Bugenvilija
08.07.2009., srijeda
Dan zmajeva leta
|
Danas smo ostali doma. Klinčadija i ja. Iz jednostavnog razloga, prehlađena sam tako da ne mogu hodati, a kamo li voziti nekamo. A kako je vrtić preko puta kuće tek od slijedeće sezone još uvijek moram onih 15 km simo i tamo svaki dan odraditi. Mužić odbaci pinklece ujutro jer mu je usput, a ja ih onda maznem po završetku vrtića. No danas ništa od toga. Kud je vrijeme (jelte, svi znate kakvo) šugavela prvorazredna, tud je i neki silni vjetar puhao, a ja sva zamotana ko turska princeza, samo mi oči vire i kud bi takva mumificirana uopće išla okolo. Mogla bi sad malo po jadikovci kak mi je loše al nema smisla, bit će bolje sutra prekosutra. Evo, čak su nam za nedelju obečali i temperaturu do 20 C. Za ne povjerovati. Sad je navućenih 14 C s puno sreće i pameti i to ako stojite u zavjetrini... Tako da sam bila ostavljena na milost i nemilost trenutnom raspoloženju blizanaca, što koji put zna biti prilično naporno. Posebno ako je u dvorištu bazen pun vode u kojem se ne mogu kupati jer vani pingvini padaju u nesvijest, a filmove su već sve davno pregledali bar pedesetak puta svaki, a i malo sam rekla. Ja ne mogu čitati jerbo me ostavio dobar glas još jučer i tako da smo uglavnom bastlali koještarije. A onda sam se tiho povukla na komp dok je banda bila zabavljena izrezivanjem zmajeva od papira.  Međutim nisam računala ovaj puta da bi se štogod toga moglo i u potpunosti realizirati ali eto, imali su danas plodan dan. Tako smo Dawa i ja završili njegovog zmajčeka, dodali mu mašnice na rep kao što i pristoji svakom ozbiljnijem zmaju, zavezali mu špagu i tuljac sa namotanom špagom i u prvom sunčanom naletu zmaj je bio pušten u pogon. I stvarno je, van svih mojih sumnjičavih očekivanja, poletio visoko iznad njegove glave. Istina, vjetar je bio prilično orkanski orjentiran, pa sam se pomalo pribojavala da mi i dijete ne otpuše susjedu...  Nakon pola sata u ciki i viki bila sam naravno, prisiljena napraviti još jednoga, jel, da se ne bi svadili ko će stajati na malom plastičnom toboganu i držati zmaja nad glavom. I tako je onda napokon bio mir. Za mene. Ali ne i za susjede. Jer se cika i vika pretvorila u galamu, ijukanje, sreću i veselje. Eh, kako je toj zamorčadi potrebno malo da budu iskreno sretni. Pola sata sunca, malo vjetra i dva zmaja domaće proizvodnje... Kad ste već tu, svratite i do moje slike na aukciji Za Šumarku |