29.07.2005., petak

Pravim se važna :)

Slika na dnu posta prikazuje Glas Istre od 29.srpnja 2005. Objavljen je moj post od 24.srpnja. Nažalost: 1. ni iz čega se ne vidi da se radi o tekstu objavljenom na blogu (moja pogreška – nisam to naglasila, iako se iz nekih riječi moglo shvatiti) 2. izrezali su mi najbolje dijelove, one koji tekstu daju laganu šaljivu notu (što mogu, ipak su to novinari, a ja sam samo skromna blogerica, hvala im što su ipak objavili tekst) 3. promijenili su riječ «Puležani» u «Puljani» (o Puležanima i Istrijanima je bilo puno rasprava u medijima i ja se ne želim sada u to upuštati. Između ljudi Puljana i ljudi Puležana ne pravim nikakvu razliku, ali kad ja u svojem tekstu upotrijebim određenu riječ onda je njeno značenje veće od onoga kojeg joj daje puki slijed slova. Svaka riječ ima vlastitu konotaciju koja joj ne dozvoljava da bilo kojoj drugoj riječi bude stopostotni sinonim. Kada kažem «ja sam Puležanka» upotrijebila sam lokalizam koji u mojoj svijesti ima jednu posebnu boju i toplinu; lokalizam kojim izražavam moj ponos što živim baš u Puli i svu ljubav prema mojem gradu.) P.S. hvala osobi koja me je jutros u 8:16 upozorila na tekst u Glasu Istre. Ta osoba zna moje ime na blogu kao i moje pravo-pravcato ime i prezime pa bih voljela da se i ona ne neki način predstavi. mali dodatak - klikni i reci mi koja je ovo neman

- 23:09 - Komentari (24) - Isprintaj - #

28.07.2005., četvrtak

Hvala

Već nekoliko tjedana dugujem jedan post. Nikako da ga napišem. Sve nekako mislim - neću naći prave riječi. A dugujem ga mom tati i zaposlenicima pulske bolnice. Poput većine njegovih vršnjaka i moj tata ima određenih zdravstvenih problema. Posljednjih godina u nekoliko je navrata morao zatražiti liječničku pomoć. Eto … sad sam zastala i tražim riječi. Kad se želim na nekoga obrušiti, negodovati svom snagom, kritizirati … čini mi se imam manje problema u iznalaženju imenica, pridjeva, glagolskih formi i ostalog što je potrebno da se misao učini dostupna drugima. Ovaj put želim pohvaliti, izraziti zahvalnost, odati priznanje. U ime moga tate i u ime moje obitelji i mene. U posljednje vrijeme često pratimo neke ružne, mučne priče vezane za liječničku profesiju. Nažalost, vjerujem da ima ljudi čija su iskustva posve oprečna iskustvu mojega tate. Upravo zbog toga treba ispričati i njegovu priču, jer uvijek postoje ljudi koji griješe, ljudi koji možda nisu do kraja profesionalni u obavljanju svog posla, ali sigurna sam, to su iznimke. Zbog takvih ne smijemo upotrijebiti riječi kao «svi, nitko, uvijek, nikad». Moj tata prepun je lijepih riječi i pohvala za sve što je doživio tražeći pomoć u pulskoj bolnici. Hitni prijem, urologija, kirurgija, neurokirurgija, Dr. Povrzanović, Dr. Pikot, Dr. Ivan Martinović, Dr. Luka Stančić, vozači u kolima hitne pomoći, sve medicinske sestre - samo su neki odjeli i ljudi kojima je moj tata bezgranično zahvalan. Zahvalan im je za ljudski odnos, za visoku profesionalnost, stručnost i strpljenje koje nisu gubili usprkos ne uvijek zadovoljavajućim uvjetima rada. Nisam željela da ovo ispadne nekakav patetičan tekst. Neposredan povod bile su stalne jadikovke moga tate jer se nije zahvalio kada su ga nakon pada na ulici u najkraćem mogućem roku odvezli u bolnicu i stručno zbrinuli. Sigurna sam da dežurni vozač, liječnici, sestre nisu očekivali posebnu zahvalu. Oni su samo savjesno radili svoj posao. Samo! P.S. Moj je tata inzistirao da navedem imena liječnika kod kojih se je liječio. Žao mi je što ne znam imena sestara i ostalog osoblja. To su pulski zdravstveni radnici.

