Je je, dobro ste pogodili, to je taj ključ. Ključ od kuće. Moje kuće.
Dobro, skoro moje. Ipak je iznajmljena ali baš me briga, dok plaćam stanarinu je moja.
Kaj ne?
Agonija je dugo trajala i bila sam na iglama do prekjučer kad sam dobila kljućek u ruke. Napokon. Ma kaj na iglama, nitko samnom nije mogao normalno razgovarati, luda skroz. Napeta ko puška. Samo kaj nisam grizla oko sebe. Zapravo, bila sam poluizbezumljena jer tak lijepu i veliku i novu kuću sa tako puno prekrasnih velikih prozora i soba, na dobroj lokaciji, sa vrtom, ne preskupu i sa brzim internetom kao glavnim uvjetom, nigdje nismo mogli naći. I bilo je pitanje oćemo ju mi dobiti ili neko drugi. Grozna neizvijesnost na koju se ne može utjecati.
Ovo je bila jedinstvena prilika. Ogledavali smo ju sa svih strana kao čudo neviđeno. I lokacija prekrasna. baš po mom ukusu. Onako, puno divne prirode i brežuljaka, potočića, šumaraka. Idilično. Prekrasno, u hmeljorodnoj zoni. Srne skakuću po oranicama, 200 metara od kuće. Vrtić i osnovna škola na 100 metara.
Jedva čekam proljeće pa da krenem putešestvije po hmeljnim gredicama sa stativom i makro objektivima. Dam se okladiti da je zona prepuna prekrasnih insekata koji samo mene čekaju da ih slikam iz svih uglova i u svim pozama.
A može i pes. Pa će naša vava napokon opet kući ali na bolju lokaciju.
A mjesta u kućici ko u priči. Napokon ću imati svoj pravi radni kutak, a ne samo pola metra za komp i tastaturu.
Akcija počinje već sutra ranom zorom. Je, moramo cijelu kuću ofarbati prije useljenja. Sad znate i zašto nije bilo puno kandidata za tu lokaciju. Ljudi kad bi vidjeli u koji se posao moraju uvaliti prije useljenja, digli bi ruke. Bar ja tak mislim, jer tu je u principu pravilo da se za sobom sve počisti i ofarba,tak da onaj koji iza vas ulazi, dođe na gotovo. Ali eto, nemaju svi iste uvjete. A to mi se čini da nam je bil spas. Meni to neće biti problem, ionak imam u zadnje vreme prakse sa tim malanjem, pa kaj sad, soba sim soba tam... frka je jedino kaj ih tu fest puno ima, a i tavanski je svod ivragu visok, to bez produžnjaka ne bu ni išlo...no to je tek u pripremnoj fazi. Ak sam ovu fazu preživjela, bum i slijedeću.
To da znate da sam živa. Ostatak i fazu po fazu polako ali sigurno ovih dana možete očekivati, skup sa žalopojkama i sličnim cendranjima...
P.S. slike su od jutros, a svakako pogledajte i nastavak na foto blogu...
|