(...nastavak prethodnih događaja)
Putovanje autobusom na relaciji Dubrovnik - Split (II dio - faza rezignacije)
Suputnica i dalje nazočna
...U tom trenutku, Krasotici zazvoni mobitel.
- Čekaj - reče provjeravajući broj telefona.
- Nema problema - odgovorim. Čekat ću ja dugo (nastavim introspektivno), čekat ću, ako Bog da, puna 4.5 sata koliko traje put do Splita i moje konačno spasenje.
Na radiju odzvanjaju taktovi neke uspješnjice dirljivog teksta
"Ozdravi mi prijatelju moj. Sto i jedan dobili smo booooj"
Niti 10-ak sekundi nakon što je završila razgovor za vrijeme kojega je, svome subjesjedniku poslala cca 200-tinjak glasnih poljubaca, telefon ponovo zazvoni a ona, nakon što je čula lako predvidivu rečenicu, uzbuđenim glasom kaže: I ja tebe, mačak!!!
Sva se ozarila opetovanom izjavom ljubavi, okrene se prema meni, klimne prema knjizi i kaže "Romantičar, malo ih je danas", povezujući na neki čudan način Kunderu i svog dilbera.
Mislim da smo bili u blizini Stona kad je Godzila najavila počinak. U namjeri da se okrene na lijevi bok, odigla je svoje ogromno tijelo i milsim da sam tada, u svoj svojoj punini, shvatio značenje rječce sloboda. "I will pray Thee o Lord with my heartttttt!.
Međutim, sreća je bila kratkoga daha. Ponovno se spuštajući na sjedalo, njena pihtijasta guzica naprosto je preplavila moj stomak, kuk i dio bedra. Tamo gdje je naizazila na prepreku u vidu kostiju, jednostavno se prilagođavala i kao nabujala rijeka osvajala nove prostore.
Bio je to moj konačni poraz. Vožnja do Makarske portekla je kao u magnovenju, iskrzmani djelići sna pa onda buđenje i spoznaja o obamrlosti čitavog tijela. Pa onda opet san.
Nešto kao jalovi pokušaj da se istrgnem iz te simbioze u kojoj za mene koristi nije bilo, poduzeo sam baš u Makarskoj. Nakon toga, postalo mi je svejedno kao žrtvi koju mučitelj podvrgne takvoj torturi da s vremenom postane svejedno živjeti ili umrijeti.
Nešto prije ponoći moja Velika prijateljica napustila je bus i laganim korakom odšetala u splitsku noć.
Pratio sam je pogledom još dugo, dugo dok je zamirala prema Pazaru pa dalje. I dalje.
Mislim da mi taj osebujan lik neće lako izaći iz glave i još je vidim kao sjenovitu spodobu kako odmiče da nikad, nikad potpuno ne nestane...
Post je objavljen 21.06.2004. u 08:59 sati.