Nema ustavnog utemeljenja od Hrvata s državljanstvom RH i BiH zahtijevati izbor
Izjava komisija Iustitia et pax biskupskih konferencija Hrvatske i BiH u povodu rasprave u Hrvatskom saboru o Prijedlogu zakona o prebivalištu i boravištu
U ime načela pravde i mira, onima koji su najodgovorniji u donošenju konačnog teksta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana, želimo skrenuti pozornost na moguće posljedice njihovih odluka i ponuditi neke elemente za promišljanje ovog važnog pitanja.
Odluka Vlade Republike Hrvatske da se u saborsku proceduru uputi Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana unijela je s razlogom nemir među Hrvate u Bosni i Hercegovini, jer bi usvajanje predloženog nacrta zakona moglo imati dalekosežne posljedice na daljnju sudbinu ovoga naroda, koji je u vrijeme prošloga rata teško stradao, protjeran iz svoje domovine, da bi se i nakon rata najviše iseljavao, zbog diskriminacije koja traje. To bi dovelo do mogućih novih nestabilnosti u čitavoj ovoj regiji. Imajući u vidu važnost ovog zakonskog akta za Hrvate u Bosni i Hercegovini ali i za sve građane Republike Hrvatske naše dvije Komisije izjavljuju sljedeće:
1. Stečena prava. Komisije polaze od činjenice da velik broj europskih zemalja priznaje ili tolerira dvojno državljanstvo svojih građana. Komisije ističu, da dodjela državljanstva Republike Hrvatske bosansko-hercegovačkim građanima i državljanima, koji su se deklarirali kao etnički Hrvati, tijekom protekla dva desetljeća, spada danas u tzv. stečena prava. Ovu činjenicu nema smisla stavljati u pitanje, ili osporavati. Isto tako nema smisla, niti bi bilo pravedno osporavati druga njihova stečena prava u Republici Hrvatskoj, navlastito socijalna i obrazovna, premda treba financijski teret nekih od tih prava i obveza dijeliti s institucijama Bosne i Hercegovine, pa o tome ostvariti dogovor s tim institucijama.
2. Novi egzodus bosansko-hercegovačkih Hrvata. Ono što je od prvenstvene važnosti u sadašnjim raspravama i odlukama, koje iz njih imaju proizići na zakonotvornoj razini, hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj, jest ne samo ne učiniti ništa što bi moglo potaknuti novi egzodus bosansko-hercegovačkih Hrvata, nego upravo obrnuto, olakšati njihov povratak u zavičaj, u domovinu i državu Bosnu i Hercegovinu. Pravo na dom i na domovinu – kao pravo slobode bivanja i kretanja, dolaska i odlaska – spada među osnovna ljudska prava, pa to pravo trebaju ne samo priznati i jamčiti bosansko-hercegovačkim Hrvatima obje države, Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska, nego i međunarodna zajednica. Nije teško uvidjeti i složiti se da bez hrvatske sastavnice, Bosna i Hercegovina ne može opstati, što znači da može ponovno postati, u mnogo opasnijem obliku, žarište nemira i sukoba nepredvidivih razmjera.
3. Biračko pravo hrvatskih državljana. Biračko pravo hrvatskih državljana vezano je uz hrvatsko državljanstvo i njega ne treba osporavati jer se time osporavaju osnovna građanska i demokratska prava. Pored toga, Komisije drže da bi bilo poželjno da hrvatski državljani koji nemaju stalnog prebivališta u Republici Hrvatskoj budu zastupljeni i u Ekonomskom i socijalnom vijeću RH s pravom glasa u svim pitanjima koja su od materijalnog i moralnog interesa za takve državljane.
4. Diskriminacija Hrvata. U sadašnjem društvenom trenutku zakonsko rješenje koje je predloženo Hrvatskom saboru je naizgled objektivno i pravno neutralno, no de facto riječ je o pristranom, diskriminacijskom zakonu koji nejednako tretira etničke skupine i u ovom slučaju obespravljuje etničke Hrvate. Malo je naime poznato i rijetko se spominje da „privilegij" dvostrukog glasovanja i druga prava državljana Republike Hrvatske uživa i otprilike 100.000 izbjeglica iz Hrvatske koji su etnički Srbi. Pravedno bi bilo da ni jedna etnička skupina ne bude niti privilegirana ali niti diskriminirana.
