Hedonizam uzvraća udarac
Poštovana čeljadi, počinje godišnji odmor - čisti hedonizam. Do sljedećeg čitanja, budite mi lijepi i veseli. Ili, što bi rekli stari austrougari: Orevuar vam ga, čeljadi |
09.07.2004., petak
Hedonizam uzvraća udarac
Zečić ili ontološki pristup problemu
Prije 4-5 mjeseci, pokušavao sam moju 20-mjesečnu Princezu – maj prešs, zainteresirati za crtanje ne bi li joj time potakao razvoj kreativnosti. Iako će Princeza biti mažoretkinja ili manekenka, mislim da joj slikanje ne može škoditi pa makar samo za pituravanje zidova. Međutim, tada nije pokazivala apsolutno nikakav interes. Nisam odustajao. Nedavno sam kupio onu tablu na koju se može pisati i odmah brisati niti ne sluteći dalekosežne posljedice toga čina. Kao na neki fantomski "klik", Princeza je postala pasionirani ljubitelj crteža. Problem je nastao kad se ispostavilo da ona nema želju sama stvarati vlastite kreacije nego to traži od mene. Od nikog drugog, samo od mene. Možete li zamisliti kako je to kad morate nacrtati loptu 235.213 puta? I to prvo "manju" (malu) pa onda odmah iza toga "denu" (veliku). Tu i tamo uleti i baba, "tona" (tobogan), "stetoskop" (stetoskop) i "vizažistkinja" (vizažistkinja). Međutim, ni to nije toliko teško u usporedbi sa dilemom pred kojom zastanem kad mi kaže da nacrtam "MACA ATI BOBO" (Maca vrati bombon)?!? Naime, neka fantomska mačka, navodno je Princezi nekada ukrala bombon. I to samo "eda" (jedan). Kako se zapravo crta da je "maca ukrala bombon"? U početku sam crtao škrabotine, tek prelazio olovkom po ploči ali s vremenom inzistirala je barem na maci ili obrisima iste te krugu ispunjenom hetch-om koji je imitirao bombon. Tješim se da će puno vremena proći dok ne zatraži da nacrtam ovo "vrati". Ja, naime, nikada nisam znao nacrtati zmijskog cara iznutra. Umoran od napornog dana, sinoć sam po 200-ti put crtao loptu istovremeno se igrajući sa daljinskim upravljačem. Ne razmišljajući, okrenuo sam HTV plus a tamo ON. Zečić. Bože, kakva greška. Kao gepard kada nanjuši plijen Princeza je skočila manirom gazele i počela plesati. A zaista sam se trudio muzički je obrazovati u pravom smjeru. Još dok je bila nasciturus puštao sam joj najfiniji jazz, fado, Omaru Portundo, Madredeus, Pink Floyd, stari rock. Ali avaj, nema tok rocka koji joj može pokrenuti udove kao Magazin i ini. Aj' dobro, Edo Maajka je isto u điru. Uglavnom, problem s plesom je taj što Princeza ne voli plesati sama. Ona posebno voli tzv. stiskavac koji implicira da je neophodno uzeti tih 14 kila tereta u ruke i vrtjeti se po sobi. Znate li vi kako je nekome tko ne voli plesati – plesati sa 14 kila tereta? I to na Zečića? "Imaaaa li naaaade za naaaas?. Diskretno sam pokušao promijeniti kanal na MTV – tamo su svirali Linkin Park, ali "posljednji vrisak iz savane" me prisilio na početne pozicije. Ovaj put bila je to "Nitko nema dva života". Konsterniran i malaksao, kao neku indijsku mantru počeo sam slušati onu solažu iz spomenute uspješnice. Znate ono "ta-ta-ta-ta-taaaa-ta-ta-ta, ta-ta-ta-ta-taaaaa" i iznenada je nadošlo. Nadošlo kao plima, rekao bi pjesnik. U toj virtuoznosti na gitari prepoznah utjecaje Jimmy Page-a, legendarnog gitariste Zeppelina. Na trenutak, kažem na trenutak, učinilo mi se da sam čuo i wah-wah pedalu, Hendrixov zaštitni znak al' u to se ne bih mogao kladiti. I sve je odmah bilo drugačije. Ni teret više nije bio teret a ples je postao čisti užitak. .-) Stoga, draga čeljadi, razmislite i drugi i treći put kada olako ocrnjujete ljude, stvari i događaje. |
08.07.2004., četvrtak
Azarbejđanac
|
