Privatna duga
- A zašto se čeljad buni, protiv čega negoduju? – pitala je onomad Marija Antoaneta- Gladni su gospo, nemaju kruha – odgovorio je pobočnik. - Pa što ne jedu kolače – ingeniozno je dodala spomenuta krasotica. Eto, ni bidna Marija Antoaneta nije znala da se kolači ne mogu jesti svaki dan. Ali ja to znam. Kao što znam i to da je svake duge tri dana dosta. Kakve sad duge – pitate se u čudu?!? I s pravom se pitate. Evo ovako vam je to čeljadi moja draga: Naime, ovo što vidite na slici je jutrošnji pogled s mog prozora. Tamo, u daljini, vidite dubrovački most i prekrasnu, ničim izazvanu dugu. Idila naizgled, zar ne? Pa tko ne bi bio oduševljen činjenicom da, netom što otvori oči, pogled mu padne na dvije krasote – jednu prirodnu a drugu kao rezultat ljudskog pregalaštva i napora (dobro, dijelom i njemačkog kredita). Znate…kako da vam ovo kažem….mene ta duga prati već četvrti dan?!? Reći ćete i razumjet ću….ma što sad ovaj sere, neki ljudi ne vide dugu ni jednom u pet godina a njega prati već četvrti dan? Ali jebiga, jednostavno je tako. A znam i povod. Kopajući neki dan po starim papirima naišao sam na Šimunovićevu "Dugu" (znate onu ediciju mehkih korica, zajedno sa Alkarom?) i pročitao je u dahu. Djevojčica Srna želi proći ispod duge i tako se pretvoriti u muškarca… I od tada, duga mi je za petama, prati me gdje god krenem. Ja na kupanje – duga iznad Kalamote, ja na posao – a ona gore, iznad Srđa. Neki dan je pokušala čak i u kafić ući ali se povukla (vidjevši gužvu, predmnijevam) samo u žutu i time bila samo blijeda kopija sebe… Hodajući sa drugarom na svojoj uobičajenoj ruti od Argentine do Starog grada ugledao sam je tamo, poviše Lokruma. - Vidi onu dugu Zabedeju – rekoh prijatelju već pomalo rezigniran tom udbaškom oholicom. - Dugu? Gdje? – zainteresirano će moj drugar. - Ma tamo, poviše Lokruma, vidiš? - Ne, ne vidim…. - Kako ne vidiš pobogu? Eno je odmah iznad Portoča… Drugar me začuđeno pogleda i ne reče ništa. Mislio je da je ovo opet neka moja začkoljica. A onda mi u trenutku sine. To je moja, osobna duga i nije svakome dano da je vidi. Kao što, uostalom, ne zna svatko nacrtati zmijskog cara. Iznutra…. Vrijeme je kišno, teško i bremenito a ja sam sretan. Vodostaj Kupe kod Karlovca – jedan, dva, pet – 125. |
Evo, ovako to nekako izgleda iz moje perspektive ;)
Ovako, kao slici, izgledalo je jučer u našim južnim provincijama. Ljeto je počelo ili točnije, ljeto se nastavlja. Krumpirove zlatice lagano se povlače na kontinent. Jenjavaju nesnosne vrućine a more je i dalje toplo. Istinski moreljupci ovo, tzv. "bablje ljeto", smatraju najljepšim dijelom godine. A ja sam, naravno, jedan od spomenutih. 
