Crtice iz Zabrega
Putovanje autobusom na relaciji Dubrovnik - Split (I dio - ultimate fight)Suputnica Putovati autobusom na relaciji Dubrovnik - Split istinska je avantura ali i atak na sve vitalne organe. Poslije 11 satne vožnje, više jednostavno ne možete biti isti jer trajne posljedice su zagarantirane. Postoje, naime, dvije mogućnosti - putovati busom koji kreće u 19 sati iz Dubrovnika ili ona prihvatljivija kada bus kreće u 21sat a u Zabreg stiže u neke pristojne ure. Ovaj put, odlučio sam se putovati ranijom linijom, naivno vjerujući da će gužva biti manja. Ah, kakva greška. Mada, počelo je odlično. Dobio sam mjesto u prolazu što je pružalo mogućnost polaganja sjedala gotovo u vodoravan položaj. Na discmanu Floydi, u ruci knjiga obećavajućeg sadržaja, prazno sjedalo do mene, prostora kao u priči... Do trenutka kad je u autobus ušla Ona. Žena. Barem je tako izgledala na prvi pogled. Riječ je, naime, o onim tipovima žena koje u životu vidite tri ili eventualno četiri puta. Osim ako živite u Americi.Imala je cca 250 kg, 30 kg gore-dolje i nosila ih je znalački. Osvrnuo sam se oko sebe i primjetio svega nekoliko praznih mjesta u mojoj blizini. Dok se Čudovište postrance kretala prema zadnjem dijelu autobusa, pognuo sam glavu i započeo molitvu koju prakticiram u sličnim situacijama "I da mi je dolinom suza proći..." - Ti si 25? Ja sam onda pored tebe hahaha - nasmijalo se Čudovište. Bože Svemogući i Jedini, zašto me tako opako kažnjavaš pomislih u sebi al' sam potiho, sebi u bradu izgovorio - Ne baš 25, prije nategnutih 16. Molim? - upita Godzila a ja ću ljubazno Mda, da..samo izvolite.....khm...sinjorina. Na punačkom (dozvolite mi ovaj bijeg u eufemizme) tijelu majica bez rukava na kojoj se kočoperi natpis PMS - Sorry! Stisnuo sam svoje nejako tijelo uz prozor a Lepojka je sjela. Ovakve situacije teško je predvidjeti al' na trenutak mi se učinilo da je autobus zajecao. - Dokle? upita Ona povjerljivo podižući obrve dok me njena ogromna butina prikovala uz bok autobusa. - Zagreb, a vi? - Split - resko će Milosnica našto gotovo kriknuh od sreće. 4.5 sata mogao bih i na nogama, zlu ne trebalo. Izvučem lijevu ruku pružajući King Kongu dodatni prostor za širenje (u jednom trenutku učinilo mi se, a u to sam se bio spreman i kladiti, da se moja sic kolegica širi, deblja) a desnom otvorih knjigu u nadi da će mi to oddagnati misli. "Ugodno" stješten okrenem prvu stranicu a Čudovište se oglasi: - Što to čitaš, a? - Kundera. "Smiješne ljubavi" - odgovorim pristojno ali i dovoljno odlučno kako bih pokazao da nisam raspoložen za daljnu konverzaciju. - "Smiješne ljubav"? Neko lako štivo, a? - ona će saučesnički. - Aha. Lako. 200 stranica i veliki font. - Šta veliki? - Mislim, velika slova. Lako se čita. - Aaaa. To ti i ja volim. SAmo da ne moram škiljiti. A i volim kad pričaju, znaš. - Da, da dialog - nadovezah se. - Šta? - Kažem da i ja volim kad pričaju. Lako se prati. (Nastavak za par minuta) :-) |
