30.06.2004., srijeda

"Pametni" semafor


Kao Bjelovar i moj mali gradić, centar južnih provincija, ima 4 semafora. Ili točnije, 4 raskrižja sa pripadajućim napravama. Oku najmiliji a i meni osobno najdraži smješten je u neposrednoj blizini Doma zdravlja. To je jedna krasna mikrolokacija urađena u najboljoj maniri popartističkog minimalizma. Zemlja u otoku koji dijeli dva pravca uredno je iskopana i posađeno sigurno jedno 5-6 maćuhica. I to različitih boja. Ima čak i jedan stari oleandar koji vjerojatno pamti i bolja vremena. Vremena kad je još pod njim ljubovala krasotica Cvijeta Zuzorić i ine krasotice ovog drevnog grada. Vi iz Zabrega, vjerojatno ste primijetili ono zelenilo oko Mimare. Međutim, ovo definitivno ne izgleda tako jer svi mi u Gradu pazimo da se novac poreznih obveznika pažljivo troši. Rekli bi stari austrougari – "malo ali s ukusom". S desne strane otoka nalazi se i park koji atribute parka zaslužuje zbog samog imena – park. A ima i zelene klupe, pijančine i sve ono što karakterizira parkovnu arhitekturu.Ah, da...zaboravih i tranzicijske turiste koji tu spavaju snom pravednika.
Naravno da su naši semafori uvijek uredno funkcionirali. Osim ponekad ali i to tek da nas podsjete u kakvoj zemlji živimo. Međutim, sporadičan problem počeo se javljati kad su, ima tome već i dvije godine, uveli ove tzv. "pametne" semafore, na kojima pješaci moraju pritisnuti botun ne bi li se upalilo zeleno svijetlo.

Ispijajući jutros svoju svoj prvi jutarnji maciatto u obližnjem kafiću, primjetio sam primorku u narodnoj nošnji u ranim 70-im godinama, kako uporno stoji na raskrižju godotovski čekajući na zeleno svijetlo. Po njenim iskrzmanim i nervoznim pokretima i okretanju, odmah se moglo primjetiti da joj se žuri. Ali za vrijeme crvenog svijetla nikako nije htjela prijeko. Vrijeme je za nesretnu staricu stalo još tamo 64-65.

Samarićanin kakav jesam, jednim gutljajem ispio sam ostatke kave i krenuo u pomoć.

Je li, sinko, kad se pali ovo zeleno, a?
Moja gospođa, to vam ovisi o čitavom spletu okolnosti. O dobu dana, gustoći prometa, vizualnom identitetu pješaka – odgovorim starici, istovremenom pritiskajući žuti botun.
Nemalo je bila iznenađena kada je, niti 2 sekunde kasnije, primijetila zeleno svijetlo. Oduševljenje na njenom licu bila je plaća mojoj samoprijegornoj i nesebičnoj pomoći.
Dao ti dragi Bog i sv. Vlaho u djeci sinko. A ja sam ti jutros onim u 4 iz Visočana zorom uranila u dotura. Nešto me boli u križima a ni vid mi nije najbolji. Eno moj Antun doma ostao nahraniti blago. Nema 'ko sinko, mali mi navegava na strancu, kćer se udala u 'Ercegovinu… A vrućina udarila, ne može se, stare kosti.
A sinko moj, jel' ti vruće pod tolikom kosmurinom? Eto te, Bože me prosti, k'o neka djevojka. A ideš to raditi, jeli?
Idem gospođa, idem – susretljivo ću ja.
Čuvaj taj posao, nema danas posla. A gdje radiš?
U Gradu gospođo. Tu u Gradu.
Ma šta mi kažeš? A jel' znaš ti moga Marka, on ti radi isto u Gradu. Prodaje neke slike, štatijaznam, što ovi neki mrljaju. Njegovi ti je ćaća za vrijeme rata……

I tako je ugodno čavrljanje potrajalo cijelim putem do moje fantazmagorične institucije. Oprostio sam se sa staricom a u sebi sam pomislio.. "pa nek' mi netko i sad kaže da tehnologija dovodi do alijenacije ljudi od ljudi i čovjeka njime samim. Mda.
- 11:43 - Razjagori se!! (7) - (U)Tiskaj - #

29.06.2004., utorak

Čisti zen ili (još) jedan dan na poslu II

Uputa za korištenje:
Za praćenje ovog događaja potrebno je spustiti se malo niže i pročitati I. dio (op.a.)

Ej, stari najebao si.
Zašto, pobogu?
Ma ona čestica zgrade, ono što sam neki dan pit'o pa si mi rekao da je u građevinskom. Znaš? E pa nije u građevinskom!
Nego u kakvom je?
Pa što ja znam u kakvom je, nekakva šikara..nešto takvo. Uglavnom, dobio je rješenje o rušenju.¨
Ko?
Pa on…za koga sam te pitao.
I kakve veze ja imam s tim?
Kako kakve? Pa ti si mi rekao da je u građevinskom?
Ja ti rekao? Aj promisli malo. Nisam li ja rekao da radiš kako hoćeš?
Nemoj se sad izvlačiti. Sad će ispasti da ja nisam ni dolazio ovdje pitati te?
Jesi, dolazio si, al' ja ti nisam rekao da je u građevinskom?
Pa jebote, mislim..što je tebi? Kako sam ja onda njemu rekao da je građevinskom ako mi ti to nisi rekao?
Ne znam. Zaista ne znam kako si ti to njemu rekao al' ja ti to nisam rekao.
Hoćeš reći da ja lažem?
Ma ne, hoću reći da ja govorim istinu.
Opet filozofiraš, a? Pazi se stari, ne reži granu na kojoj sjediš.
Koju granu?
To se tako kaže. Ma dobro, što ću ja sad reći čovjeku. Kuću će mu srušiti jebote?!?
Boli me kurac što ćeš mu reći.
Mooolim? Tako ti meni?
Pa da, tako…
Dobro stari, dobro. Još ćemo se mi čuti. To ti ja obećajem.
Ma i ne moramo ako ne inzistiraš.

