270 stepenica. 270 jebenih, neviđeno strmih i opasno uskih stepenica nije prepreka beskrajnoj hordi hodočasnika mora da se spuste na moju omiljenu plažu, moj posljednji mirni kutak. Svijet je popizdio. Što'no rekao Ibrica Jusić: "Svijet je postao globalo sijelo". Dernek, takoreći.
Nekad je u Gradu bilo znatno više turista ali opet, neko osamljeno mjesto nije bilo teško naći. Danas se sve promijenilo. Ako i postoji neko takvo mjesto, onda su ga sigurno otkrili tranzicijski gosti ili Talijani. E da, ovi potonji imaju nepogrešiv njuh za detektiranje takvih mikrolokacija. A za sve su krivi japanci, ti prokleti, prokleti japanci. Izumili su neku spravicu k'o kinder jaje. Samo unutra natipkaš "prazna plaža" ili nešto slično tome i hop – kinder jaje pokaže sliku i koordinate tog mjesta. I ne samo to. Dijabolična spravica pokazuje i temperaturu mora, broj ježeva, veličinu žala...ma rječju- sve. Mi ne primjećujemo ni kuće izgrađene na najfrekventnijim zonama ali japaaanci…
Ali dobro, kad sam već tu, provučem se sa svojom Princezom – maj prešs između hordi zla i pronađem svojih 27 cm2. Promptno raspakiram sve svoje stvari, sve ono što je Princezi neophodno za zabavu (dakle, svih 27 kila tereta) zapalim svoju prvu cigaretu i osmotrim malo čeljad oko sebe. Naravno da jedna nevolja nikad ne dolazi u paru. A par prve nevolje nalazi se s desne strane i odaziva se na ime Suzana, moja nekadašnja školska kolegica.
Kada je u 3. srednje razrednica predlagala uzorne učenike koji bi trebali postati članovi Partije, Suzana je jedina koja se sama prijavila. Nakon općeg negodovanja, priprijetila je ćaćom – predsjednikom Socijalističkog saveza radnog naroda (vi mlađi teško ćete moći shvatiti važnost i svrhovitost ove kozmogenske institucije). Možda bi bolje bilo da smo joj popustili jer bi, u tom slučaju, vjerojatno i socijalizam propao barem 2-3 godine ranije.
Kasnije je Suzana završila neke skupe i visoke škole na omraženom zapadu, lutala je kao bijesna kuja po Gradu u potrazi za izgubljenim smislom. Javila bi se ako bi baš morala što mi je, treba li to naglašavati, i odgovaralo. Pozdravi su postali sve učestaliji kad je uz svoje skute počela vodati neko žgepče. Začudo, lijepo dijete. Ponosna mater nije mogla proći pored mene a da sa nekom suptilnom nježnošću i mene ne upita: "A kad ćeš ti, Herostrate?". Bože, Bože kako sam je bezrazložno mrzio. Danas Suzana ima dva žgepčeta i više ne dosađuje. Očito, uloga majke dokusurila ju je i od nje stvorila 35-godišnju olupinu.
S lijeve strane pogled je nešto ljepši. Ali niti malo ugodniji. Zagrepčanka – raspuštenica koja već godina ljetuje u Gradu, već godinama dolazi na istu plažu i godinama ima isto dijete koje, istina, raste, al' još uvijek pokazuje onu istu bezobzirnost prema okolini. Gospoja zagrebčanka je namjenska "plažiteljica". Ona se, upornošću Sizifa, prepušta zrakama sunca, pogleda ispod metaliziranih naočala uperenog u daljinu. Zapravo, ne znam jel' u daljinu ali tako izgleda. Vjerojatno je i Roden imao neku svoju "zagrebčanku" kad je radio svoje najvažnije djelo.
Gospoja se ne kupa, ona se svako 2 sata smoči i vraća u svoju početnu zen-poziciju. Jedine riječi koje izgovara upućene su njenom podmlatku ali i tada nekako kad da zadovoljava formu. Predmijevam da je gospoja zagrebčanka u svom redovnom životu daktilografkinja. Ili varioc. Ova njena zemaljska inkarnacija je, vjerujem, posljednja. Ne može ona više napredovati.
Uglavnom, malo sam se kupao, malo kontemplirao skidajući pri tom, gotovo vidljivi stres nataložen zbog iznimnih napora na poslu gdje imam velike obveze prema Forumu, Blogu, ICQ-u, chatu i inim boljeticama modernog doba.
Al' posljednja misao, na put za dom bila mi je: Ma nabavit ću i ja to kinder jaje … da vas jebem, jebeni japanci.
Post je objavljen 06.07.2004. u 09:11 sati.