Primjetio sam ga na retrovizoru mog Citroen Saxa turbo mega-mega iber špricen 1.1. Uporno je "ablendavao". Noga je instiktivno poletjela sa papučice gasa. Prvo što sam pomislio je da me upozorava na policijsku patrolu. Princeza je bila vezana u svojoj turbo anatomskoj 2-položajnoj GX auto sjedalici, ja sam bio uredno obrijan a na mjestu suvozača nije bilo nikoga. Al' onda mi je sinulo da ne može znati za patrolu ako vozi iza mene. Ipak, zaustavio sam bolid, možda čo'ek ima neku dobronamjernu opasku, otvorio vrata i upitao ga: A s koliko luxa svijetli tvoj far? Sa smiješkom na licu izrekao je nešto. Neke riječi. Al' nisam ga čuo jer mi je na turbo zgodnom Roadstarovom kazetofonu svirala "Wish you were here" – uspješnica sa najnovijeg Floydovog CD-a "Dark side of the moon" . Rekao sam kazetofonu da zašuti i Roger Waters je u momentu prestao pjevati al' je Gilmour i dalje pimplao solažu na gitari. 'Nako..sofiticiranu. To su ti kazetofoni iz Neuma sa greškom koji imaju ugrađen taj neki čip…to neko GPS kinder jaje kao oni talijanci što tragaju za polupraznim plažama. Nije se na to lako naviknuti, kažem vam. Izvolite gosparu, mogu li vam pomoći ?– započeo sam na turbo iber-iber diplomatskom dubrovačkom sa smiješkom na licu i prijezirom u hipofizi. Akle mu fete bezum ti mater – odgovorio je na čistom azarbejđanskom na moje opće iznenađenje. Mislim da prijevod neće biti potreban, samo opaska da mi je mater stavio u neprihvatljiv kontekst. Strah, lako izmjerljiv strah na njegovom licu kada sam mu na književnom azarbejđanskom odgovorio: Akle mu fete turbo turbo miškulele bisumah mater mater tvice i više. Naime, ja sam, još tamo u srednjoj školi poznavao curu čija je prijateljica radila za rodicu od žene veleposlanika Azarbejđana – te krasne i prijateljske nam države – pa sam naučio i nešto od tog turbo stereo kompliciranog jezika. I'm sorry…I didn't mean …. – rekao je sada već konsterniran i ozlojađen činjenicom da govorim njegov jezik. Što je strani okupatoru, a? Što je sad, a? Stislo ti se, a? Došao si mi ovdje uvoziti terorizam i propagirati one marame za glavu, a? O'š da ti dovedem placebo, a? O's? Ma krvi ću ti se napiti okupatorski gade dabili gade. – rekao sam u dahu dok je sunce uporno pržilo asfalt a cvijetovi oleandra izgarali u magnovenju. Vidio je da je vrag odnio šalu, okrenuo motor i brzinom warp 4 nestao sa poprišta. Pokazao sam mu. Neće on mene jebati, azarbejđanac jedan. A inače, ono što sam htio reći, po gradu je sve više nekih čudnih likova koji pričaju sami sa sobom. Također nekakvih spodobina što ranom zorom …khm…zamislite, trče. Trče?!? Vokmen na glavi, trik majica i pokreti rahitičnih brzohodača. Puno je i žena u dominđosima sa onim …Tango gaćicama ili kako li se ne zovu sve te novotarije modernog doba. Počela je sezona – prekosutra je otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara. J |
07.07.2004., srijeda
Svemirci napadaju - ispravak netočnog navoda (rikaverd veržn)
Molim cijenjeno čitateljstvo kao i slučajne namjernike na ovom blogu da uvaže moju ispravku netočnog navoda glede jučerašnjeg uratka radnog naziva "Svemirci napadaju". Naime što? Prava istina je da do rajske plaže ne vodi 270 jebenih, neviđeno strmih i opasno uskih stepenica nego 262 …gore spomenutih stepenica. Greška u izračunu nastala je na sljedeći način: Ja spomenutu dionicu prođem uz 10 stanki – svako 25 stepenica. Na svakom drugom odmorištu uzmem i malo kisika iz boca za ronjenje od kojih se ne odvajam. Budući da posljednja dionica nije imala puni broj od 25 stepenica (nego 12, op.a.) ja sam je jednostavno zanemario. Pri tom ne treba zanemariti umor koji me obuzeo zbog napornog forumašenja na poslu. Uzgred spominjem i to da sam na 8 odmorištu pogledao u smjeru plaže ne učeći na iskustvu Lotove žene i ugledao Suzanu koja sa ove visine izgleda skroz pristojno. Gotovo čovjekoliko. Ili, rječju, gotovo kao i svi drugi kupači. Zaista neke stvari znaju biti relativne kad ih se postavi u različiti kontekst. Međutim, cijenjena moja čeljadi i slučajni namjernici, vi i ja dobro znam da to i nije baš….tako. .) |
06.07.2004., utorak
Svemirci napadaju!!!
270 stepenica. 270 jebenih, neviđeno strmih i opasno uskih stepenica nije prepreka beskrajnoj hordi hodočasnika mora da se spuste na moju omiljenu plažu, moj posljednji mirni kutak. Svijet je popizdio. Što'no rekao Ibrica Jusić: "Svijet je postao globalo sijelo". Dernek, takoreći. Nekad je u Gradu bilo znatno više turista ali opet, neko osamljeno mjesto nije bilo teško naći. Danas se sve promijenilo. Ako i postoji neko takvo mjesto, onda su ga sigurno otkrili tranzicijski gosti ili Talijani. E da, ovi potonji imaju nepogrešiv njuh za detektiranje takvih mikrolokacija. A za sve su krivi japanci, ti prokleti, prokleti japanci. Izumili su neku spravicu k'o kinder jaje. Samo unutra natipkaš "prazna plaža" ili nešto slično tome i hop – kinder jaje pokaže sliku i koordinate tog mjesta. I ne samo to. Dijabolična spravica pokazuje i temperaturu mora, broj ježeva, veličinu žala...ma rječju- sve. Mi ne primjećujemo ni kuće izgrađene na najfrekventnijim zonama ali japaaanci… Ali dobro, kad sam već tu, provučem se sa svojom Princezom – maj prešs između hordi zla i pronađem svojih 27 cm2. Promptno raspakiram sve svoje stvari, sve ono što je Princezi neophodno za zabavu (dakle, svih 27 kila tereta) zapalim svoju prvu cigaretu i osmotrim malo čeljad oko sebe. Naravno da jedna nevolja nikad ne dolazi u paru. A par prve nevolje nalazi se s desne strane i odaziva se na ime Suzana, moja nekadašnja školska kolegica. Kada je u 3. srednje razrednica predlagala uzorne učenike koji bi trebali postati članovi Partije, Suzana je jedina koja se sama prijavila. Nakon općeg negodovanja, priprijetila je ćaćom – predsjednikom Socijalističkog saveza radnog naroda (vi mlađi teško ćete moći shvatiti važnost i svrhovitost ove kozmogenske institucije). Možda bi bolje bilo da smo joj popustili jer bi, u tom slučaju, vjerojatno i socijalizam propao barem 2-3 godine ranije. Kasnije je Suzana završila neke skupe i visoke škole na omraženom zapadu, lutala je kao bijesna kuja po Gradu u potrazi za izgubljenim smislom. Javila bi se ako bi baš morala što mi je, treba li to naglašavati, i odgovaralo. Pozdravi su postali sve učestaliji kad je uz svoje skute počela vodati neko žgepče. Začudo, lijepo dijete. Ponosna mater nije mogla proći pored mene a da sa nekom suptilnom nježnošću i mene ne upita: "A kad ćeš ti, Herostrate?". Bože, Bože kako sam je bezrazložno mrzio. Danas Suzana ima dva žgepčeta i više ne dosađuje. Očito, uloga majke dokusurila ju je i od nje stvorila 35-godišnju olupinu. S lijeve strane pogled je nešto ljepši. Ali niti malo ugodniji. Zagrepčanka – raspuštenica koja već godina ljetuje u Gradu, već godinama dolazi na istu plažu i godinama ima isto dijete koje, istina, raste, al' još uvijek pokazuje onu istu bezobzirnost prema okolini. Gospoja zagrebčanka je namjenska "plažiteljica". Ona se, upornošću Sizifa, prepušta zrakama sunca, pogleda ispod metaliziranih naočala uperenog u daljinu. Zapravo, ne znam jel' u daljinu ali tako izgleda. Vjerojatno je i Roden imao neku svoju "zagrebčanku" kad je radio svoje najvažnije djelo. Gospoja se ne kupa, ona se svako 2 sata smoči i vraća u svoju početnu zen-poziciju. Jedine riječi koje izgovara upućene su njenom podmlatku ali i tada nekako kad da zadovoljava formu. Predmijevam da je gospoja zagrebčanka u svom redovnom životu daktilografkinja. Ili varioc. Ova njena zemaljska inkarnacija je, vjerujem, posljednja. Ne može ona više napredovati. Uglavnom, malo sam se kupao, malo kontemplirao skidajući pri tom, gotovo vidljivi stres nataložen zbog iznimnih napora na poslu gdje imam velike obveze prema Forumu, Blogu, ICQ-u, chatu i inim boljeticama modernog doba. Al' posljednja misao, na put za dom bila mi je: Ma nabavit ću i ja to kinder jaje … da vas jebem, jebeni japanci. |