Sunce je nesmiljeno pržilo po abainu mojeg ureda a klima je i dalje pičila full gas. Državna služba.
- 15:13 - Razjagori se!! (2) - (U)Tiskaj - #

Crtice iz Zagreba - posljednji dan

Posljednji dan boravka u Zabregu protekao je u revijalnom tonu. Otprilike kao na ekskurziji, nakon što obiđete sve znamenitosti grada pa se onda prepustite ugodnom orgijanju.
Odlučio sam ostvariti jednu svoju potajnu želju koja se onomad začela na Forumu. Naime, pažljivo sam pratio dubokoumne razgovore o nečemu što se zove DM i nakon toga čvrsto odlučio posjetiti spomenutu fantazmagoričnu instituciju.
Kod nas, u južnim provincijama, postoji jedna takva prodavaonica al' potpuno neugledna i na krajnje neadekvatnom mjestu. To je valjda i razlog činjenici da, bez Foruma, nikad ne bih shvatio njenu vrijednost.
Možete onda zamisliti neopisivu sreću koju sam osjećao kad sam, nakon polusatne potrage, ugledao DM kako se kočoperi u svojoj svojoj velebnosti.
Osvrnuvši se najprije oko sebe, ušao sam u DM i ostao u trenutku zabljesnut. Bože, kakva raskoš, kakav sklad boja i prodavačica. Ali svo to zadovoljstvo nije ni približno onom koje sam osjetio kad sam počeo razgledati artikle. Čeljadi draga?!? Pa tamo imaju neke kupke iz kojih je dovoljna samo jedna jedincata kap da ti kadu pretvori u vrtlog orgazmičkih strasti. A onda oni šamponi nakon koji kosu ne treba prati mjesec dana a uz to je i obnavljaju te pogušćuju zbog specijalnog regeneratora koji je u njemu sadržan?!? A tek kremice, pomadice, parfemčići…?!? Odmah mi je bilo jasno zašto sve te prodavačice izgledaju tako dobro. Trpao sam i trpao, bez mjere, ogromne količine artikala u svoj ruksak i nakon nepunih dva sata, umoran ali sretan izašao vanka.
Nakon toga, slijedio je posjet zoološkom vrtu (placebo, gataro obična) pa Gornjem gradu i Katedrali. Baš je super biti turist. Čak i kad si turist u gradu (budimo objektivni) u kojem se i nema baš toliko toga vidjeti uzimajući u obzir da je ipak riječ o metropoli.
Vraćajući se Savskom u kasne ure (to je moja omiljena ulica, da bi mi objasnili bilo kakvu lokaciju u Zagrebu morate je staviti u kontekst sa Savskom ulicom) umoran i prepun dojmova, začuo sam taktove neke čudne muzike. U prvi mah zazvučalo je kao ono što radi Drito konj al' približavajući se, shvatih da je melodijska linija ponešto drugačija. Zapravo, znatno drugačija. U kafiću (ako se "to" može tako nazvati) NEC, jednu stanicu od Vjesnika cepaju ordinarni narodnjaci. I to Ceca. Mislim, ne slušam ja narodnjake, hehehe, al' pretpostavljam da je to bila Ceca. Zvučalo je kao ona. U kafanici, za stolom sjede tri obična tipa i jedna kamenjarka nalakćena na stol s pogledom uperenim u daljinu. Izvan dominđosa vire crvene tange. Sve sama špranca, špranca.
Jebo ovo, idem u Smičiklasovu s portom popiti konjak i kiselu a i placebo stiže uskoro u Zabreg…
- 10:41 - Razjagori se!! (13) - (U)Tiskaj - #

28.06.2004., ponedjeljak

Niti pisnu niti zubi škrinu

Budući sam primjetio da je posjećenost ovog bloga približno ista bez obzira da li autor piše ili ne, danas neću napisati ništa. Zahvaljujem.
- 14:37 - Razjagori se!! (7) - (U)Tiskaj - #

24.06.2004., četvrtak

Crtice iz Zabrega - Izlet u Krapinu


Pretposljednjeg dana moga boravka u Zabregu, pozvan sam na izlet u Zagorje – to pitoreskno područje zelenih brega na kojima raste biljka koju zagorci često znaju nazivati i vinova loza.
Put do odredišta (blizina Krapine, op.a.) započinje zapadnim izlazom iz grada (unaprijed se ispričavam ako sam pobrkao strane svijeta al' kod nas, u južnim provincijama, ljudi se orijentiraju prema moru ili prema brdu – ovdje toga nema) gdje sam, već nakon 5 minuta vožnje naletio na ogromnu kolonu. Previdio sam činjenicu da je petak i da zagrebčanci bježe na ladanje.
Uvijek se zaprepastim mirnoći i strpljivosti s kojom metropolitanci stoje u redu. Nema ispada, tuče, vike, sviranja…ništa. Tek poneki bijesni vozač koji se zaleti zabranjenim trakom. Al' to se ne računa, to su sigurno hercegovci.

Međutim, sva nervoza nestala je, naprosto je kompenzirana činjenicom da smo, nakon što se gužva razrijedila, napokon stigli do ZAČRETJA (Službeno: Sv. Križ Začretje, op.a.) tog hrvatskog Maconda u kojem obitavaju moderni Aureliani i Jose Arcadie Buendie.
Ne znam, teško mi je to objasniti, al' meni je to Začretje u kojem nikad nisam bio, naprosto mitsko mjesto, nebeski Jeruzalem takoreći. Krajičkom oka, primjetio sam da je i moja bebisiterica primijetila oznaku i o'ma se namračila. Naime, nikad mi nije vjerovala da takvo mjesto zaista postoji, uvijek je mislila da je ono plod moga izopačenog uma. Ipak, razočarao sam se pojašnjenjem moga suvozača – autohtonom zagorca, da se Začretje izgovara kao Zaaačretje a ne kao Začreeetje kako sam ja mislio u svojoj čudnovatoj percepciji tog pjevljivog dijalekta. Naravno da nismo skrenuli jer nisam želio rušiti idealiziranu sliku koju sam stvorio u glavi. Moglo bi Začretje biti i ljepše od moje percepcije al' nikako BAŠ ONAKVO kakvim sam ga ja zamislio.

Put do Krapine i malo poviše proveo sam mirno, snatreći.
Poznate su one predrasude o zagorcima kao o ljudima koji se vole parničiti na sudu. Međutim, to je zaista predrasuda. U Zagorju naprosto nema državne zemlje – sve je to privatno. Istina, ponekad se ne zna baš čije privatno, ali Bože moj…možemo li im zamjeriti?
Ispred kuće nas je dočekao veseli domaćin i izgovorio riječi neke dobrodošlice koju nisam najbolje razumio al' nisam na to obraćao previše pažnje.
Iako sam za to već čuo, ipak sam se malo iznenadio kad sam primjetio da domaćin ne pita goste što će piti nego im odmah ulijeva kiseliš (oni ga još zovu i vino, op.a.) ili, za one profinjenije – gemišt. Vot a hel, uvijek sam bio piće kraja gdje obitavam pa tako i ovog puta. Nakon nekoliko beskrajno pitkih gemišteca primjetio sam da domaćin počinje pričati sa nekim svojim susjedima. Međutim, čeljadi, nešto mi se očito dogodilo nakon tih gemišteca, ja nisam razumio ništa, ni riječi od onoga što govore. Nitko me nije upozorio da zagorci ne govore hrvatski. Popio sam još par čašica i ponovo se potrudio pratiti razgovor a onda me sunce ozarilo…bilo je to kao neka svjetovna transupstancijacija jer sam čuo domaćina govoriti
"Bog ti jebal mater ...idemo nekaj spiti.."
- Bumo, bumo - odmah sam reagirao ne želeći da mi propadne replika na jedinu rečenicu koju sam razumio.
- A sada, idem u klet nešto spiti – domaćin će na književnom hrvatskom uvidjevši ingeniozno da imam problema s razumijevanjem.
Spiti – pomislih – a što smo do sada radili?!? Bože, čudnoga li naroda. Al' dobro, elementarna pristojnost nalagala mi je da poziv ne smijem odbiti.

