako ne i lošije al' to smo pripisivali njegovom zabrinutošću za estetiku svoje bundeve. Prolazile su godine ali Enesova glava nije se smanjivala. Ni iznenada a bogme ni postepeno. Bio je to osnovni razlog Enesova povlačenja iz naše ekipe i općenito, iz javnosti. Naprosto se zabio u kući i do iznemoglosti vježbao na svom sintesajzeru. Nedostatak talenta nadoknađivao je svakodnevnim, višesatnim vježbama. Kako je vrijeme odmicalo, Enesa sam viđao sve manje i gotovo ga potpuno izgubio iz vida. Ugledao bih ga, tu i tamo, na ljetnim terasama gdje je sa lokalnim bendom svirao uspješnice za turiste. Bio je dobar sve dok se svirao standardni, nezahtjevni repertoar. Međutim, ako bi se svirači, isfrustrirani dosadnim ponavljanjem, odlučili za malo improvizacija, Enes je redovno griješio. Bio je čovjek reda i pravila i nikako se nije mogao uklopiti u nešto što je iskakalo iz uobičajenog šablona. Najgore je bilo to što bi svi, čak i oni muzici potpuno nevični, primjetili njegove greške jer mu se glava, u tim po njega mučnim trenucima, još malo povećavala, pulsirala i dodatno zacrvenjela. Egzaltirani muzičari trpili su te njegove ispade jer je Enes uvijek bio prvi kad je trebalo nositi instrumente, razglas ili napraviti sve ono što je drugima bilo teško. Redovno im je motao jointe, išao po piće a nije zanemariva ni činjenica da je bio plaćen manje od ostalih za što nije bilo realne osnove. Velika promjena nastupila je negdje u njegovim ranim 20-im kada se već lagano oslobodio stege okrutnog oca i počeo trošiti, teško zarađene pare bez ičijeg utjecaja. Tada je kupio vespu. Mene tada već nije bilo u Gradu ali pričali su mi da je Enes naprosto procvjetao i da ne skida kacigu sa glave. Čak je svirao sa njom što je bendu davalo poseban, lucidni štih (Nošenje kacige je bila novotarija u našim južnim provincijama, nametnuta navodno nekim zakonom, al' nikada nije pustila dublje korijenje, op.a.). Uporno sam pitao prijatelje zašto je tomu tako ali svi su se samo smješkali govoreći: "Vidjet ćeš kad dođeš". I zaista sam vidio. Pješačeći jednog dana do plaže, mahinalno sam uzvratio pozdrav nekom tipu koji je projurio pokraj mene, s kacigom na glavi. A onda sam shvatio da je to bio Enes. Za divno čudo, s kacigom na glavi, njegova glava izgledala je nekako…kako bih to rekao…paaa..skroz čovjekoliko. Na letimičan pogled, nije ni izlazila puno izvan zadanih, anatomskih gabarita. Nasmiješio sam se, sretan što je moj nekadašnji drug, loš trestaš i briškulaš ali dobar čovjek, našao sebe u ovom okrutnom svijetu licemjera koji ne trpi različitost. |