- 21:45 - Komentari (19) - Isprintaj - #

27.07.2005., srijeda

Ventil (oduška, zapornica, zatvarač)

Već nekoliko godina moja kuhinja opremljena je nečim što ja ponosno zovem čudotvorni lonac. Kad moja mama oko jedan sat poslijepodne glasom u kojem se miješaju zabrinutost i očaj pita: «Pa kako ćeš zgotoviti ručak do dva?», nehajno, ali važno, odgovorim: «U čudotvornom loncu». A čudotvoran je zapravo poklopac – pravim, vrijednim, modernim (hm) domaćicama dobro poznati B]secuquick[/B]. Fenomenalna stvar. Skraćuje vrijeme kuhanja, jelo ne gubi vitamine, minerale, nije potrebna dodatna masnoća, sol…. Ali nisam ovdje da iznosim fantastične prednosti pripreme hrane uz pomoć tog kuhinjskog čudotvorca. A ne! Gospodin poklopac morat će kod mene ponovno zaslužiti poštovanje i povjerenje. Užasno sam ljuta na njega. Evo što se dogodilo. Jučer sam, kao i nebrojeno puta dosad, odlučila pod njim (poklopcem) ispeći krasan (preskup) komad teletine. U gostima je bio moj nećak. Dobro i bistro dijete, ali kad je u pitanju hrana – razmaženo. Pogodili ste – bakina «škola». Dakle, meso je moralo biti mekano, sočno, bez žilica… A poklopac… kao da je znao koliko mi je važno da sve dobro ispadne. Zainatio se i – ne radi. Neće, i neće, i neće! Neću vas zamarati svim tehničkim pojedinostima, otvaranjima, čišćenjem dijelova (poklopac sam, naravno, nekoliko puta rastavila na tisuću sastavnih dijelova i ponovno sastavila). Gotovo tri sata stajala sam pokraj štednjaka nad upaljenim plinskim gorionikom i nad usijanim čelikom velike zdjele. Jučer je u Puli bilo preko 30°C uz relativnu vlažnost oko 80% ! I što onda? Kad nije htio raditi ventil na poklopcu, proradili su, odnosno popustili svi moji ventili. Iz mene je odjednom provalila bujica svih mogućih psovki koje sam ikada čula u životu, a dobar dio sam na licu mjesta smislila. Ne znam da li da ih objavim ili da pustim da zažive u narodu šireći se usmenom predajom. Nećak (fino dijete kakvo već jest) ostao je bez teksta. Gledao me zapanjeno ne usuđujući se riječ prozboriti. Kad sam malo došla k sebi, ozbiljno sam mu zaprijetila: «Da nisi sutra baki ovo ispričao!». Tiho je prozborio: «Neće to baku zanimati. Ona uvijek pita samo jesmo li nešto nju špotali». P.S. Htjela sam ga (poklopac) slikati radi ilustracije posta, ali baš neću. Da se nakon svega pojavi još i gospodinova slika na blogu! Da ne bi! Stavit ću svoju fuksiju.

- 23:33 - Komentari (11) - Isprintaj - #

25.07.2005., ponedjeljak

Broken Flowers

- 12:14 - Komentari (22) - Isprintaj - #

24.07.2005., nedjelja

Moje viđenje posljednje večeri 52. «Pule»