Eh, ta klet. Čitao sam ja i Đalskog i Galovića, slušao i viceve al' oduvijek sam mislio da je klet neka potleušica gdje se, evenutalno sklonite u slučaju kiše. Ili nešto slično. Međutim, ova klet može se usporediti sa apartmanima na moru sa tri zvijezdice.
Nakon kratkog razgledanja, krenuli smo "nekaj spiti, kaj ne"…

I ovdje priča, otprilike završava.
Obeznanio sam se, počeo bauljati.
Sutradan su mi govorili da su mi se oči opasno razgoračile, da sam nasrnuo na domaćina i da sam cijelim putem do Zabrega vikao:

VODITEEE ME KUĆIII…HOĆU DOMAAA….
- 09:47 - Razjagori se!! (11) - (U)Tiskaj - #

23.06.2004., srijeda

Čisti zen ili jedan dan na poslu

- Hajde kolega, treba mi isprintati jednu kartu
- Topografsku ili katastarsku?
- Ma da.
- Što da? Jednu ili drugu?
- Ma ..šta ja znam..onu gdje se vide kućice i putovi i sve…
- Aha, topografsku kartu. A koju?
- Paa tu s kućicama.
- To znam, ali koju? Imaš kartu namjene prostora, prometa, odvodnje, režimi zaštite…
- A jes' ga ti uvijek nešto filozofiraš, što će ti toliko karata?
- Meni ne treba, ja bih ih zapalio al' volim da mi se precizno kaže što je potrebno da ne printam 100 puta.
- Pa daj onda tu namjenu. Jel' se tu vide kućice?
- Pa da, vide se. Čak su i opiturane…'nako u vedre boje.
- Eeee, onda je to ta. Ma znaš, tražio mi ovaj jedan da vidim jel' mu zemljište u građevinskom području.
- Je li podnio zahtjev za prenamjenu?
- Kupio je on tu neko zemljište? I jeftino nešto platio.
- A zahtjev? Jel' podnio zahtjev za prenamjenu. Ako je jeftino onda vjerojatno nije građevinsko.
- Ali on je to platio. Razumijes? A kako ti kompliciraš stvari…
- No dobro, koja mu je čestica zemlje?
- Kakva čestica?
- Pa zemlje, kako ćemo naći o kojem je zemljištu riječ?
- Pa valjda ti to znaš, ti radiš s tim kartama.
- Istina, radim al' ne znam napamet sve čestice zemlje i njihove vlasnike. Ima ih 15-ak tisuća…
- Pa što ćemo sad?
- Ne znam, ti reci što ćemo sad?
- Da ja njemu kažem da mu je to u građevinskom?
- Mislim da bi to bilo najbolje.

Zove telefonom.

- Ej, Vlaho, ono ti je u građevinskom...
Muk.
- Ma čuj, bit će dovoljno al' trebalo bi nešto i ovom kolegi koji se potrudio.... Ma da, sitnicu... Ok, aj' pa mi prevezi to sutra ujutro. Bit će mala doma pa njoj ostavi....Ma nema na čemu, pa ljudi smo, zar ne?
- 13:48 - Razjagori se!! (7) - (U)Tiskaj - #

Crtice iz Zagreba - Auto praonica na kraju grada

(0vu "priču" posvećujem mojoj prijateljici placebo koju jako volim i koja predstavlja ono najbolje što mi se desilo u virtualnom svijetu)

Nikada se dovoljno neću moći načuditi kako olako stanovnici glavnog grada mile nam Domaje odvode svoje metalne ljubimce u autopraonicu. Padne šporka kiša - auto u praonicu, posere ga golub - u praonicu, netko krivo pogleda tvog metalnog konja - opet u praonicu?!?
Mi, stanovnici južnih provincija, nenaviknuti na plaćanje takvih bizarnosti kao što je parking, pranje auta, ulaznice za plažu i sl. svoje automobile peremo sami, tj. pomoću naših žena, majki ljubavnica...
Eventualno, 2-3 puta godišnje, kada se razbahatimo i želimo se osjećati, 'nako baš kraljevski, ili ako je u pitanju svadba, dopustimo si taj mali luksuz. Ali onda je to pravi ritual.

U provinciji se u praonicu odlazi poslije posla (dakle, iza 3.40 P.M.) strepeći pri tom hoćemo li stići na vrijeme (jer one rade do 4.50 P.M, službeno do 5 P.M.).
Naravno da će, kada stignemo na predviđeno mjesto, već 3-4 auta stajati u redu ali to su oni neradnici koji ranije bježe s posla. Kad malo bolje promislim, čini mi se da nikada i u nikakvom redu nisam bio prvi. Mora biti da je u pitanju neka urota, neka organizacija masonskog tipa koja regrutira takve kadrove koji mi svjesno nastoje sjebati koncepciju.
Logično je i to da, ako ste peti u redu, tada je vaše auto na cesti i to na blagoj nizbrdici niz koju se sporadično slijeva sapunica. Naravno, ovakva situacija karakteristična je samo za bolje praonice.

Uz malo ulagivanja glavnom peraču, stići ćete na pranje prije zatvaranja, a beskrajno zadovoljstvo predstavljat će činjenica, da onaj sljedeći jadnik koji je došao iza vas jer vas je nepotrebno pustio na križanju, morat će doći sutra.
Niste popušili n 4 cigarrete, napisali 7-8 SMS poruka i pročitali 70-ak stranica knjige, a već dolazite na red.
40 kn ručno pranje (vanjsko) a 30 kn pranje sa valjcima. Naši ljudi, naime, nikad ne vjeruje tehnologiji i nema tog stroja koji auto može oprati bolje od živog čeljadetea. Ženskog. Uz obvezatan muški nadzor, naravno.
Nakon što praonički diktatori obave svoj posao (u međuvremenu su malo išli pišati, telefonirati i razgovarati sa pristiglim prijateljima - svatko svakoga zna) konačno je ritual gotov.

