Marketing
Moje viđenje posljednje večeri 52. «Pule»
Mi Puležani, ali i drugi koji vole Festival igranog filma, volimo mu tako «tepati» i zvati ga jednostavno «Pula». Tako se može čuti: «… na ovogodišnjoj Puli…… laureati Pule… …filmovi viđeni na Puli…» Nama je drago što se festival poistovjećuje s gradom i što je jedan od njegovih simbola, a lingvistima ostavljamo da razmišljaju je li u redu takvo izražavanje i koja bi to stilska figura bila.
52. festival igranog filma u Puli sinoć je završen. Ne želim pisati o prikazanim filmovima, o dobitnicima nagrada (sigurna sam da svi zaslužuju čestitke), nego o … piše u naslovu posta.
Završnu večer organizatori su zamislili na slijedeći način: dodjela nagrada, projekcija kratkog animiranog filma, projekcija dugometražnog igranog filma.
Evo kako je tekla večer:
1. Uvod u svečanost dodjele nagrada – odlična, zanimljiva (s prepoznatljivim istarskim etno melosom) kompozicija domaćeg skladatelja poprilično upropaštena očajnim ozvučenjem. Zar još ne postoji tonski tehničar koji shvaća akustiku Arene? Ili nam zbog nekog misterioznog razloga žele oštetiti sluh?
2. Na pozornicu ispred velikog platna izlazi voditelj odjeven za moj ukus malo previše nonšalantno. Suprotno bi vjerojatno bilo «uštogljeno», ali postoji i nešto između. Pozdravlja prisutne (mi plješćemo nekim VIP posjetiocima, nije baš jasno zašto, ovo nije njihova večer, a malo je i njihovih zasluga za održavanje iste), proziva uručitelje nagrada (opet pljesak) i dobitnike (pljesak – opravdan). Dobitnici trče na pozornicu, primaju cvijeće, statue i poneku novčanu nagradu i staju pred mikrofon. Izgleda da ne gledaju svoje kolege dok primaju Akademijin kipić. Kratko «hvala» rijetko je popraćeno s još ponekom rečenicom. Ili su samozatajni, ili nas ne žele zamarati, ili ne žele sebe zamarati.
Vrhunac večeri prije projekcija: Voditelj najavljuje projekcije i to je to. Ali … ne… Na pozornicu istrčavaju gradonačelnik i doministar kulture. Voditelj je malo zbunjen, ubrzo se snalazi i obavještava publiku da je nešto preskočio pa da će nam to sad oni reći. Iz daleka se na pozornici vidi nekakvo lagano gurkanje, borba za mikrofon, borba za riječ. Nakon par riječi koje na mene nisu ostavile nikakav dojam, doministar izvikuje: «tri, četiri … sad: (doministar i gradonačelnik uglas): Nije gotovo kad je gotovo, nego kad mi kažemo da je gotovo» (??!!) Uh…
3. Nakon najave filmova, podulji reklamni blok (valjda sponzori). Ispravite me ako griješim, ali ja se ne sjećam predstavljanja sponzora u ovakvom obliku na nekim davnim «Pulama».
4. Bez pauze, a svi smo ožednjeli, kreću projekcije. Malo je nezgodno ići po piće u mraku, naročito ako sjedite na stepenicama (a tu ste da biste bolje vidjeli tko je sve došao u drevnu Arenu, šalim se, pravi posjetioci, čitaj znalci, programa u Areni uvijek idu na stepenice). Kratki, animirani film «Destino», po mom skromnom, apsolutno nestručnom sudu, visokih je estetskih vrijednosti, ali trebalo bi mi dodatno objašnjenje u stilu «što je pisac htio reći». Može se tumačiti na razne načine, a možda je to ono pravo u umjetnosti. Konzument uzima i tumači što i kako želi. To je u redu. U dugometražnom igranom filmu (kreće, naravno, odmah bez pauze, ma jedna kratka ne bi nikoga ubila) «Slomljeno cvijeće» igra nekoliko zaista poznatih i popularnih holivudskih glumaca. Obećavajuće! Šipak! Opet moj skromni, nestručni sud: film razvučen do besvijesti, lagani, banalni zaplet dostojan filmske sekcije neke osnovne škole, ponavljanje scena u kojima se ama baš ništa ne događa (a i prvi put smo ih jedva odgledali). Evo vam jedne: glavni glumac sjedi u svom luksuznom dnevnom boravku potpuno bezizražajnog lica i zainteresirano prati TV program: scena traje nekoliko minuta i ponavlja se nekoliko puta tijekom filma. Ili: glavni glumac putuje avionom, sjedi, bez riječi gleda suputnike, koji ni krivi ni dužni putuju s njim i … ništa. Tako nekoliko puta. I nakon raznih peripetija (ovo je moja omiljena formula za završetak opisa pročitane knjige u osnovnoj školi) odjednom mrak, crni ekran, kraj. Baš kad smo pomislili da će se konačno nešto dogoditi, neki obrat koji će opravdati naše više nego pristojno strpljenje.
Ništa. Pristojno smo se digli i u tišini krenuli na spavanje. Pojma nemam zašto su mi se pred očima odjednom ukazale slike neke davno viđene male seoske priredbe. Potezanje bika za rep, biranje mis jesenje berbe, borba pjetlića ili utrka puževa – ne sjećam se što je bilo, davno je bilo.
Jednom riječju: mlako, otužno, dosadno (dobro, dobro, u tri riječi)
P.S. Umalo da napravim veliku nepravdu. Nisam spomenula najljepši (zaista) trenutak večeri. Prikazan je kratki filmski uradak djece od 8 do 10 godina iz Pule. Simpatično, slatko, hvalevrijedan način učenja nekih ozbiljnih stvari kroz igru.
Post je objavljen 24.07.2005. u 23:46 sati.