Mi Puležani, ali i drugi koji vole Festival igranog filma, volimo mu tako «tepati» i zvati ga jednostavno «Pula». Tako se može čuti: «… na ovogodišnjoj Puli…… laureati Pule… …filmovi viđeni na Puli…» Nama je drago što se festival poistovjećuje s gradom i što je jedan od njegovih simbola, a lingvistima ostavljamo da razmišljaju je li u redu takvo izražavanje i koja bi to stilska figura bila. 52. festival igranog filma u Puli sinoć je završen. Ne želim pisati o prikazanim filmovima, o dobitnicima nagrada (sigurna sam da svi zaslužuju čestitke), nego o … piše u naslovu posta. Završnu večer organizatori su zamislili na slijedeći način: dodjela nagrada, projekcija kratkog animiranog filma, projekcija dugometražnog igranog filma. Evo kako je tekla večer: 1. Uvod u svečanost dodjele nagrada – odlična, zanimljiva (s prepoznatljivim istarskim etno melosom) kompozicija domaćeg skladatelja poprilično upropaštena očajnim ozvučenjem. Zar još ne postoji tonski tehničar koji shvaća akustiku Arene? Ili nam zbog nekog misterioznog razloga žele oštetiti sluh? 2. Na pozornicu ispred velikog platna izlazi voditelj odjeven za moj ukus malo previše nonšalantno. Suprotno bi vjerojatno bilo «uštogljeno», ali postoji i nešto između. Pozdravlja prisutne (mi plješćemo nekim VIP posjetiocima, nije baš jasno zašto, ovo nije njihova večer, a malo je i njihovih zasluga za održavanje iste), proziva uručitelje nagrada (opet pljesak) i dobitnike (pljesak – opravdan). Dobitnici trče na pozornicu, primaju cvijeće, statue i poneku novčanu nagradu i staju pred mikrofon. Izgleda da ne gledaju svoje kolege dok primaju Akademijin kipić. Kratko «hvala» rijetko je popraćeno s još ponekom rečenicom. Ili su samozatajni, ili nas ne žele zamarati, ili ne žele sebe zamarati. Vrhunac večeri prije projekcija: Voditelj najavljuje projekcije i to je to. Ali … ne… Na pozornicu istrčavaju gradonačelnik i doministar kulture. Voditelj je malo zbunjen, ubrzo se snalazi i obavještava publiku da je nešto preskočio pa da će nam to sad oni reći. Iz daleka se na pozornici vidi nekakvo lagano gurkanje, borba za mikrofon, borba za riječ. Nakon par riječi koje na mene nisu ostavile nikakav dojam, doministar izvikuje: «tri, četiri … sad: (doministar i gradonačelnik uglas): Nije gotovo kad je gotovo, nego kad mi kažemo da je gotovo» (??!!) Uh… 3. Nakon najave filmova, podulji reklamni blok (valjda sponzori). Ispravite me ako griješim, ali ja se ne sjećam predstavljanja sponzora u ovakvom obliku na nekim davnim «Pulama». 4. Bez pauze, a svi smo ožednjeli, kreću projekcije. Malo je nezgodno ići po piće u mraku, naročito ako sjedite na stepenicama (a tu ste da biste bolje vidjeli tko je sve došao u drevnu Arenu, šalim se, pravi posjetioci, čitaj znalci, programa u Areni uvijek idu na stepenice). Kratki, animirani film «Destino», po mom skromnom, apsolutno nestručnom sudu, visokih je estetskih vrijednosti, ali trebalo bi mi dodatno objašnjenje u stilu «što je pisac htio reći». Može se tumačiti na razne načine, a možda je to ono pravo u umjetnosti. Konzument uzima i tumači što i kako želi. To je u redu. U dugometražnom igranom filmu (kreće, naravno, odmah bez pauze, ma jedna kratka ne bi nikoga ubila) «Slomljeno cvijeće» igra nekoliko zaista poznatih i popularnih holivudskih glumaca. Obećavajuće! Šipak! Opet moj skromni, nestručni sud: film razvučen do besvijesti, lagani, banalni zaplet dostojan filmske sekcije neke osnovne škole, ponavljanje scena u kojima se ama baš ništa ne događa (a i prvi put smo ih jedva odgledali). Evo vam jedne: glavni glumac sjedi u svom luksuznom dnevnom boravku potpuno bezizražajnog lica i zainteresirano prati TV program: scena traje nekoliko minuta i ponavlja se nekoliko puta tijekom filma. Ili: glavni glumac putuje avionom, sjedi, bez riječi gleda suputnike, koji ni krivi ni dužni putuju s njim i … ništa. Tako nekoliko puta. I nakon raznih peripetija (ovo je moja omiljena formula za završetak opisa pročitane knjige u osnovnoj školi) odjednom mrak, crni ekran, kraj. Baš kad smo pomislili da će se konačno nešto dogoditi, neki obrat koji će opravdati naše više nego pristojno strpljenje. Ništa. Pristojno smo se digli i u tišini krenuli na spavanje. Pojma nemam zašto su mi se pred očima odjednom ukazale slike neke davno viđene male seoske priredbe. Potezanje bika za rep, biranje mis jesenje berbe, borba pjetlića ili utrka puževa – ne sjećam se što je bilo, davno je bilo. Jednom riječju: mlako, otužno, dosadno (dobro, dobro, u tri riječi) P.S. Umalo da napravim veliku nepravdu. Nisam spomenula najljepši (zaista) trenutak večeri. Prikazan je kratki filmski uradak djece od 8 do 10 godina iz Pule. Simpatično, slatko, hvalevrijedan način učenja nekih ozbiljnih stvari kroz igru.

- 23:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.07.2005., subota

Prkos

- 11:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.07.2005., četvrtak

Nekoliko odgovora u slikama

Mojim komentatorima iz prethodnih postova: (klikni - da bolje vidiš, a možeš i ocijeniti) E.P. – još malo materijala za protest DZZŠ (ne zna se je li to Društvo za zaštitu školjaka ili škrpina) … hanno fatto una brutta fine … … ali su fine … … Jakob još bolje raspoložen za poziranje … … škrpinice … Kašeta – tužni ostaci pite i malo cvića za utjehu … pita … … prkos … … prkos … … prkos – pupoljak … Juliere – da vidi da sam je odmah poslušala (uz mali dodatak) … pasta fredda … … + dodatak … … malo začina … … cvjetić … Jazzie – ružomrziteljica, iskrene čestitke!