A kako to izgleda u Zagrebu? Užas jedan, kažem vam. Naprosto, užas.


U Zagrebu dođete ispred neke kućice gdje unaprijed, kažem UNAPRIJED platite 20 kn?! Kada ste se oporavili od početnog šoka (a oprostili ste se zaista brzo jer horda zavidnika iza vas uporno gestikulira u smislu "ajde u pizdu materinu", dočeka vas....e sad pazite ovo, znam da zvuči navjerojatno...dočeka vas 15-ak peračkih nabrijanih inkvizitora. Dvojica ti poliju auto, trojica nečim pošpricaju, još četvorica stoje napeti kao puške, spremni da ulete ako prva petorica zakažu. Onda prođete kroz one valjke kao u lošim američkim filmovima, niste još ni došli k sebi, a već ga šestorica novih manijaka brišu, glancaju. I sve to traje nepunih 5 minuta?!?
Ali tu nije kraj moje prestravljenosti.

Vozač automobila koji je bio ispred mene, stao je 25 cm bliže od mjesta na koji ga je navodio jedan od peračkih inkvizitora, što je izazvalo bijes jednog od vlasnika automobila koji je upravo završavao sa pedikurom i mainikiranjem. Makinalno sam trznuo na katastrofično trubljenje raspomamljenog vozača ali iznenađenje je bilo znatno veće kada sam po gestikulaciji krivca shvatio da se on zapravo ispričava?!? Eeeej, ispričava?!?
Pa takav eksces u južnim provincijama bio bi povod, ako ne općoj tučnjavi a ono barem sočnoj svađi sa psovanjem prijetnjama široj familiji i mirovnom ulogom nas 10-ak koji to, sa strane, s uživanjem promatramo.

Hotio sam zapravo rijet ovo:

Dragi zagrebčanci i ini - pranje autra je ritual i tako se prema njemu treba i odnositi a ne kao da oballjate neku rutinsku stvar, kao da jebete ili što ja znam već što...
- 09:03 - Razjagori se!! (10) - (U)Tiskaj - #

21.06.2004., ponedjeljak

Crtice iz Zagreba

Najnovije riječi koje je Princeza usvojila na odmoru u Zabregu


MONE – more. Ovu rječcu Princeza je prvi put izgovorila vidjevši Jarun (ili kako li se već ta baruština zove). Život ponekad zaista piše romane L

MONE Neee NITA – More neće ništa (Princezi). Pedagoškom metodom o kojoj sada ne bi da ne budem optužen za zlostavljanje Princezu sam uvjerio da je more naš veliki prijatelj. Ostaje mi da poradim na tome kako je natjerati da mu se približi na barem 3-4 metra.

LOLE – Role. Princeza je vidjela role kod onih krasotica na Jarunu i odmah poželjela iste. Nekako sam skloniji vjerovati da je poželjela biti kao te vestalke sa bocama vode u ruci.

TANA – Tramvaj. Potpuno otkriće za Princezu. Može se bez riječi voziti sigurno 1-2 minuta. Činjenicu da istom rječcom naziva i sladoled objašnjavam Princezinom zamorenošću i rezigniranošću novim riječima.

NINA – Ninati, spavati. Princeza, kao i svaka prava dalmatinka obožava lješkariti u ćaćinom naručju. Toliko sam joj mogao priuštiti dok smo u Zabregu. Povratkom u Dubrovnik vraća se na stari, vojni režim.

Nekoliko novih osoba:

TETA ANA – U početku teta Ana preraslo je u Ana što je i razumljivo uzimajući u obzir činjenicu da je spomenuta iz Krapine.

NIKO – Izvor nepresušne radosti za Princezu zbog brojnih kreveljenja dotičnog što me definitivno ne ostavlja ravnodušnim.

TINA – Tina. Tina je u pubertetu i 2-3 minute igre sa Princezom zadovoljava sve njene prohtjeve a Princeza je naivna pa je zadovoljna i malim.

MINO – Miro. Dovoljno.
- 14:29 - Razjagori se!! (5) - (U)Tiskaj - #

Crtice iz Zabrega

Dionica Split - Zagreb (salvejšn)

...
Putovati od Splita do Zagreba nakon četriiposatnog pakla od Dubrovnika do Splita naprosto je zadovoljstvo. Nekako u to vrijeme počinje i lagana opijenost i želja za snom. Naravno, samo ako možete zaspati u autobusu. Ili ako vam u autubus ne uđu ONI.
Pod tim ONI podrazumijevam trojicu splićana vlaških korijena. Ne bih se sad upuštao u analizu načina detekcije porijekla na temelju proste vizualizacije al' bit će dovoljno ako kažem da im je smiješak neodoljivo podsjećao na muzičku skalu sa bijelim i crnim tipkama. I to skalu sa puuno polutonova (čitaj: crnih tipki, op.a.) Sva trojica u šorcevima i šlapama kao da su krenuli na plažu ili u susjedni kafić na piće. Alkoholne pare zapljuskivale su naš intimni kutak kao večernja plima.

- Vozač, tri povratne do Zagreba – reče baja, očito predvodnik ovog malog društva, nastojeći odmah pokazati dobrohotnosti i specifični smisao za humor.
Prijekorni pogled vozača koji nepogrešivo njuši neprilike potakao ga je da kaže i ovo:
- Što si nervozan? A? Aj' nemoj biti nervozan. Vidi mene? Jesam ja nervozan?
Mrko lice jednoga od trojice, čovjeka bez šake, očito dragovoljca Domovinskog rata i PTSP-ovca, govorilo je da je najbolje ignorirati ovu veselu trojku.
Slično su, predmnijevam, razmišljali i trojica zagrebčanaca koji do Splita nisu jezika uvukli al' sad su, očito, uočili opasnost i neprirodno zašutjeli. S pravom, rekao bih jer su baje, baš u tom trenutku, dok su se provlačili u želji da nađu slobodno mjesto, počeli sa uspješnicom: OOOO HAJDUČEEEE, OOO HAJDUČEEE….
Ja, kao stari hajdukovac, nisam shvatio potrebu za ovom pjesmom u ovom trenutku al', pomislih onda zdvojno, zar je njima potreban povod?
Nakon što su se ugodno smjestili na zadnjem sjedištu autobusa i zapalili cigarete počela je neizbježna priča o Severini. Ne trebam vam ni spominjati da bi svaki od njih Severinu izjebao tako da bi se to pamtilo decenijama.
Vika, dreka i samohvala pratila nas je sve do poviše Klisa gdje se autobus zaustavio na benzinskoj pumpi (gle čuda?!?) i to baš zato jer su to tražila ova trojica. 10-ak minuta koliko je trajala puš pauza bila je dovoljna da se opskrbe novim pivama koje su neštedimice nudili svima u autubusu. Saznao sam i to da trojka putuje u posjet prijateljici al' nisu se mogli dogovoriti jel' prijateljica u Zagrebu ili u Varaždinu. Kao da je takva sitnica i važna?!?
Umorna trojka komirala se već prije Knina i zaspala snom pravednika. Uživao sam u samoći do Korenice, ili točnije, do notornog Macole gdje sam izašao iz autobusa ne bi li popušio cigaretu. Ali avaj….zima a ja u ljetnoj oblekici.
U Zagreb sam stigao u ranim jutarnjim satima. Uvijek ista ona užurbanost, isti oni mirisi zbog kojih Zabreg povezujem s jeseni...
Izašao sam iz autobusa raštiman kao gitara na kojoj godinama nije svirano. Izašli su i moji splićani iako nisu bili sigurni da su još uvijek u Splitu. Valjda je i to razlog što su od šofera tražili da ih odmah vrati nazad. Da su se zajebali.

