Naravno da znate priču o Ivici i Marici, uz Crvenkapicu sigurno najpoznatiju i najprepričavaniju bajku. Riječ je o klasičnom, armagedonskom sukobu dobra i zla gdje se isticanjem zla glorificira dobro. A mora li uvijek tako? Mora li dobro doći do izražaja samo u konfrontaciji sa zlom? Može li dobro egzistirati kao "sebedovoljan" element? Očito ne.
U priči o Tri praščića bilo je, očito neophodno, da vuk sruši dvije kuće da bi u trećoj naletio na kotao s vrućom vodom. U Crvenkapici ista biva pojedena da bi spasitelj lovac Luka došao do izražaja u svojoj zaštitničkoj ulozi. Palčić nudi još drastičniji primjer – strašni div greškom pojede svojih sedam kćeri (sic!) a onda, na kraju, još upada i u provaliju?!? Kakve pouke dajemo ovakvim pričama nevinoj dječici ;)
A kako to izgleda sa pravnog aspekta u priči o Ivici i Marici?
Već u samom početku postoje možebitni elementi utuživosti. Naime, roditelji Ivicu i Maricu puštaju da idu brati gljive u šumu iz koje se sami ne znaju vratiti doma? Ne implicira li ova činjenica zanemarivanje od strane roditelja te, samim time i nužnost djelovanja socijalne službe? Hm, možda. Ali krenimo dalje…
Do vještičine kuće Ivicu i Maricu dovodi, navodno mudra, sova. Međutim, sova kao starosjedilac u šumi, zasigurno zna da u spomenutoj kući živi vještica. Pomaganje u izvršenju kaznenog djela? Vrlo vjerojatno…
Vještica, nakon što nahrani dječicu, pokazuje svoje pravo lice. Ivicu strpa u kavez a Maricu prisili da rad u kući. Ovdje je definitivno riječ o protupravnosti ili točnije, pokušaju ubojstva s namjerom. Štoviše, može se reći da je riječ o teškom kaznenom djelu za koji je predviđena kazna dugotrajnog zatvora a sve to proizlazi iz činjenice da je, osim namjere, ovdje uključen i robovski rad – koji je, kao takav, kažnjiv u svim pozitivnim pravnim sustavima. Dakle, ovdje je situacija čista u pogledu protupravnosti.
Situacija u kojoj je Marica vješticu gurnula u vatru može se okarakterizirati kao nužna obrana, mada malo nategnuta…
A onda dolazimo na sporni dio čitave priče.
Naime, nakon što su vješticu gurnuli u vatru, Ivica i Marica ispod kreveta nalaze njezino blago i odnose ga sa sobom, ukrcavaju se na dva labuda i sretni vraćaju se svojim roditeljima. Roditelji, inače sirotanovići koji jedva krpaju kraj s krajem, obradovali su se, ne samo svojoj dječici već i blagu koje će im omogućiti kupnju stana u gradu a samim tim i bijeg sa perferije šume. Neki će reći da je to pravična naknada za pretrpljeni strah. Međutim, imamo li pravo sami određivati cijenu vlastite duševne boli? Nije li to ipak posao suda?
U svakom slučaju, mislim da je nužno revidirati neke od temeljnih istina u ovoj i drugim sličnim pričama…
Post je objavljen 20.09.2004. u 09:47 sati.