Bugenvilija
14.10.2011., petak
Jutarnja turbulencija
 Foto: Bugenvilija Nevjerojatno je kako se čovjek, u ovom slučaju žena, lako i brzo privikne na rano dizanje, a još mi je ljetos mrka kapa padala kad bi se sjetila da se bliži kobni trenutak kad se više neće moći bezbrižno spavat po vlastitoj želji. Zapravo, nema gore stvari od budilice koja redovno prekida najbolje jutarnje snove. A onda ničim izazvana ja se već danima budim pet minuta prije budilice jer mrzim njezin hiperaktivno izluđujući zvuk i sve ću napraviti da ju preduhitrim. Kao recimo jutros, a što je pogotovo krasno je saznanje da sam vidjela zadnje trzaje noćnog neba osutog zvijezdama i velikim sjajnim mjesecom u blagom opadanju ali još uvijek vrlo loptaste forme i njegovu prateću najsjajniju zvijezdu pored. Neprocijenjivo. Odmah mi je dan lijepši. Blizanci se obično probude već u šest. Totalni divljaci za rano dizanje. Onda se kostimiraju za školu i vrijeme dok se ja ne iskrmeljam provedu gladajući jutarnje crtiće. Sad su na redu Pokemoni. Dugo dugo, prvo mjesto na listi gledanosti nosio je Winnie The Poo i bratija, već sam se počela brinuti za njih. No ipak se vidi da nisu više mali klinci (bar ne jako). Srećom im u oblačenju još uvijek prevladava komocija pred modom, nadam se da će dugo dugo ostati tako.. Sunce je upravo prebacilo prve zrake preko mog prozora i utisnulo ih na slike puževa i tulipana koje vise u velikim formatima na suprotnom zidu. Iza mene je užurbanost jutra u malom mjestu (da ne kažem - selu), smetlari su upravo ispraznili obično smeće. Zbog tog podatka, jučer sam do kasno praznila kante na tri kata. Jednom propušten odvoz gadno mi se osveti tokom mjeseca jer prazne samo jednom. Jest da tog smeća u kući imam najmanje, a najviše se skupi ambalaže, pa komposta, kartona, pa tek onda ovoga ali svejedno. Kanta je mala i relativno brzo se napuni. Iza mojih leđa je ulica, dapače, regionalna cesta, brza cesta. Obiluje kamionima i ostalim velikim transportnim vozilima kojima je ovo najbrža ruta od aerodroma prema unutrašnjosti. Uglavnom kaotično skroz. Buka je konstantna i danju i noću. Iako postoje trenuci u danu kad je relativan mir. Zapravo buka se ne primjeti kad se čovjek na to navikne, ko magarac na batine. Tek kad odem odavde na neko mirno mjesto kužim kolika je tu količina buke konstantno zastupljena. Grozno. Sreća velika da su prozori novi i odlično izolirani protiv buke, pa samo zatvaranje prozora smanjuje tu smetanciju ozbiljno. Dan započinjem čajem u velikoj šalici pomiješanog sa jušnom žlicom vrhom punom kokosova ulja. Kupila sam neku vrstu koja mi nije fina i ne mogu je strpati direktno u usta ni pod razno, a onaj fini smo pojeli. Naručila sam nove dve kile ali dok ne stigne moram se snalaziti sa ovime. Jučer sam skužila da je u čaju podnošljiv. Ima da mu se osvetim danas za to...Otkako smo izbacili sve šećere iz prehrane uključujući i žitarice i krumpire, okusi su mi se vidno izoštrili i ponovo mogu reći da uživam u hrani. Još da se odreknem pive, bila bi ko nova...Koja grehota živjeti u srcu Bavarske gdje su razne pivovare na puškomet na koju god stranu da pogledam, a ne uživati u tom finom piću je stvarno kazna... Buka sa ceste je jenjala, vrijeme je za akciju. Danas je na redu sređivanje veš kuhinje. Tamo ide moj radni stol za filcanje jer ima odvod na podu pa mogu namakati do besvijesti, a i vuna kad se namoči baš nije najnježnijeg mirisa, pa se moji stalno žale da im to smrdi. A i mjesto za skladištenje vune je onda pri ruci i svi sretni i zadovoljni. Do sada je ionako taj prostor korišten za odlaganje onoga s čim ne znaš kaj bi započel. Ima da sve leti van. Danas je dan kad radi lokalna smećara, ima da im napunim kontejnere... |