-


- 13:51 - Razjagori se!! (5) - (U)Tiskaj - #

Crtice iz Zabrega

(...nastavak prethodnih događaja)

Putovanje autobusom na relaciji Dubrovnik - Split (II dio - faza rezignacije)


Suputnica i dalje nazočna

...U tom trenutku, Krasotici zazvoni mobitel.
- Čekaj - reče provjeravajući broj telefona.
- Nema problema - odgovorim. Čekat ću ja dugo (nastavim introspektivno), čekat ću, ako Bog da, puna 4.5 sata koliko traje put do Splita i moje konačno spasenje.

Na radiju odzvanjaju taktovi neke uspješnjice dirljivog teksta

"Ozdravi mi prijatelju moj. Sto i jedan dobili smo booooj"

Niti 10-ak sekundi nakon što je završila razgovor za vrijeme kojega je, svome subjesjedniku poslala cca 200-tinjak glasnih poljubaca, telefon ponovo zazvoni a ona, nakon što je čula lako predvidivu rečenicu, uzbuđenim glasom kaže: I ja tebe, mačak!!!
Sva se ozarila opetovanom izjavom ljubavi, okrene se prema meni, klimne prema knjizi i kaže "Romantičar, malo ih je danas", povezujući na neki čudan način Kunderu i svog dilbera.

Mislim da smo bili u blizini Stona kad je Godzila najavila počinak. U namjeri da se okrene na lijevi bok, odigla je svoje ogromno tijelo i milsim da sam tada, u svoj svojoj punini, shvatio značenje rječce sloboda. "I will pray Thee o Lord with my heartttttt!.
Međutim, sreća je bila kratkoga daha. Ponovno se spuštajući na sjedalo, njena pihtijasta guzica naprosto je preplavila moj stomak, kuk i dio bedra. Tamo gdje je naizazila na prepreku u vidu kostiju, jednostavno se prilagođavala i kao nabujala rijeka osvajala nove prostore.
Bio je to moj konačni poraz. Vožnja do Makarske portekla je kao u magnovenju, iskrzmani djelići sna pa onda buđenje i spoznaja o obamrlosti čitavog tijela. Pa onda opet san.
Nešto kao jalovi pokušaj da se istrgnem iz te simbioze u kojoj za mene koristi nije bilo, poduzeo sam baš u Makarskoj. Nakon toga, postalo mi je svejedno kao žrtvi koju mučitelj podvrgne takvoj torturi da s vremenom postane svejedno živjeti ili umrijeti.
Nešto prije ponoći moja Velika prijateljica napustila je bus i laganim korakom odšetala u splitsku noć.
Pratio sam je pogledom još dugo, dugo dok je zamirala prema Pazaru pa dalje. I dalje.
Mislim da mi taj osebujan lik neće lako izaći iz glave i još je vidim kao sjenovitu spodobu kako odmiče da nikad, nikad potpuno ne nestane...
- 08:59 - Razjagori se!! (8) - (U)Tiskaj - #

Crtice iz Zabrega

Putovanje autobusom na relaciji Dubrovnik - Split (I dio - ultimate fight)

Suputnica

Putovati autobusom na relaciji Dubrovnik - Split istinska je avantura ali i atak na sve vitalne organe. Poslije 11 satne vožnje, više jednostavno ne možete biti isti jer trajne posljedice su zagarantirane.
Postoje, naime, dvije mogućnosti - putovati busom koji kreće u 19 sati iz Dubrovnika ili ona prihvatljivija kada bus kreće u 21sat a u Zabreg stiže u neke pristojne ure. Ovaj put, odlučio sam se putovati ranijom linijom, naivno vjerujući da će gužva biti manja. Ah, kakva greška. Mada, počelo je odlično. Dobio sam mjesto u prolazu što je pružalo mogućnost polaganja sjedala gotovo u vodoravan položaj. Na discmanu Floydi, u ruci knjiga obećavajućeg sadržaja, prazno sjedalo do mene, prostora kao u priči...
Do trenutka kad je u autobus ušla Ona. Žena. Barem je tako izgledala na prvi pogled. Riječ je, naime, o onim tipovima žena koje u životu vidite tri ili eventualno četiri puta. Osim ako živite u Americi.Imala je cca 250 kg, 30 kg gore-dolje i nosila ih je znalački.
Osvrnuo sam se oko sebe i primjetio svega nekoliko praznih mjesta u mojoj blizini. Dok se Čudovište postrance kretala prema zadnjem dijelu autobusa, pognuo sam glavu i započeo molitvu koju prakticiram u sličnim situacijama "I da mi je dolinom suza proći..."

- Ti si 25? Ja sam onda pored tebe hahaha - nasmijalo se Čudovište. Bože Svemogući i Jedini, zašto me tako opako kažnjavaš pomislih u sebi al' sam potiho, sebi u bradu izgovorio
- Ne baš 25, prije nategnutih 16.
Molim? - upita Godzila a ja ću ljubazno
Mda, da..samo izvolite.....khm...sinjorina.

Na punačkom (dozvolite mi ovaj bijeg u eufemizme) tijelu majica bez rukava na kojoj se kočoperi natpis
PMS - Sorry!

Stisnuo sam svoje nejako tijelo uz prozor a Lepojka je sjela. Ovakve situacije teško je predvidjeti al' na trenutak mi se učinilo da je autobus zajecao.
- Dokle? upita Ona povjerljivo podižući obrve dok me njena ogromna butina prikovala uz bok autobusa.
- Zagreb, a vi?
- Split - resko će Milosnica našto gotovo kriknuh od sreće. 4.5 sata mogao bih i na nogama, zlu ne trebalo.