5. Zakonska rješenja drugih europskih naroda o istom pitanju. Govoreći o „nužnosti" ovakvoga zakonskoga rješenja, da se Hrvatima koji imaju dvostruko državljanstvo uskrati dvostruko prebivalište a time i druga građanska i socijalna prava, valja uzeti u obzir praksu drugih naroda u Europi, pa i u Hrvatskoj. Tako primjerice Talijani, koji imaju dvojno državljanstvo mogu imati prebivalište u Hrvatskoj i u Italiji. Još čvršće veze s pripadnicima svoga naroda imaju Mađari, kao na primjer pripadnici mađarske manjine u Rumunjskoj. Dakle postoje prakse koje nisu protivne sadašnjem rješenju. Republika Hrvatska ima ustavnu obvezu pomagati hrvatski narod u Bosni i Hercegovini - koji tamo nije ni nacionalna manjima, ni dijaspora nego autohtoni narod koji tamo živi već 14 stoljeća - te mu pomoći da ostane u Bosni i Hercegovini i pridonosi razvoju ove napaćene ali perspektivne i na mnogim područjima bogate zemlje. To, što se dio hrvatskih državljana iz Bosne i Hercegovine koristi socijalnom pomoći Republike Hrvatske neće ni za 300 godina doseći cifru od 35 milijardi eura, koliko se procjenjuje ratna šteta koju je Hrvatska pretrpjela zbog srpske agresije, a mi vjerujemo da će vrijedni bosansko-hercegovački Hrvati ubrzo stati na svoje noge i živjeti od svoga rada, a ne od pomoći RH. Ako je svrha ovoga zakona onemogućavanje zloporabe socijalnih prava, moguće je na drugi način to sprječavati, te selektivnim pristupom i zauzetim radom državnih tijela i službi onemogućiti neopravdano korištenje socijalne pomoći, a da se time ne ulazi u odluke koje sa sobom nose mnogo teže posljedice. Znamo da je ekonomska kriza u svijetu i da je svima teško. No ima i onih, i to u našoj blizini koji su potrebniji od nas, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, a i drugdje u svijetu. Zbog toga naše Komisije ne žele da se ukidaju prava ni etničkim Srbima, izbjeglicama iz Hrvatske. Ove Komisije se odlučno zalažu za pravo svih da se vrate u svoje domovine i da se uključe u njihov razvoj i obnovu, kao što žele da i Hrvati iz Bosne i Hercegovine ne budu zakinuti u stečenim pravima. Potreban nam je razvoj u ljubavi i istini. Treba nam jedno i drugo i jedno bez drugoga ne ide, kako na to upozorava papa Benedikt XVI. u svojoj novoj socijalnoj enciklici Caritas in veritate.
6. Uskladiti zakonodavstva RH i BiH obzirom na pitanje prebivališta. Naše komisije drže da u sklopu prilagodbe Ustava Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine europskim integracijama treba pokrenuti inicijativu da Hrvatski sabor i Parlament Bosne i Hercegovine donesu usklađene zakone o prebivalištu i boravištu, kojim bi se na razborit način i s podijeljenom odgovornošću i razmjernim materijalnim troškovima zajamčilo ostvarivanje prava svih građana s dvostrukim državljanstvom, te tako omogućilo pravo na opravdano sudjelovanje u političkom, gospodarskom i kulturnom životu, u skladu s najboljim europskim demokratskim postignućima. To nipošto ne bi bio uvod u anakrone balkanske asocijacije, već minimum civiliziranog odnosa svih država prema svojim građanima čiji su identiteti bili tako često nasilno definirani. Time bi se, upravo obratno, iz individualnih ljudskih nezastarivih prava na zavičaj, kulturni identitet, kao i na vlasništvo, stvorile zakonske pretpostavke za ispravljanje nepravdi prema stotinama tisuća Hrvata koji su bilo progonom, bilo izbjeglištvom, bilo perfidnom političkom, ideološkom, medijskom kampanjom i diskriminacijom u minulom stoljeću, od 24% udjela u pučanstvu Bosne i Hercegovine (1924) došli na rub manjine, te kulturološkog i psihološkog iskorjenjenja iz svoje domovine Bosne i Hercegovine.
Ukoliko se usvoji predloženi Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana, nije moguće isključiti veliki val novih emigranata u Hrvatsku do kojega bi došlo ne samo zbog diskriminacije, nego i zbog perspektive ulaska Hrvatske u Europsku uniju. To moguće novo stanje donijelo bi silnih teškoća ne samo nesretnim izbjeglicama, nego i Republici Hrvatskoj, jer bi se socijalna izdvajanja – koja su, po sugestijama medijske kampanje, jedan od glavnih uzroka predlaganja ovakva restriktivnog zakona – ovime samo značajno povećala, i to u vrijeme još neprevladane ekonomske i socijalne krize.
Naše komisije apeliraju stoga, na sve odgovorne političare i narodne zastupnike u Republici Hrvatskoj da u procesu donošenja ključnih odluka koje se tiču bosansko-hercegovačkih Hrvata postupaju odgovorno i sukladno obvezama koje proistječu iz europskih demokratskih standarda kao i Ustava Republike Hrvatske. Naše komisije smatraju da nema nikakva ustavnog utemeljenja zahtijevati od Hrvata s državljanstvom RH i BiH izbor, po kojemu bi se morali odreći ili svojih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, ili prava koja im ravnopravno jamči Ustav Republike Hrvatske.
Nadamo se da odlučujuće političke elite u Republici Hrvatskoj neće podržati rješenja koja će potpomoći iseljavanje, diskriminaciju i dalju eroziju ljudskih, političkih, građanskih i socijalnih prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.
S poštovanjem i molitvom za razboritost i budan osjećaj za pravednost, želimo mir i blagoslov onima koji odlučuju kao i onima o kojima se odlučuje.
U Zagrebu, 16. veljače 2010.
Za Komisiju Iustitia et pax
Hrvatske biskupske konferencije
Predsjednik mons. dr. Vlado Košić
Za Komisiju Iustitia et pax
Biskupske konferencije BiH
Predsjednik mons. dr. Pero Sudar
( preneseno iz tiska)
|
