"Kišilo je bez prestanka tih dana..."
Pada već 5. dan za redom. Ili 15. svejedno. Sve se rastočilo, sve je gnjilo i namočeno. Jebena kiša. Kiša i južina. Mudra čeljad Dubrovačke republike predvidjela je u svom Kaznenom zakoniku olakšavajuću okolnost za one koji ubojstvo počine za ovakva vremena. S razlogom, rekao bih. I sam razmišljam o ubojstvu kao rješenju frustracija izazvanih ovakvih vremenom. Gledam leđa svoga kolege i zamišljam kako bi podatna bila za jedan oveći finski nož. Već vidim kako oštrica probija napetu kožu i prolazi između rebara… Okreće se. Bolna grimasa pomiješana sa nevjericom… Zadajem mu još jedan udarac, pa još jedan. I još jedan… Ali nisam jedini. Već danima primjećujem neku užurbanosti, nervozne kretnje i luđački pogled u očima prolaznika. Koliko li samo misli o zločinu počiva iza tih zidina očaja?!? Možda bi se u ukupnom zbroju misli dalo iskovati jedno savršeno ubojstvo? U ovo doba lani, kupao sam se već 15 dana. A sada se kupam u očaju iskrzmanih misli i suludih postupaka. Jutros, na putu prema kozmogenskoj ustanovi, Princeza je povratila u autu. Povratila je po sebi, bebisiterici, autu. Bebisiterica je očekivala da se vratim kako bi presvukla sebe i dijete. - Stani, okreni se. Vraćamo se. Moram je presvući. Moram presvući i sebe. Sve tako očajno smrdi, požuri - - Ovdje je puna linija, ne mogu se okrenuti. Uostalom, puna linija je još 2 kilometra. - Jebe mi se za jebenu punu liniju. Znaš da sam gadljiva ne mogu ovo trpjeti. - Vidiš li da se princeza smije? Dakle, ništa strašno nije se dogodilo. A na tebi se ne primjeti bljuvotina. Uostalom, hlače su ti suhe. Bijesna sikće. Vidim je u retrovizoru. Vidim i isplanirano ubojstvo u odsjaju njenog desnog oka. Znam, opet ću ja biti kriv za sve. Kriv bez krivice. Ali dobro, ispuhat će se za 4-5 dana. A do tada će već i zasjati toliko željeno sunce. |