Izvučem lijevu ruku pružajući King Kongu dodatni prostor za širenje (u jednom trenutku učinilo mi se, a u to sam se bio spreman i kladiti, da se moja sic kolegica širi, deblja) a desnom otvorih knjigu u nadi da će mi to oddagnati misli. "Ugodno" stješten okrenem prvu stranicu a Čudovište se oglasi:
- Što to čitaš, a?
- Kundera. "Smiješne ljubavi" - odgovorim pristojno ali i dovoljno odlučno kako bih pokazao da nisam raspoložen za daljnu konverzaciju.
- "Smiješne ljubav"? Neko lako štivo, a? - ona će saučesnički.
- Aha. Lako. 200 stranica i veliki font.
- Šta veliki?
- Mislim, velika slova. Lako se čita.
- Aaaa. To ti i ja volim. SAmo da ne moram škiljiti. A i volim kad pričaju, znaš.
- Da, da dialog - nadovezah se.
- Šta?
- Kažem da i ja volim kad pričaju. Lako se prati.

(Nastavak za par minuta) :-)
- 08:36 - Razjagori se!! (0) - (U)Tiskaj - #

11.06.2004., petak

RASTANAK SE PRIMAKAO

Izvještavam cijenjeno čitateljstvo da me sljedeći tjedan neće biti što znači da nećete imati prilike čitati moje ingeniozne uratke. Budući da odlazim u ono-što-neki-još-zovu-i-metropolom, za očekivati je da će se rječnik moje Princeze - maj prešs, značajno obogatiti u nadolazećem periodu o čemu ću vas, pravovremeno izvjestiti. Naravno, bit će tu i revijalne tematike, putopisnih reportaža, kutak za sporni trenutak itd.
Do tada, slobodno se okupljajte na ovom, toliko vam dragom, mjestu...komentirajte i šaljite svoje uratke na raspisani natječaj čije rezultate možete očekivati 21.06.
Do tada, stojte mi dobro i, štonobi rekli stari autrougari .."orevuar vam ga i nemojte raditi ništa što ni ja ne bi..."
- 13:53 - Razjagori se!! (2) - (U)Tiskaj - #

...Još malo pojmova iz Pojmovnika (u pripremi) moje Princeze - maj prešs


PIISAA – Pisati. Želja za pisanjem (i crtanjem) je novotarija koju je Princezu okupirala u posljednjih tjedan dana. U tu svrhu, donio sam joj papira formata A0 kako bih spriječio šaranje izvan površine papira. Najviše voli crtati loptu. I uvijek je drugačija hahaha. J

BEee ili PO-BEee – Pobjeći, bježi. Izraz koji Princeza koristi u dva navrata. Prvi – kada sunce ogrije milo joj lišce. Aristokratski korijeni i plava krv ne trpe takvu nasrtljivost. Drugi – u kontekstu "maca je pobjegla" – izraz kojim se često služim u namjeri da je spriječim da maci pokaže koliko je zapravo voli. Kučak ipak trpi više od mačke.

TANAaa – Sladoled. Jedan od najmisterioznijih izraza moje Princeze – maj prešs, čije porijeklo je nepoznato a također, izraz, novijeg datuma. Uspije pojesti gotovo 15-inu jedne kugle iz čega zaključujem da joj je to draga jestvina.

BOBO – Bombon. I to onaj čokoladni, američki.

VUUćEE – Vruće. Vruća je najčešće juha ali i sve što se dimi. Kao, primjerice, dimnjak od broda

PEPE – cipele. Arhivirat ću ih do jeseni.

MorEE - More. Odnosi se sa strahopoštovanjem prema moru kako i priliči dubrovkinji.

PEC – Pec, peče. Peče termoakumulacijska peć, špaher i prijesak na plaži. Na ovo prvo dvoje sam posebno ponosan. J

BOLA – Bol. Klasični izraz za rane, bolna mjesta i sl. kod sve djece. Kod Princeze je ovaj izraz relativno često u upotrebi jer ona…..hm..no dobro, priznat ću……ona malo "plete" nogama što izaziva česte padove. Al' srećom ne žali se puno J

PUTA – Pusti! Bježi. Izraz koji Princeza koristi da bi dala do znanja da ne želi ničije prisustvo. U narodu, za ovaj izraz udomaćena je i izreka: "Odjebi!"

PUTI – Puši. Tata puši. Tu nemam komentara.

DJE – Djeca. Nije mi jasno kako uspijeva izgovoriti ovo "dj" al' uspijeva. Valjda zato što voli djecu i to svima daje na znanje. J

MACA JE BO – Maca pojela bombon. Prva trosložna rečenica i prva sa čudnim insinuacijama (JE-BO, op.a.)
- 10:05 - Razjagori se!! (3) - (U)Tiskaj - #

09.06.2004., srijeda

Manirom recentnih domaćih tiskovina, odlučio sam se i sam svojim čitateljima ponuditi nagradnu igru.
Naime 'vako:

Saljite svoje uratke bez obzira na tematiku. Važno je samo da su maštoviti a da su kreatori istih - krasotice. Mada ne nužno.
Za najbolje uratke pripremio sam i bogate nagrade koje će biti iznenađenje do objave rezultata natječaja.
Također svi oni koji pošalju uratke a ne uđu u konkurenciju za 3 glavne nagrade, biti će utješeni utješnim nagradama. Također prilično vrijednim.
Svoje uratke saljite na moj mail:
Herostrat

Zahvaljujemo!
- 11:36 - Razjagori se!! (4) - (U)Tiskaj - #

Još neki izrazi kao prilog rječniku pojmova u izradi moje 19-mjesečne Princeze

Budući je primjećena stanovita zainteresiranosti za ovaj rječnik u nastajanju, evo još dodatnih pojmova do konačne izdanja kompletiranog uratka.


DU-NA-NA – Kišobran, ombrela, lumbrela, dumbrela. Ovdje je potrebno malo pojašnjenje. Naime, ombrela je jedan od najdražih princezinih predmeta. Upravo iz tog razloga, nije joj bilo dovoljno nazvati je po prva dva slova (koliko je mogla izgovoriti) pa je, da bi zvučalo kompliciranije pridodala i ovo NA-NA. Istina, sad to DU-NA-NA i nema puno veze sa ombrelom ali što ima veze. I Broza su zvali Tito. Jebiga.

JOo, JOo – još, riječ koju uvijek izgovara dva put da bi potencirala svoju želju. Izgovora je u pravilu kad izvodi nepodoštine. Ovu rječcu nikad nećete čuti u kontekstu hrane ili spavanja.

