Bugenvilija
16.10.2011., nedjelja
Priča o zlatoperoj patki Sonji lV
 Foto: Bugenvilija Kratko prije svitanja kad su svi spavali dubokim snom, prolomi se strašan zvuk za kojeg preplašene ptice nisu mogle otkriti kome ili čemu pripada. Hučalo je kao da nešto melje veliko kamenja i razbija ga u sitan prah golemim rukama. A glas i hučanje je dolazilo sve bliže i bliže kao brzi vlak koji uleće u stanicu pod punom parom. Panika je zavladala na jezeru i strah je omađijao pačje umove, pa su se uzdigle sa jezera u vis kovitlajući se i sudarajući u još postojanoj noći, nenavikle na let u tami, izbezumljene od šoka i strave koja ih je obuzela. Na obližnjoj bukvi nije panika bila ništa manje zastupljena, jedino im je položaj bio sretniji, a i Sonja je bila pribrana jer je očekivala katastrofu. Smirila je sudruga nježnim riječima i naredila da rašire krila koliko mogu jače preko cijelog gnijezda da zaštite što moguće više jaja od nadolazeće plime i sagnu nisko glave da ih ne pokupi prvi visoki val. Tako su dočekale te dvije hrabre patke udar strašne jačine za koji su na trenutak pomislili da će ih odnijeti zajedno sa bukvom i svim jajima. No val je prošao uz strašnu grmljavinu koja je zaparala nebo iznad njih, pa su na trenutke uspjeli u tami noći vidjeti strašne slike samo na trenutak. Od jezera nije ostalo ništa samo golema crna stihija koja se kotrljala nekamo prema jugu noseći pred sobom sve na što je nailazila, a bila je tako visoka da im je tekla takoreći pod nogama. Hučanje i bučanje se nastavljalo i nakon što je nebo dobilo svijetliji ton, bujica nije jenjavala. Dan je valjda već bio poprilično odmakao kad se voda počela polako spuštati iako je bilo daleko od toga da dosegne granice tla. A kiša je šibala sa jakim vjetrom u svim smjerovima kao da neko bičem udara nevidljivog zmaja što repom uzmahuje vihore. Uplašene ptice i potpuno promoćene skutrile su se tužno u gnijezdu pokušavajući povremenim stepavanjem perija dobiti kakvu takvu toplinu za ona jadna jaja. Pred večer je kiša potpuno prestala padati, a oblaci se polako raspadali iako se nebo nije vidjelo sve do noći. Puhao je neki nepoznati topli vjetar koji je nosio čudne nove mirise. Zvijezde su se pojavile već na nebu i mjesec je zasvijetlio kad su se usudili pogledati preko ruba gnijezda. U dubini ispod njih nije bilo ničega. Samo velika vodena masa koja se širila na sve strane koliko je oko pačje moglo doseći. Ni šume iza njih nije više bilo, samo su oni stajali u sredini kao svijeća u tami...Velika teška tuga pritisne im njihova mala ptičja srca i one zaplakaše jedna drugoj na vratu. |