Bugenvilija
18.10.2011., utorak
Priča o zlatoperoj patki Sonji V
 Tako su se i probudili u zoru tog novog dana. Svijet oko njih bio je blistav sunčani odraz na velikoj vodenoj površini, svjetlucalo je kao milijarde malih sunaca. Voda se polako ponovo počela dizati ali bez valova i kovitlanja i stala baš ispod njihovog gnijezda. Bijeli oblaci koji su plovili nebom sličili su krdu rudlavih ovaca i odražavali svoju sliku u titravom komešanju malih vodenih prebiranja. Vilin konjici došli su ko zna od kuda, pa napravili jedan luping oko vrha krošnje sa gnijezdom u sredini kao neka izvidnica nepoznate vojske. Pa zadovoljeni viđenim, nestali u sjaju sunca. Voda se začudnom brzinom bistrila i domalo su joj vidjeli dno. Dolje se lelujala trava uz deblo bukve, kao kosa riječne vile... Od jezera se ni trag nije vidio. Prekrilo ga je nešto puno moćnije i veće za što još nisu mogli ustvrditi što je. Sad su se grijali na suncu koje im je neizmjerno prijalo. Kao što žednom u pustinji prija čaša hladne vode. Rastezali su i širili krila da osuše sva pera i mazali ih dugo i pomno mašću sa repa da ponovo postanu elastična i gipka i da im voda ne može ništa. Svaka patka zna koliko je to za zdravlje i lijepotu važno činiti redovito, a onaj plimni val što ih je preplavio sa prljavom vodurinom nije im išao u korist. Nakon čišćenja i sušenja bilo je vrijeme za pobrojati jaja, također ih posušiti i smjestiti u dvije grupe radi lakšeg nalijeganja. Situacija je bila puno lošija nego se činilo u prvi mah. Bilo je mnoštvo slupanih jaja i onih samo napuklih. Ta su mogli odmah baciti jer nisu više bila dobra. Sva tri njihova bila su neoštećena jer su bila u sredini gnijezda, i još deset je ostalo cijelo. Sva druga su bila uništena vodenom stihijom. Kako su bili potpuno bez hrane i nisu znali kako do nje uopće doći, pojeli su svako po jedno to slupano jaje jer u njima još nije bilo paće, već samo oplođeno. To im je dalo svu potrebnu energiju za taj dan. Ostale oštećene su sačuvali na rubu platforme u hladu krošnje, da imaju za još koji dan. Ponekad bi ih poškropili vodom da zadrže sviježinu. Sad je bilo vrijeme da vide gdje se nalaze i što je oko njih i kako se spasiti iz ove čudne situacije. Uzletili su u paru visoko visoko, koliko to od krila ide pačjem rodu. Težina ih je vukla prema dolje ali zadnjim snagama oduprvši se tome, uzletijeli su dovoljno visoko da na horizontu vide plave magličaste planine. Tamo je bila obala i oni moraju do tamo doći da saviju novi dom. |