MEEKO – Mlijeko ili točnije 2,5 dl u 7 ujutro. Dok je ne iscijedi – nema dizanja iz kreveta.

KANA – kamen. Porijeklo ove riječi mi je nepoznato al' toleriram jer taj objekt jako voli bacati u more. Dugo. Satima. Dok ne izludim.

TOOR – motor. Indiferentan odnos prema istom.

LJUB – poljubac. Rabi ga često i rabi ga bez obzira na objekt ljubljenja. Najčešće u kombinaciji sa ugrizima.

MEHO – Princezina omiljena zelena loptica-skočica

PA-PA – Adio, doviđenja…idemo dopizdilo mi je više.

MEME – mene, meni omiljena posesivna rječca

MESEC – mjesec. Iz nepoznatih razloga – voli ga.

ADIO NEEE – radio ne. Jedina zabrana koju je Princeza uspjela usvojiti. NIKAD NE DIRATI TATINU LINIJU.

ĆEćE – cvijeće. Ponosan sam na činjenicu da ga miriše i gladi a iznimno rijetko čupa. Osim filadendrona, njega ne voli

IGA – Knjiga, slikovnica. Princeza je pasionirani promatrač slika iz slikovnica.

Riječi koje od princeze nikada, ali baš nikada, nećete čuti:

HOĆU
MOGU
SPAVATI
JESTI
TRANSUPSTANCIJACIJA (prigodna za Tijelovo, op.a.)
- 09:08 - Razjagori se!! (1) - (U)Tiskaj - #

08.06.2004., utorak

DJELOMIČNI RJEČNIK MOJE 19-MJESEČNE PRINCEZE – MAJ PREŠS

O S O B E:

TATA – Princezin muški roditelj, prauzrok svega i conditio sine qua non njenog postojanja
MAMA – Bejbisiterica, Princezina ženska roditeljica
BABA – Ona koja osigurava da Princeza ima osiguranu hranu. Puno hrane. Još hrane.
DIDA – Princezin šetač i onaj koji je štiti od propuha
DUDO – Dundo, naziv za sve starije osobe
DODO – Dondo, bejbisiteričin naziv za dunda
TETE – Naziv za sve odrasle žene
BEBA – Djeca do cca 10 godina starosti
MaaaKO – Marko, Princezin omiljeni rođak
LJILJA – Princezina omiljena susjeda, posjednica tigraste mačke

Ž I V O T I N J E:

MACA – Princezina omiljena životinja
MACA PAPA – Mačka koja jede i kad ne jede.
MACA sPAAVA – Mačka koja spava uvijek ako ne želi doći do Princeze
MACA Beee – Mačka je pobjegla
AV-AV – Kučak
AaaaAAv - Lav
Muuu – Krava, naravno
Puu – Puž, životinja koju Princeza iz nepoznatih razloga naročito voli i štiti od gaženja micanjem na nedostupna mjesta
Puu – Pušo ilitiga magarac na kojem Princeza jaše u trenucima dokolice
ZEc – Zec

H R A N A:

PITI – Komanda kojom daje do znanja da je žedna
SOk – Komanda kojom daje do znanja da ne želi piti bilo što
PA TA – Pasta, Princezina omiljena hrana
LOpTE – Biži, grašak. Također na popisu dražih jestvina
PIIic – Stapići, Princezine omiljene grickalice
Kuš i MAsLO – Kruh I maslo – omiljena jestvina za doručak

OSTALO:

LOpTA – Princezina omiljena igračka i pokazatelj buduće sklonosti za budućnost
BaaKA – Barka, plovilo po moru
BOOD – Velika barka, prevozno sredstvo po moru
BA-BAM – Omiljena pjesma od Eda Maajke – Prikaze
TA – Tarik, omiljeni Princezin voditelj
NijE TA – Veto, emisija slična Milijunašu al' po Princezinoj zainteresiranosti, znatno lošija
DI – DAM – Din-don, onomatopeja zvona i naziv za crkveni toranj
BOsA – Bose noge, to Princeza obožava. Skidanje općenito. Hm, ovo ću zanemariti
TUKA – Čupa – Čupa kosa kad joj tata pravi kikice na kosi.

Riječnik ostalih riječi u pripremi (op.a.)
- 09:23 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

07.06.2004., ponedjeljak

Brenculja


Sjedimo udobno zavaljeni u naš socijalistički kauč sa resicama koje pamte i bolje dane. Bebisiterica na lijevoj strani udubljena u proučavanje najnovijih recepata iz Glorije a ja na desnoj strani, lagano prebirući po žicama gitare.
U jednom trenutku, ona podiže glavu, nervozno gleda po prostoriji a onda se opet vraća svojoj zanimaciji.
Niti minutu kasnije prolomi se krik:

- Brenculja – ona će skanjivajući se.

Gledam u nju, izraz istinske prestravljenosti preplavio joj je prelijepo lišće a poviše renesansnog ogledala u kantunu, veselo oblijeće Ona. Brenculja.
Za one koji ne znaju, riječ je o prekrasnom biću poznatijem pod imenom LUCILIA CESAR, zlatno zelena 10-ak mm duga prenositeljica mnogih bolesti. Među inim i crijevnog mijazisa.
Poznata mi je bebističeričina fobija prema ovom prekrasnom egzemplaru i to me ispunja nesmiljenom srećom.
Iznenađen sam činjenicom da taj, uhu ugodni zvuk, nisam čuo prije svoje bebisterice ali onda i otkrivam što je tomu razlog. Primjetio sam, naime, da je brenculja ispuštala ono svoje milozvučno "zzzzz" u C-duru s laganim vibratom – savršeno se stapajući sa melodijom koji sam u tom trenutku svirao na gitari.

- Ubij je!!! Ubij!!! Što čekaš?!? Zar želiš da nam položi jaja na hranu? Ne želim je viiidjetiiii!!!

Promatram je, istinski sretan. Preplašena je. Nastavljam svirati pokušavajući pri tom, slijediti brenculjinu melodijsku liniju.
S izrazima bijesa i straha, bebisterica ustaje sa kreveta i odlazi prema sobi. Na izlasku mi kaže:

- Ujutro je ne želim vidjeti. Pobrini se da nestane kako znaš i umiješ.

Prošlo je 15-ak minuta a tišinu noći razbija ugodni sklad mojih triola i brenuculjinih basovskih pasaža s povremenim staccatom.

Odlažem gitaru, uzimam karton i nožice sa police za knjige i dajem se na posao. Nakon 10 minuta, bio sam gotov. Upravo napravljenu kućicu za brenculju odlažem na stalažu sa cvijećem odmah pored dracene i odlazim na počinak.

