In memoriam
Umro je Zak, bejbisiteričin omiljeni kučak. Nije bio plamenita roda, bio je obični avlijaner. Nije bio dresiran, čak niti naročito razigran ali ipak, bio je omiljen. Imao je pozu mudraca, svima se sklanjao s puta ne želeći se nametati bilo kojom svojom gestom. Za svakoga je imao lijepu riječ tj. lavež. Poživio je dugo mada nitko sa sigurnošću nije mogao odrediti njegove godine. Pronađen je na putu, još tamo ratne 91. obnevidio od straha i gladi. Vjerojatno je, upravo iz zahvalnosti, bio tako uviđavan i tolerantan kučak. Kada je, prije 5 godina umrla njegova družbenica Nina, Zak je na očigled svih počeo kopniti. Usporeni pokreti, usporeni hod, gotovo potpuna gluhoća… Ostat će zapamćen po samo jedan ekscesu kada je ugrizao lokalnog političara desne provenijencije. Zbog toga je i dobio nadimak "kučak komunista". Život zaista piše romane što je evidentno i iz njegovog "slučaja". Kada su svi očekivali neminovni kraj zbog sve lošijeg psihofizičkog stanja, Zak je završio pod kotačima susjedovog Passata. Nije se mučio. Pokopan je uz Ninu, ispod starog duba kao neki posmrtni čuvar ognjišta. Ostat će zapamćeno da je barem jednoj ženi olakšao ratne dane u okruženju. Neka ti je laka zemlja koju si obilato gnojio …. Dragi naš Zače!!! |