02.07.2004., petak
"Zeko je rek'o"
Zvoni telefon. Kad smo se mi ono vjenčali? Početkom svibnja. Uh, čuj svibanj? Pa jesmo li u lipnju bili u Rimu a vjenčanje je bilo neposredno prije toga?!? A da, lipanj je definitivno. Ali kad? Kaaad? Koji datum? A što će ti to? Malo si ipak zakasnila sa poklonom, ne misliš li? Ajde, ne seri. Trebam hitno promijeniti radnu knjižicu a što ću reći matičarki kad me pita kad sam se vjenčala, a? Pa reci da si se vjenčala u lipnju??? Ajde, ajde pokušaj se sjetiti. Pa što ja znam, al' mogu pitati na Forumu?!? Placebo bi mogla znati? Koja placebo?!? Ma što ti pričaš? Evo sam se sjetio da je tada bilo Svjetsko prvenstvo u Japanu. 8. lipnja smo pobijedili Italiju 2:1 a 14 lipnja je Italija igrala sa Meksikom, sjećaš se, bili smo tada na Terminiju. Upravo smo objedovali, gore na onoj galeriji, kad se prolomio strašni huk kad su talijani izjednačili… I? Kad je onda bio taj datum? Pa kažem ti, 14. lipnja smo igrali sa Ekvadorom dok su Talijani igrali sa… Ma ne to, kretenu, nego datum vjenčanja? Čijeg vjenčanja? Pa dobro jel' ti mene slušaš idiote, ili samo pimplaš po tom internetu? Ne vrijeđaj mi Internet, jesi čula? Tebi je Internet važniji od mene? Muk… Pitala sam te nešto? Pa ne mogu se sjetiti, jebiga, ne mogu se sjetiti tok datuma. Ma ne to, nego za Internet? Koji sad jebeni Internet? Jel ti to sad još i psuješ, a…još i PSUJEŠ? Ma ne, draga, znaš mene… nekad se malo ..'nako osebujno izrazim al' to je samo da podcrtam ono što sam htio…. TU-TUUUU …TU-TUUUU Znaš što..pička ti mile materine da ti pička mile materine. Nećeš ti mene zajebavati. E nećeš ja ti kažem. ZEKO JE REK'O!!!! A zaboravljate li vi datume kao ovaj moj...khm..jel'te..prijatelj? :-) |
01.07.2004., četvrtak
In memoriam
Umro je Zak, bejbisiteričin omiljeni kučak. Nije bio plamenita roda, bio je obični avlijaner. Nije bio dresiran, čak niti naročito razigran ali ipak, bio je omiljen. Imao je pozu mudraca, svima se sklanjao s puta ne želeći se nametati bilo kojom svojom gestom. Za svakoga je imao lijepu riječ tj. lavež. Poživio je dugo mada nitko sa sigurnošću nije mogao odrediti njegove godine. Pronađen je na putu, još tamo ratne 91. obnevidio od straha i gladi. Vjerojatno je, upravo iz zahvalnosti, bio tako uviđavan i tolerantan kučak. Kada je, prije 5 godina umrla njegova družbenica Nina, Zak je na očigled svih počeo kopniti. Usporeni pokreti, usporeni hod, gotovo potpuna gluhoća… Ostat će zapamćen po samo jedan ekscesu kada je ugrizao lokalnog političara desne provenijencije. Zbog toga je i dobio nadimak "kučak komunista". Život zaista piše romane što je evidentno i iz njegovog "slučaja". Kada su svi očekivali neminovni kraj zbog sve lošijeg psihofizičkog stanja, Zak je završio pod kotačima susjedovog Passata. Nije se mučio. Pokopan je uz Ninu, ispod starog duba kao neki posmrtni čuvar ognjišta. Ostat će zapamćeno da je barem jednoj ženi olakšao ratne dane u okruženju. Neka ti je laka zemlja koju si obilato gnojio …. Dragi naš Zače!!! |
