Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo
V.P.

29.07.2005., petak

Pravim se važna :)

Prkos
Slika na dnu posta prikazuje Glas Istre od 29.srpnja 2005.
Objavljen je moj post od 24.srpnja.
Nažalost:
1. ni iz čega se ne vidi da se radi o tekstu objavljenom na blogu
(moja pogreška – nisam to naglasila, iako se iz nekih riječi moglo shvatiti)
2. izrezali su mi najbolje dijelove, one koji tekstu daju laganu šaljivu notu
(što mogu, ipak su to novinari, a ja sam samo skromna blogerica, hvala im što su ipak objavili tekst)
3. promijenili su riječ «Puležani» u «Puljani»
(o Puležanima i Istrijanima je bilo puno rasprava u medijima i ja se ne želim sada u to upuštati. Između ljudi Puljana i ljudi Puležana ne pravim nikakvu razliku, ali kad ja u svojem tekstu upotrijebim određenu riječ onda je njeno značenje veće od onoga kojeg joj daje puki slijed slova. Svaka riječ ima vlastitu konotaciju koja joj ne dozvoljava da bilo kojoj drugoj riječi bude stopostotni sinonim. Kada kažem «ja sam Puležanka» upotrijebila sam lokalizam koji u mojoj svijesti ima jednu posebnu boju i toplinu; lokalizam kojim izražavam moj ponos što živim baš u Puli i svu ljubav prema mojem gradu.)
Glas Istre, 29.07.05.
P.S. hvala osobi koja me je jutros u 8:16 upozorila na tekst u Glasu Istre. Ta osoba zna moje ime na blogu kao i moje pravo-pravcato ime i prezime pa bih voljela da se i ona ne neki način predstavi.

mali dodatak - klikni i reci mi koja je ovo neman
Neman

- 23:09 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Komentari On/Off

FESTIVAL IGRANOG FILMA U PULI

TEATAR ULYSSES

ISTRAPEDIA

PULA INFO


I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stradanja i mena
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
(J. Dučić, Izmirenje)