- 19:59 - Komentari (17) - Isprintaj - #

17.07.2005., nedjelja

Mali poklon prijateljima (nedjeljno jutro)

- 10:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

16.07.2005., subota

Kruva i vonja

A ljudi moji, opet sam se ja uplela u neku «tešku» diskusiju. A nisam htjela, ma di bi ja! Ma ne želim ja nikoga uvrijediti, ja jednostavno ne podnosim… piše u postu bez naslova što ne podnosim. (nije to bilo ovdje) Eto, zato danas nešto sasvim lagano. Lešo riba! (i jedna školjkica) Htjela sam samo Kašeti reći da i mi konja (šan piera) za trku (klopu) imamo. Zavirite u teću i vidite jesam li štogod zaboravila stavit. Ako ih želite u punom sjaju, kliknite! Baš kad sam stavljala začine i spremala se upalit plin, privukao mi je pažnju film «Servantes iz maloga mista». Baš je nešto bilo govora o dalmatinskoj spizi. Reče Galileo bratu Domeniku, «Amerikancu»: « A sićaš li se kad smo ono ka dica (j)ili kruva i vonja? Doša bi vapor u porat, a mi bi sili na rivu i (j)ili kruva i vonja ča se širija iz kužine od vapora. A bilo je tamo lipe spize!» Nostalgično, tužno, romantično u isti bot. Nekako me se dojmilo «kruva i vonja». Čula sam za izraz «kruha i jezika» kad ne bi bilo dovoljno jela u siromašnim obiteljima, ali za ovaj nisam. Činilo se da je ručak dobio drugačiji okus…

- 02:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

14.07.2005., četvrtak

Go igra?

Već nekoliko godina imam ovu fotografiju. Snimljena je na ulici grada Hangzhou koji je smješten južno od Shanghaia. Marko Polo posjetio je ovaj grad u 13. stoljeću i opisao ga kao jedno od najljepših mjesta na svijetu. Na obalama čudesnog jezera West nalaze se brojni hramovi i paviljoni, a cijela je okolica prekrivena plantažama čaja. Povod ovom postu je blog Go - misaona igra koji vrlo detaljno opisuje i prati ovu igru. Nadam se da će mi netko od znalaca koji posjećuju taj blog znati odgovoriti na pitanje igraju li ovi moji Kinezi GO - igru.

- 20:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

13.07.2005., srijeda

Bez naslova

Jeste li nekad primijetili kako je malo dovoljno da se čovjek razvedri, da zaboravi, prijeđe preko uvrede, da iščezne povrijeđenost? Ima nešto u narodnim izrekama. «Klin se klinom izbija» može glasiti i ovako: «ružnu riječ potire lijepa riječ». Raduje me i čast mi je pronaći moje ime na listi vaših prijatelja. Ne želeći nikoga proglasiti manje važnim, htjela bih se danas posebno zahvaliti jednom prijatelju. Namjerno neću reći njegovo ime. Vjerujem da će se on prepoznati pa ako želi može se «oglasiti» u komentarima. Hvala ti … …što si me uvrstio među prijatelje…prijatelje koji ne podnose one žalosne slabiće koji - čovjeka marginaliziraju, vrijeđaju, omalovažavaju, podcjenjuju, osuđuju, stavljaju na crne liste, blate, anatemiziraju, izopćuju, okrivljuju, inkriminiraju, ironiziraju, ismijavaju, potiskuju, prešućuju, ne spominju, izvrgavaju ruglu, mrze, fizički napadaju – samo zbog - njegovog spola, njegove boje kože, nacionalne pripadnosti, životne dobi, seksualne opredijeljenosti, fizičke konstitucije, vjeroispovijesti, njegovog obrazovanja, svjetonazora … P.S. Predbacuju mi da se zbog velikih slika stranice sporo otvaraju. Oprostite «djetetu»! Znate kako je kad dobije novu igračku. A tek kad naučim neke stvari...

- 17:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Pula

- 14:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

11.07.2005., ponedjeljak

"Stara" razglednica Pule - Verudela

- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Poklon

Poklanjam vam ovaj cvjetić. Malo sam tužna zbog zloće što ponekad nađe put do ljudskog srca. Uđe kroz ta vrata koja često ne znamo zatvoriti, probije se do razuma i vlada. Zato danas gledam cvijeće i poklanjam ga vama. Ono nikoga ne može povrijediti.

- 17:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #