Bugenvilija
03.11.2007., subota
Iz moje bare
 Foto: Bugenvilija Ovo je lopoč iz moje bare. Moja je zato jer tamo redovito navratim da vidim što ima novoga i kakav je vodostaj, a ne zato jer pripada meni. Ovo je proljeće vodostaj bio izuzetno nizak zato sam i uspjela sa gumenim čizmama doprijeti do prvih redova lopočevog "grma", a bez da zaplivam po muljevitoj barici. Tad su stabla obližnjih vrba i topola bila potpuno na suhom i daleko od vode. Smiješno je što su do polovice debala izrasli korijenovi izdanci pa se doima kao da se još dodatno pridržava tla da se ne prevrnu kojim slučajem, iako vrlo čvrsto bivaju usađeni, a to samo zato jer se inače voda nalazi daleko iznad tog nivoa lažnog korijenja. Vidi se i granica na kori dokle voda dopire. Jedno metar i pol od tla je voda standarno. Sad znate kakva je grozna suša bila. Nadobudno sam se ponadala da je situacija plića i da ću moći ušetati u sam centar zbivanja ali već prvim korakom u tu zelenu sluzavu masu znala sam da će biti jako dobro ako mi noga ne propadne tako duboko da ju neću moći ni izvući, a kamo li da šećem po bari kako si je to mali Perica zamislio  Dok sam se naginjala da priđem što je moguće bliže lopoču, u kadar mi je uletio i ovaj prekrasan vilin konjic ali na žalost ne dovoljno dugo da bi stigla izoštriti na njemu. Tako je ovo najbolje što se dalo. Za to vrijeme na obali, blizanci i pas, sjedeći na ručniku su mi čuvali torbicu za fotač i tenisice. Podvriskujući tu i tamo za nekim leptirima i žabama kojih je naravno bila sva sila u barici. Začudo ništa nije smrdilo, a i veliki vodeni puževi u prekrasnim duguljastim kućicama prešetavali su se po tom gustom pokrivaču koji je pokrivao baru i zajedno sa vodenom lećom činio pravi zeleni, mokri lelujavi pokrivač, čiji mir bi narušile samo žabe koje bi izvirile ili napravile koji zaveslaj u toj zelenoj juhi ili poneka zmija koja bi elegantno zaplivala na drugom kraju vode pod krošnjama divlje trešnje, ulovile poneku žabu i nečujno se s njom izgubile pod vodom. Insekti su zujali i brujali, veliki vilinkonjici proletali bi mi oko glave kao kamikaze uz glasan zuj krila ili manje ali jednako lijepe konjske smrti, nježniji bratići vilin konjica sa zelenim tijelom i crnim krilima. Dan topao i sunčan, nebo plavo, trava zelena, oblaci putuju nebom u malim grupicama kao da su na pikniku... Jednostavno - prava idila. |