Posljednja misao koja me okupirala dok sam sa smiješkom tonuo u san bila je: kućicu moram i opiturati te time brenculji stvoriti ugodan okoliš.
Ulje na kartonu ili tempere? O tom ću, ipak, razmišljati sutra.
- 09:50 - Razjagori se!! (1) - (U)Tiskaj - #

04.06.2004., petak

Orlando

Budući često dobijam upite o Orlandu, evo vam ovo:


ORLANDOV STUP I LAKAT
Orlandov stup ispred crkve Svetoga Vlaha ima višeznačnu ulogu i simboliku. Prema jednom od mišljenja on predočuje blijedi lik viteza, po legendi nećaka kralja Karla koji je poginuo 778. godine pri povratku iz Španjolske. Kako se vjerovalo da taj vitez ima nadnaravna svojstva, Dubrovčani su jednu pomorsku pobjedu nad saracenskim gusarom Spucentom koje se odigrala kod Lokruma pripisali upravo Rolandu (Orlandu).

S druge strane, vjerojatnija je povijesna okosnica iz 15. stoljeća kad Dubrovnik priznaje zaštitu Sigismunda, kralja ugarskog, češkog pa potom njemačkog cara. Taj je Sigismun za vrijeme svog života postavljao Orlandove stupove po grofoviji Brandeburg, a iz povijesnih zapisa poznato je da je jednom posjetio Dubrovnik.

Orlandov kameni spomenik poslužio je Dubrovniku kao stjegonoša, simbol slobode, mjesto javne sramote i metafora trgovine. Orlandov lakat dug je 51,2 centimetra, a to je stoljećima bila dubrovačka mjera za tkaninu. Moglo bi se zamisliti kako trgovci pred svjedocima mjere i režu platno podno njegovih nogu, sve gledajući u lakat dok im iznad glave prijeteći sijeva njegov mač.

Iako je prije svoj mač držao usmjeren prema Levantu, danas je Orlando okrenut prema Sponzi, a leđima Svetom Vlahu.

Izvor: T. Buconić Gović, Dubrovačke povijesne minijature
- 13:11 - Razjagori se!! (0) - (U)Tiskaj - #

"Kišilo je bez prestanka tih dana..."


Pada već 5. dan za redom. Ili 15. svejedno. Sve se rastočilo, sve je gnjilo i namočeno. Jebena kiša. Kiša i južina. Mudra čeljad Dubrovačke republike predvidjela je u svom Kaznenom zakoniku olakšavajuću okolnost za one koji ubojstvo počine za ovakva vremena. S razlogom, rekao bih.
I sam razmišljam o ubojstvu kao rješenju frustracija izazvanih ovakvih vremenom. Gledam leđa svoga kolege i zamišljam kako bi podatna bila za jedan oveći finski nož. Već vidim kako oštrica probija napetu kožu i prolazi između rebara… Okreće se. Bolna grimasa pomiješana sa nevjericom… Zadajem mu još jedan udarac, pa još jedan. I još jedan…

Ali nisam jedini. Već danima primjećujem neku užurbanosti, nervozne kretnje i luđački pogled u očima prolaznika. Koliko li samo misli o zločinu počiva iza tih zidina očaja?!? Možda bi se u ukupnom zbroju misli dalo iskovati jedno savršeno ubojstvo?

U ovo doba lani, kupao sam se već 15 dana. A sada se kupam u očaju iskrzmanih misli i suludih postupaka.

Jutros, na putu prema kozmogenskoj ustanovi, Princeza je povratila u autu. Povratila je po sebi, bebisiterici, autu. Bebisiterica je očekivala da se vratim kako bi presvukla sebe i dijete.

- Stani, okreni se. Vraćamo se. Moram je presvući. Moram presvući i sebe. Sve tako očajno smrdi, požuri -
- Ovdje je puna linija, ne mogu se okrenuti. Uostalom, puna linija je još 2 kilometra.
- Jebe mi se za jebenu punu liniju. Znaš da sam gadljiva ne mogu ovo trpjeti.
- Vidiš li da se princeza smije? Dakle, ništa strašno nije se dogodilo. A na tebi se ne primjeti bljuvotina. Uostalom, hlače su ti suhe.

Bijesna sikće. Vidim je u retrovizoru. Vidim i isplanirano ubojstvo u odsjaju njenog desnog oka.
Znam, opet ću ja biti kriv za sve. Kriv bez krivice. Ali dobro, ispuhat će se za 4-5 dana. A do tada će već i zasjati toliko željeno sunce.
- 09:45 - Razjagori se!! (4) - (U)Tiskaj - #

01.06.2004., utorak

Politički pragmatizam ili "Tko se nije skrio...."

Ova dva barda vanjskopolitička su vam vjerojatno poznata - crnogorski optuženik u aferi šverca cigaretama i "rvacki imačanin", poliglota sa "koknijevskim" akcentom.
Ali zato ne znate da je dama koja se (bez)uspješno skriva u pozadini glavom i bradom harna dubrovačka gradonačelnica.
Istina, od fotografskog aparata moguće je pobijeći ali ne i od televizijske kamere koja je, vidi vraga, kao za dišpet hvatala namračeno lice dubrovačke krasotice. Bolji poznavatelji složit će se da je spomenutu gotovo nemoguće vidjeti u medijima bez botičelijevskog osmijeha na licu. (vidi primjerice: ovoDa joj, gluho bilo, nije slabo? Teško.
Gore spomenuta je poznata HDZ-ovska tvrdolinijašica koja je svojedobno, u borbi za prevlast, stala na stranu notornog Pašalića. Pa danas, pred premijerom, okajava grijehe prošlosti.
Možete li zamisliti koliko je teško prijeći s onu stranu granice gospođi koja će se prva pojaviti na mitingu-koncertu Thompsonovom, koja će kao jedan od prioritetnih zadataka pred Poglavarstvo postaviti tako minornu stvar kao što je promjena imena Dubrovačkog mosta u Most Franja Tuđmana al' koja će, istovremeno, biti prilično tiha kad joj stranački kolega, konavoski redikul Korda prijeti don Branku Sbutegi da se ne pojavljuje u Konavlima. Također je bila tiha i onda kad je jedan drugi don, ovaj put Miljenko Babaić, prilično neuobičajenim načinima pokušavao spriječiti prelazak trebinjskih srbina preko Ivanjice.
Eh, što ti je politički pragmatizam i nužnost suradnje među susjedima.

Eto, malo sam skrenuo s teme. Naprosto sam morao. A sada možemo nastaviti u revijskom tonu :-)
- 09:01 - Razjagori se!! (0) - (U)Tiskaj - #